Nije u slavu Boga živoga, to je bogohuljenje, oskvrnuće Boga
Srpska pravoslavna crkva priredila je predstavu iz akcijskih filmova. Sa specijalcima pod punom ratnom opremom, s pancirnim pokrivačima spustili su se u Cetinjski manastir patrijarh SPC-a Porfirije Perić i vladika budimljansko-nikšićki Joanikije Mićović radi ustoličenja vladike Joanikija za metropolita crnogorsko-primorskog. Sramotne neviđene scene helikopterskog desanta radi ustoličenja, ne priliče niti jednoj vjeri, ni Crkvi, ali kada je Srpska pravoslavna crkva u pitanju ništa nas ne treba iznenaditi.
Opće poznato je ponašanje SPC-a u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH 90-ih godina prošlog stoljeća. SPC je glavni pronositelj velikosrpske ideologije i glavni rasadnik četničkog pokreta. Tako je SPC pored toga što je autokefalna-državna crkva, postala i politička institucija, ideološki širitelj velikosrpske ideologije i rasadnik četničkog pokreta. Nema to više nikakve veze sa kršćanskim naukom! To je zloupotreba vjere u političke svrhe, koja se eto koristi i demonstracijom sile, tamo gdje stanovništvo pokaže da nije dobro došla i da je neželjena. Kada se uz primjenu ovakvih scena desanta sa specijalcima dolazi u Božji hram, znači da je vjera umrla, da je na djelu čisto bogohuljenje, skrnavljenje Boga.
Prepoznatljiva politika koja SPC-a koja koristi svoju moć za indoktrinaciju i huškanje stanovništva, a ne samo vjernika:
- Devedesetih u Hrvatskoj su ustaše strah i trepet za Srbe, a Srbi su „strašno bojažljiv, ugrožen, goloruku narod, da su im Hrvati neprestana „opasnost“,
- U BiH su muslimani-balije, koji su isto tako velika „opasnost“ za ugroženo srpstvo,
- Na Kosovu – šiptari, koji Srbima ne daju da se šepure po njihovoj “vekovnoj otađbini, kolevci srpstva“ Kosovu.
Pa stvarno za povjerovati u te priče treba imati „visoki“ kvocijent inteligencije! Nijedan narod u susjedstvu nije ugrožen, nego samo Srbi? Zar se nitko od njih ne zapita zbog čega, nije li to obrnuto, da ustvari oni – Srbi ugrožavaju sve susjedne narode? Izgleda da ne, da nisu dostigli taj stupanj razvoja svijesti!
Tri su glavne karakteristike SPC-a koje je prokazuju kao političku instituciju koja provodi velikosrpsku politiku, koja nema nikakve poveznice sa kršćanstvom:
- Sveci koji to nikako, po niti jednim kriterijima ne mogu biti
- Valerijanov memorandum
- Presuda za poticanje na genocid u Srebrenici, jedina Crkva koja ima pravomoćnu presudu za pomaganje u genocidu.
SPC je nagovorio papu Franju kako Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim jer toga „nije dostojan“, na osnovu optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946. osudio na 16 godina robije, a hrvatska strana (uzalud) upozorava na gomilu arhivske dokumentacije koja svjedoči suprotno, ukazuje i na brojne primjere spašavanja Židova, Srba i hrvatskih antifašista od ustaškog nasilja, javno protivljenje rasnim zakonima, netrpeljivost s Pavelićem (Esther Gitman, židovska povjesničarka istraživala je i u svojim knjigama ponudila mnogo dokaza), a sam SPC ima na popisu svetaca Nemanjiće među kojima ima bratoubojica, umobolnika, pedofila… i četnike koljače.
- Sveti Stefan Nemanja (1113./1114. – 1199.) Stefan Nemanja je bio klasični srednjovjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen svetim. Cijeli život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorij.
Sveti kralj Milutin (1253. – 1321.)
Moćan vladar i jedan od najuspješnijih ratnika među Nemanjićima, koji je osvojio sjevernu Albaniju i veći dio Makedonije. Ženio se pet puta, a bizantski car Andronik II. ponudio mu je svoju sestru Eudociju za ženu, no ona je pobjegla smatrajući Srbiju barbarskom zemljom. Milutin je prihvatio drugu ponudu: petogodišnju carevu kćer Simonidu, a svoju tadašnju ženu, bugarsku princezu Anu dao je kao taokinju u Carigrad! Tadašnji kroničari sa zgražanjem pišu kako je Milutin osmogodišnju Simonidu seksualno iskoristio i uništio joj maternicu! Kako je vrijeme prolazilo, nesretna djevojka bila je objekt stalnog maltretiranja ljubomornog starca, pa je iskoristila priliku i pokušala pobjeći u Bizant kad joj je umrla majka. Nije uspjela, pa je putem ušla u samostan kako bi postala monahinja. No, brat joj je strgao redovničku halju i vratio je Milutinu.
Milutinov sin Stefan Dečanski usprotivio se ocu i pobunio, na što ga je otac uspio privoljeti da mu se vrati i da će mu sve biti oprošteno. No, Milutin ga je bacio u tamnicu i oslijepio ga! Vidimo kakvog je čovjeka Srpska crkva proglasila za sveca dvije i po godine nakon smrti: svirepog, sebičnog, pohotnog, sladostrasnika, pedofila!
Sveti Stefan Dečanski (1285. – 1331.)
U borbi za vlast s polubratom Konstantinom, obećao mu je milost, no došlo je do bitke i Konstantin je zarobljen. Stefan ga je dao „opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klinovima probi mišice i butine, pa ga onda rasječe na dvije polovice, po sredini“. Drugi izvori navode kako je razapeo na križ te ga prepilio po polovici tijela.
Sveti Stefan Lazarević (1377. – 1427.)
Despot i najveći ratnik među srpskim vladarima, turski vazal, proglašen za sveca 1927. godine. Presudno je doprinio da na čelo Turaka dođe grana Osmanlija koja je iznjedrila Mehmeda II. Osvajača i Sulejmana Veličanstvenog. Despot Stefan bi zapravo trebao biti muslimanski, a ne kršćanski svetac! Spasio je islam u Europi u bitki kod Nikopolja. U rudnicima u Srebrenici je 1419. godine došlo do pobune protiv Stefanovog upravitelja Vladislava, kojeg su pogubili. Stefan se razjario i poveo osvetnički pohod na Srebrenicu, no glavnina pobunjenika je pobjegla, a on se osvetio na onima koje je zatekao sijekući im ruke i noge.
Sveti Joanikije Lipovac (1890. – 1945.)
Za vrijeme Drugog svjetskog rata mitropolit Joanikije je upravljao Crnogorsko-primorskom eparhijom. Tijekom rata bio je suradnik talijanskih fašista, a komunisti su ga likvidirali bez suđenja u srpnju 1945. godine, nakon što su ga uhvatili u pokušaju bijega prema Austriji. Za vrijeme rata, dok se krv u potocima tekla Crnom Gorom, Lipovac je pozivao na borbu protiv partizana i komunista, a za situaciju okrivljavao Židove, Joanikije diže zdravicu okupatorskom fašističkom zločincu Pirciju Biroliju u vrijeme kad je on, zajedno sa četnicima, organizirao zatvore i logore za porobljene Crnogorce, u kojima je zatvarano, strijeljano, mučeno i deportirano u okupatorske logore preko 50 Crnogoraca.
Sveti Milorad ‘Maca’ Vukojičić (1917. – 1945.)
U svibnju 2005. na saboru u manastiru Žitomislić SPC je kanonizirala nekoliko užasnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata među kojima se po zlu ističu Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak, pravoslavni popovi, koje je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama pod optužbom da su sudjelovali u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine. Posebno su bili okrutni prema suprugama partizana. Na ovu crkvenu odluku reagirale su obitelji poklanih, ali im je odgovoreno kako je to „unutarnja stvar Crkve“ Crnogorska televizija snimila je dokumentarac u kojem pljevaljski svjedoci pričaju o užasnim Macinim zločinima.
Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.)
Episkop žički, školovan na Zapadu, u mladosti je bio zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom razdoblju okreće se antieuropejstvu i konzervativizmu, prezirao je europsku kulturu, znanost i napredak. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1934. godine, a Velimirović je uspoređivao njemačkog kancelara s djelom svetog Save. Njegovoj se kanonizaciji protivio srpski patrijarh Pavle, ali ipak je proglašen svecem 2003. godine. U svibnju 1945. pobjegao je s Milanom Nedićem u Austriju, a potom u Ameriku, dok je u Jugoslaviji smatran suradnikom fašista i izdajnikom. Državljanstvo mu je oduzeto, a ime stavljeno na listu autora čija se djela nisu mogla objavljivati u zemlji. Tijelo mu je 1991. preneseno u Srbiju, a u vjerskim krugovima Velimirovića redovito uspoređuju sa svetim Ivanom Krstiteljem i svetim Ivanom Zlatoustim! Žalosno, pokvareno, licemjerno i bogohulno!
SPC je proglasio 114 svojih svetitelja, pretežito svećenika i monaha doista uzorna života, ali i gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, te grupe mučenika: prebilovačke (žrtve ustaša iz 1941., kanonizirani 2015.), jasenovačke (žrtve ustaškog logora 1941. – 1945., kanonizirani 2016.), momišićke (spaljeni od Turaka 1688., kanonizirani 2012.), prnjavorske (žrtve Prvog svjetskog rata iz 1914., kanonizirani 2014.). Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je 2013. za svoju eparhiju (Sinod SPC je odbio prijedlog jer nije bilo uvjeta) svetiteljem proglasio crnogorskog državnog poglavara, vladiku i književnika Petra II. Petrovića Njegoša, nazvaši ga „Lovćenskim tajnovidcem“ Tako je crnogorski nacionalni ponos postao srpski svetac, pa tom analogijom i – Srbin! I eto objašnjenja helikopterskog desanta na Cetinje! SPC je i u Drugome svjetskom ratu bila uz velikosrpsku politiku.
2. Valerijanov memorandum
Četnik dr. Stevan Moljević pisac je projekta „Homogena Srbija 1941.“ Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC-a, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (njemačkom generalu Ludwigu Schröderu 9. srpnja 1941.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Heinrichu Danckelmannu) a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim
Međutim, jugoslavenska i velikosrpska politika, namjerno su dugo sakrivale ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke. Za razliku od Srbije, prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih. Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC-a odmah su se po dolasku Nijemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost. „Sveti Arhijerejski Sinod izvršavat će zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i utjecat će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca u kolovozu 1941 .godine javno dali podršku kvislinškoj Nedićevoj Vladi i Nijemcima.
Prema podacima koje je prikupio don Anto Baković ubijeno je 667 katoličkih svećenika, od čega 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-a surađivao je s Dražom Mihailovićem, vođom četničkog pokreta.
Je li ijedan patrijarh SPC-a osuđen kao što je to bl. kardinal Alojzije Stepinac bio od strane komunističkih vlasti? Nije, jer su pravoslavni popovi napredovali u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji. Četnički pokret je rehabilitiran, a kako i ne će kada je to ustvari bila Srboslavija! SPC je bio glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Zločin u Bjelovaru, travanj 1941., Philip Cohen, američki povjesničar židovskoga podrijetla, napisao je, (knjiga ‘Tajni rat Srbije’): „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941.godine i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. 4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 6. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”. Nedaleko Gospića četnici su nakon proglašenja NDH poklali bezbroj katoličkih obitelji i zapalili njihove kuće. Nakon toga je uslijedila odmazda NDH vlasti.
3. Presuda SPC-u u Parizu, koju Srbija krije kao “zmija noge“
„Patrijarha Pavla odveli su 1995.godine u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe! (Mirko Đorđević, Peščanik.net)
Srpska pravoslavna crkva je crkva samo po nazivu. Po sadržaju ona je politička organizacija koja propovijeda i provodi velikosrpsku politiku, koju je sada bez imalo ustručavanja Aleksandar Vučić nazvao Srpski svet i otvoreno prisvaja tuđe teritorije. Je li to huškanje na neku novu agresiju, s obzirom na slike helikopterskog desanta na Cetinje, nema dvojbe!?
