Hrvatski Fokus
Povijest

Blago jezika slovinskoga jezikoslovca Jakova Mikalje

Dinja vodenjača je lubenica, citarica je mala gitara, dekla je djevojka ali i službenica, banj toplice su termalne banje tj. toplice, bakrač je kotao…

 

Jakob Mikalja (Mihaljević?) rođen je (1601. – 1654.) blizu Monte Gargana. Nakon završenoga studija filozofije 1628. stupio u Družbu Isusovu. Četiri godine (od 1630. do 1633) bio je učitelj gramatike u Isusovačkome kolegiju u Dubrovniku. Tu je po Emanuelu Alvaresu priredio gramatiku latinskoga jezika za hrvatske učenike (‘De institutione grammatica pro Illyricis accommodata’, Rim, 1637.) Godine 1636. Zboru za širenje vjere uputio je pismo u kojem iznosi prijedlog svoje reforme latinice za potrebe hrvatskoga jezika. Tomu se pitanju ponovno vratio u djelu Bogoljubno razmiscgljanje od ocenascja Pokupgljeno iz kgniga Svetoga Tomme od Aquina Nauciteglja Anghjelskoga (Požun-Bratislava, 1642), u poglavlju ‘Od Ortographie Slovinske, il načina odpiisanja’. Od 1637. do 1645. bio je misionar i dušobrižnik među katolicima u Temišvaru (Rumunjska). Od 1645. do smrti hrvatski je ispovjednik u Loretu.

Sastavio ‘Blago jezika slovinskoga illi slovnik u komu izgovaraju se riječi slovinske Latinski i Diacki’ čije je slaganje i tiskanje započelo u Loretu 1649. a nakon potrage za boljim tiskarom dotiskano u Anconi 1651. To je prvi hrvatski rječnik u kojemu je hrvatski polazni jezik. U uvodnome dijelu ‘Blago’ sadrži latinsku posvetu, obraćanje čitatelju na talijanskome (“Al benigno lettore“), prikaz slovopisa i pravopisa na latinskom i hrvatskom jeziku (‘Od ortographie jezika slovinskoga ili načina od pisanja’) te gramatiku talijanskoga jezika na hrvatskome (‘Grammatika Talianska’). U predgovoru objašnjava da se odlučio za štokavštinu (“bosanski jezik“) jer svatko zna da je ona najljepša (“Ogn’ un dice che la lingua Bosnese sia la piu bella“). Rječnik, namijenjen prvenstveno pouci učenika i isusovačkoga podmlatka (isusovci su vodili Ilirski kolegij u Loretu), donosi oko 25.000 hrvatskih riječi ,kombinirajući uglavnom dubrovačku štokavsku ijekavicu sa govorom obalne Dalmacije.

Taj rječnik je silno zanimljiv, od ortografije koja se uglavnom zasniva na talijanskom i za pojedina slova je presložena (slovo ž piše na više načina, npr. kao sgj, postoji slovo dz, ts, nekoiliko načina pisanja palatala, slovo BZ je nepotrebno). Također kod tvorbe infnitiva i jezičnih konstrukcija događa mu se da stoji pod uplivom talijanske gramatike. Djelo koje je dostupno na internetu tiskano je 1649. Godine (rukopis je gotov bio 8. rujna 1646.). U dubrovačkoj isusovačkoj gimnaziji rektor mu je bio Bartol Kašić, a cenzor knjige Rafael Levaković koji se dva puta u knjizi naziva Croata i koji je bio biskup Smedereva u blizini Beograda,koji mu je dao pozitivnu kritiku i sa kojim je vodio razgovore o pravopisnim i inim lingvističkim pitanjima. Knjigu je odobrio veliki isusovački povjesničar i mislilac Vincenzo Carffa (1585. – 1649.). Osim utjecaja Bartola Kašića (Biblija) i Bandulovića treba podsjetiti na Marina Tempericu, isusovca iz 16. stoljeća koji je prvi dokumentirano inzistirao na bosanskom govoru kao osnovi književnoga jezika, je li on pri tom jezik istočne Hercegovine smatrao bosanskim to ne znam.

U 17. stoljeću Rimska kurija (papinstvo) želi poraziti Turke i izvršiti prodor u slavenski svijet gdje osim balkanskih Slavena postoje moćne Poljska i Rusija,te po opsežnim dokazima dr Stjepana Krasića uvode na učilišta hrvatski jezik kao jedan od svjetskih jezika i jezik koji bi mogao postati univerzalni za sve Slavene. Tu je vrlo kvalitetno pisao Međimurec goleme erudicije isusovac Vladimir Horvat, a i pjesnik svećenik Ivan Golub je bio veliki poznavatelj Jurja Križanića. Križanić jest završio isusovačku gimnaziju, ali je djelovao kao dominikanac. Vrlo je zaslužan za okretanje Rusije Kini, a usput rečeno, drugi isusovački đak pravoslavni Srbin iz Hercegovine je zaslužan za sadašnju kinesko rusku granicu.

U Blagu jezika slovinskoga zanimalo me nekoliko stvari, najprvo što je za Mikalju Slovinac i kako politički teritorijalno gleda Južne Slavene. Slovinac je za njega Dalmatin, Slovinski tj. od Slovina su Illyria, Dalmatia; Slovinska zemlja Slavonia, Dalmatia, Illyricum, Macedonia(!)

Hrvat je Hrivat, Hervat. Hervatska zemlja je Illyricus, Hrrivacia, Hervatia je Illys, Illyricum.

Srpska zemlja, Sribska zemlja je za njega Raška (Rascia) tj. jezgra srednjovjekovne Srbije.

Biograd donji je Beograd, Bnetke i Mnetke od čega Bnjecanin, Bnetak odnosi se na Veneciju.

Bosna je zemlja, iz Bosne Bošnjak i Bosanka!

Budva je za njega grad u Dalmaciji, dok je nedaleki Bar Doclea (Duklja, Crna Gora)

Arbanaške zemlje su mu Albanija, Epirus, Colonia Oricia. Za Butrint u južnoj Albaniji kaže da je u Slavoniji(?).

Dubrovnik je “grad od Dalmacije”, a Sgjupa knesgina (Župa knežina) u Dobrovečkomu (u dubrovačkom) današnja Župa Dubrovačka.

Albanac je za njega Arbanasin i Arnaut, Nijemac je Aleman, Armenac je Armenin, Afrikanac je Afrikanin iz čega slijedi afrikanski.

Koristi izraze za kontinente Europa i Asia (Azia) za koju kaže da je treći dio svijeta (trećina?). Radi se o rječniku o visokorazvijenome hrvatskome jeziku gdje susrećemo standardne riječi poput: otok, uvjet, jamac, jamčiti, brojiti, biljeg, duhovnik, domovina, dobitnik, cedar, čiopa, Cipar, čavao (oble glave, glavati, klinac).

Lijepe su riječi besjeditelj, bezpametnjak (luđak), bezakonje, bezbrojnost, ljubezan, ljubovnik, četa, ogledati čete, česno (časno), obličje, cipres (čempres), dervodilja, drivodilja (drvodjelac), baština (u smislu vinograd), hladenac i studenac (zdenac, bunar), jamiti (uzeti), japno (vapno, klak), japnenica, brodarina, brodarenje,

golub, čovječanstvo, čovječnost, človičac (čovječuljak, patuljak op., T.T.), caklar (staklar).

Rabe se istodobno izrazi rebac i vrabac, dihati (disati) i pihati, divičanstvo i djevstvo, hiljada i tisuća, berberin, barbjero i brijač, bičva i bječva (tur. čarapa), brašno i muka, bacil i bacio (mjedenica), čimavica i kimka (kukac parazit, stjenica), Ciganin i Igjupak (vjerovalo se da potječu Romi iz Egipta), cjovjek i človik, cjarcjak, cricjak, kries za cvrčka.

U talijanskom duhu su sintagme “čeljad od kuće” (obitelj), “čelo od broda” (konop, sarte di nave), človjek od ništa, ništalo (uomo di niente, ništarija, op., T.T.).

Dubrovačke su riječi čigov (koji), čigović (iz kojega roda, riječ i danas postoji u Crnoj Gori), ćaćko (chjacchko) za oca, ćićimak (voće žižula), Dvor općjenski za činit Viće (Općinski dvor za vijećanje, Gradska vijećnica op., T.T.), crevlje (cipele), crevljar (postolar).

Dinja vodenjača je lubenica, citarica je mala gitara, dekla je djevojka ali i službenica, banj toplice su termalne banje tj. toplice, bakrač je kotao, Gubbave glave je istoznačnica za ćelav, čučka crvenka je ptica čučka crvendać, bilježiti znači ognjem žigosati, bitje je narav ali i način, bitanga je skitac tj. vagabondo, karvotočje je krvotok, bogomilji je pobožan, religiozan, kolur i mast znače boja, branitelj parac je svetac zaštitnik, bor pitomi je dub, bor divji je pino selvatico (alepski bor?), Božji pivac (pojetao) iliti Dedak je ptica pupavac.

Izrazi o bogoštovlju su vrlo razvijeni (bogomilo, bogoljubno, bogoslovac), pomorstvu (lađa ribarica, brod za boj, brod lupeški, tj. piratski)

Cerljeno i Criljeno su u rječniku objašnjeni kao rusi, rumeni (crveni, naravno op., T.T.).

Cakar i zahar su šećer, rječnik poznaje i balun mali i loptu malu kao istoznačnice, kao i balotanje (loptanje ili igra na boča?), dati balotu suproć nekom znači dodati loptu, balota od mirisa je bočica parfema.

Arvatti se, ervatti se, rrivati se znači hrvati se! Arvalo je motka kojom se mi(je)ša klak, a Aron je ime cjovicje (zašto ne napiše brat Mojsijev, Zlatno tele, svećenik? Vjerojatno je netko davao ime psu, ili mačku, kao što živine zovu Cezar, Lord i sl. čim baš to ime ističe na početku i nijedno drugo).

U rječniku postoji fraza “staviti komu buhu u uho (mi kažemo danas bubu), budući ti bezočan, izraz “kamatovati”, dati na kamatu. Rječnik posjeduje i puno turcizama: kad smo već kod turcizama podsjetimo na

Tursko-bošnjački rječnik Zvorničanina (Zvornik na Drini). M. H. Uskufije iz 1631. godine, gdje Uskufija rabi ikavski dijalekt.

U zoologiji se Mikalja pogubio; balina je kit, ribba velika, medvid je ribba (sisavac sredozemni tuljan zool. sr. medvjedica, op., T.T.), hobotnica je ribba, kamenica je ribba školjka (sckoglka), a što je riba bez kost nisam shvatio. Kamenica od svete vode je škropionica.

Jezik hrvatski kakav je danas razvio je jezikoslovac Stulli u Dubrovniku početkom 19. stoljeća, njegov kasniji suvremenik crnogorski vladika Njegoš rabi hrvatske riječi uvjerenje, tisuća, otok, zrak i niz drugih zbog čega se pitam je li to utjecaj hrvatskih pisaca i rječnika, ili se u području oko Cetinja tako zaista govorilo.

Teo Trostmann

Povezani članci

Predvođeni zračnim asom Matom Dukovcem

HF

Roksandićeva inačica veliksrpskoga projekta

HF

Teror srpskih žandara nad Hrvatima (2)

HF

GRINTAVAC – Sperance i force u Dubrovniku 1937.

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...