Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

IDS je kontinuirano i sustavno stvarao netrpeljivost prema svemu hrvatskom

Istarska raskrižja: istrijanstvo kao multikulturalnost, suživot, odnosno convivenza: stvarna ili samo proklamirana

 

Kada se kaže Istra, meni osobno je Krasna zemlja Istra mila, dome roda Hrvatskog… najljepši prostor gdje provesti svoj ovozemaljski život. Robertu Hapacheru, Talijanu rođenom u Puli,  je mala Italija u neovisnoj Istri… Idisu Turatou, arhitektu, Istra je  je budućnost globalnog urbanizma… (https://www.glasistre.hr/istra/idis-turato-arhitekt-svjetskog-glasa-istra-je-savrseno-mjesto-za-zivot-evo-i-zasto-695583). Furiju Radinu, potpredsjedniku Hrvatskog sabora, Istra  je samoupravna ili autonomna regija kao dio postojeće republike Hrvatske koja će se ionako kroz neko vrijeme kroz Europsku uniju sjediniti u Sjedinjene Europske Države… Ivan Jakovčić, bivši župan Istarske županije i bivši europarlamentarac, “želi Istru kao jaku financijsku regionalnu autonomiju u Hrvatskoj i ništa više. Mada zna da u Istri ima onih koji bi rado vidjeli Istru kao Republiku, za njega to nije ni realno ni potrebno” iako je u procesu osamostaljivanja Republike Hrvatske 1990-ih godina izjavio da Istru treba izdvojiti iz Hrvatske „na način da slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije” što nije točno, jer je proces osamostaljivanja počeo s idejom konfederacije Jugoslavije, a završio slamanjem velikosrpske agresije. Predsjednik Stjepan Mesić u veljači 2010. godine odlikovao je Ivana Jakovčića redom Ante Starčevića “za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države”? NN 22/2010 Boris Miletić, bivši gradonačelnik Pule, Istru vidi kao najrazvijeniju regiju u Europi. “Regionalni identitet, antifašizam i multikulturalnost vrijednosti su koje nas određuju”, kaže Miletić… Nino Mogorović, hrvatski političar i publicist, predsjednik udruge “Dr. Ante Ciliga” kaže: “Istra je naime u cijelosti u raljama organiziranog kriminala, lokalne polit-mafije! Uhićenja zbog kriminalnih malverzacija koja su pripremljena i na koje se čeka, onemogućava koruptivno lokalno pravosuđe koje blokira pokretanje postupaka”… Damiru Kajinu, bivšem  saborskom  zastupniku  IDS-a i sadašnjem gradonačelniku Buzeta “Istra je spilja razbojnička i dok ruka pravde ne prođe tunel Učku, ne će biti sreće” (ta ruka pravde nikako da prođe tunel Učku)… u pitanju je  vjerodostojnost Istre. Ovo je posljednji čavao u lijes županije koja je nekada bila zemlja slobode, a danas je postala zemlja straha. Istra danas više novca povlači iz državnog proračuna nego što u njega uplaćuje. Istra danas stagnira. Živi od skupo plaćenih PR agencija koje obmanjuju narod, a lagati se može neko vrijeme i nekim ljudima, ali ne sve vrijeme i svim ljudima. Miletić nije pobi jedio. Očekujem samo jedno: da se prebroje glasovi. To bi trajalo dva dana. I gdje je problem? Pozivam Ustavni sud da bude savjest Istre i Hrvatske jer je u pitanju budućnost Hrvatske… (Ustavni sud nije savjest Hrvatske, nije dopustio prebrojavanje glasova do kraja.) Sve mi je bilo jasno. IDS Borisa Miletića, a ne izvorni IDS, postao je teret Istri. Nepotizam, bogaćenje, droga, suicidi, propast Uljanika… Dosta toga. Znao sam da gube Buzet, Vodnjan i Pulu. U to sam bio siguran. Miletić je zbrisao u Županiju jer je znao da Pulu ne može zadržati. Najsramnije je što su počeli gaziti po ‘istrijanstvu’, prozivati Filipa Zoričića, novog puljskog gradonačelnika, da je klerik, Dalmatinac, furešt… Stid ih budi. Čovjek kojeg obožavaju gimnazijalci ne može biti zao čovjek. Pa, po čemu Miletić ili ja više volimo Istru od Zoričića? Zar treba gledati gene? Tko? Moji su 500 godina istarski, ali oni koji podmeću taj rasizam i isključivost ne vole ni Pulu, ni Istru. Zoričiću želim poručiti – dolaziš kao i ja u neprijateljski brlog. Nudim svima suradnju. Sigurnost. Dušu. Ali, ekipa koja odlazi, sve vrijeme namješta i pakuje. To je razorilo i IDS i Istru.

Anton Kliman predsjednik HDZ-a Istre poručuje: “Dođe mi slabo svaki put kad netko izađe s nekakvim “mudrim” prijedlozima kojima bi se ta posebnost i taj identitet Istre gušio, pa bi svima takvima koji se pojavljuju danas, ili će se pojavljivati u budućnosti, po toj temi poručio samo jedno – dalje ruke od Istre”

Ivan Milovan, biskup u miru: “U Istri se danas uglavnom dosta dobro živi. I u zadnje su se vrijeme dogodili pomaci u mnogim segmentima života. Tu je definitivno napredak u turizmu osobito seoskom turizmu, ali i maslinarstvu, vinogradarstvu, novim tehnologijama. Ljudi u Istri materijalno žive relativno dobro, ali mnogi se suočavaju s problemom osamljenosti i nemoći, pa je često više potreban prijateljski posjet nego materijalna pomoć.”

Filip Zoričić, ne bi Pulu mijenjano nizašto, jer je to grad enormnog potencijala. Baš po mjeri čovjeka – sve je blizu i živi se sporije i zbog tog neiskorištenog potencijala smo se angažirali, afirmativno i s pogledom u budućnost grada.

Marko Ivan Pekica, hrvatski komunikator i hrvatski pjesnik, profesor i predavač, novinar, književnik, scenarist, umjetnički fotograf i redatelj, marketinški stručnjak, piše svojoj Istri: „Istro mila moja, lipa mati moja“.

Koliko oprečnih mišljenja o Istri, a ona je jednostavno tu sa svom svojom raznolikošću, svojim bogatstvom krajobraza od mora do gora, svojim vrijednim ljudima, svojom bogatom kulturnom baštinom, svojom naslijeđenom tradicijskom baštinom Hrvata, Talijana, Crnogoraca i Istrorumunja (Ćiribirci) koji su autohtoni, stoljećima nastanjeni u Istri.

Iz povijesne ostavštine u Istri

Istrom su prohujali mnogi vladari i ostavili pečat svog vremena, od Rimljana koji su nam ostavili velebnu Arenu, Augustov hram, Dvojna i Zlatna vrata, Rimsko kazalište, Cava Romana (kamenolom Vinkuran, Arena izgrađena od kamenih blokova porijeklom iz kamenoloma Vinkuran)… Bizantinaca iza kojih je ostao jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju, Eufrazijeva bazilika u Poreču, izgrađena u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana I. i crkvica Sv. Marije Formoze u Puli, kao ostatak velike katedrale, Pravoslavne crkve (crkva posvećena Maloj Gospi – Rođenje Blažene Djevice Marije, do 1583. godine)…

Markgrofova sa Kaštelom Pazin ili Pazinska utvrda (njem.: Burg Mitterburg, tal.: Castello di Montecuccoli) prvi put spomenuta kao Castrum Pisinum u pisanoj povelji cara Svetog Rimskog Carstva Otona II. datiranoj 7. lipnja 983. godine, darovnicom iz 931. godine, dodijeljen porečkom biskupu. U 12. stoljeću je porečki biskup ustupio kaštel njemačkom plemiću Meinhardu od Schwarzenburga. Nešto kasnije njegovi su vlasnici bili Meinhard I., grof od Gorice, istarski markgrof i njegovi nasljednici, članovi obitelji Habsburg…

Mlečana s prekrasnim palačama i utvrdama: Mletačka utvrda u Puli, Kaštel, niska barokna utvrda nastala na ruševinama srednjovjekovnog  kaštela podignutoga na ostatcima rimske utvrde (kastruma), koja dominira Pulom. Gradovi zapadne Istre postaju dio Mletačke republike  u drugoj polovici 13., Pula početkom 14. stoljeća, dok su Labin i Plomin uključeni u Republiku tek 1420. godine. Grade se brojne višekatne kuće koje na pročeljima obavezno imaju prostrane ukrašene prozore i balkone stila venecijanske cvjetne gotike. Najljepše su iako veličinom skromne, one u Poreču.

Austro-Ugarske s puljskom vojnom lukom i brodogradilištem (1856. godine), zgradom Admiraliteta u Puli, Mornaričkim kasinom u Puli (Dom hrvatskih branitelja), arhitektonskim draguljem, Mornaričkom bolnicom (K.u.k. Marinespital in Pola, 1861. godine), zgrada Filozofskog fakulteta u Puli (ženski licej 1907. godine), zgrada Arheološkog muzeja Istre (njemačka gimnazija iz 1890. godine)… brojnim vilama austrijskih visokih časnika…

Italije sa zgradom Palača Banke Italije u Puli (tal. Palazzo della Banca d’Italia a Pola), zgradom Doma športova (Casa balilla), grad Raša (Arsia) najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novo izgrađenih gradova (città di fondazione) u doba talijanske uprave, Jugoslavije sa novim stambenim naseljima koje je izgradilo Brodogradilište Uljanik, JNA i gradske i općinske strukture…

Do danas sa prometnom infrastrukturom, Istarskim ipsilonom i brojnim kružnim tijekovima, turističkim naseljima, brojnim hotelima, seoskim turizmom, OPG-ima, maslinarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom (istarski boškarin) i povrćarstvom. A sve to zahvaljujući istarskom stanovništvu koje je stvaralo generacijama sve ovo što danas vidimo širom Istre. A koje je to stanovništvo zaslužno za razvoj Istre?

Stanovništvo Istre                                           

Histri su prvi poznati stanovnici na istarskom poluotoku, dokumentirani u povijesnim zapisima starih Grka i Rimljana, a po njima Istra danas nosi ime. Bavili su se lovom i ribolovom, ispašom koza i ovaca te gusarenjem, zbog čega ih povjesničari spominju kao opasan narod. Histarska plemena u ratu je predvodio kralj Epulon. Konačni obračun dogodio se u histarskom uporištu Nezakciju kraj Pule, koji su Rimljani opsjeli, a Epulon i histarski vojnici, shvativši da nemaju izlaza, počinili samoubojstvo. Unatoč ratnom porazu, Histri su još neko vrijeme nastavili živjeti na svojim gradinama diljem Istre.

U vrijeme Rimskog Carstva za vladavine Gaja Julija Cezara, Rimljani su potjerali Histre s obale u unutrašnjost, da bi na obalu doselili svoje stanovnike i osnovali kolonije Pulu i Poreč. Cezarov nasljednik car August uspostavio je razdoblje mira i blagostanja, a stanovnici Istre su po pravima izjednačeni sa žiteljima Rima. Na istarskom tlu su u idućim stoljećima aktivne i mnoge rustične vile koje proizvode keramiku, dok su maslinovo ulje i vino iz Istre cijenjeni diljem carstva. Javljaju se i prve kršćanske zajednice.

Istru su naseljavali nakon propasti Rimskog Carstva vladavine germanskih kraljevstava i Bizantskog Carstva. Vladavina Gota u prvoj polovici 6. stoljeća ostala je zabilježena kao neobično blaga, dok je u vrijeme Bizanta bujalo sakralno graditeljstvo.

Dolaskom franačke uprave u Istri počinje se mijenjati rimsko-bizantski društveni ustroj. Počinje feudalizacija koja je u to vrijeme zahvatila čitavu Europu. Istarski gradovi postaju vlasništvo vladara, oduzeta im je vlast nad zaleđem te su izgubili samostalnost stečenu ranijih stoljeća. Počelo je naseljavanje Hrvata kojima Vojvoda Ivan ustupao neobrađenu zemlju te ih u prvo vrijeme i novčano pomagao. Vojvoda Ivan uvodi i neke nove namete, preuzima pojedine šume i pašnjake, jačaju biskupi i franački vazali, dok nekadašnja romanska elita u istarskim gradovima slabi.

Nezadovoljni gradovi žalili su se Karlu Velikom pa je oko 804. sazvao čuvenu skupštinu, održanu u Rižani kraj Kopra. Na njoj je gradovima priznata samouprava, ali ne i vlasništvo nad zemljištem, a vojvoda Ivan odrekao se mnogih nameta koje je prvotno uveo. Zaključci Rižanske skupštine otkrivaju važne podatke o društvenim odnosima i etničkoj strukturi Istre s početka 9. stoljeća, a razjašnjavaju i sustav franačke uprave te su kao povijesno vrelo važni i u europskim razmjerima.

U 6. i 7. stoljeću na istarski poluotok doseljavaju Slaveni. Papa Grgur I. pisao je o tome 600. godine solinskom biskupu Maksimu kako Slaveni preko Istre nadiru u Italiju. Do veće kolonizacije Hrvata dolazi poslije 788. godine, kada je Istrom zavladala franačka država, koja kao kmetove u većem broju dovodi Hrvate. Činjenica da je Istra od Raše i Učke na istok pripadala franačkoj državi pospješila je priliv slavenskog življa u unutrašnjost Istre. U to je vrijeme sasvim pohrvaćeno kvarnersko primorje sve do Učke i dalje do Labina. Iz razdoblja intenzivne slavenske kolonizacije potječe i naziv starog hrvatskog utvrđenog naselja Gočan, nedaleko od Barbana. Po svjedočenju bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u 10. se stoljeću hrvatska država prostirala sve do rijeke Raše. Hrvati u Istri organiziraju širu općinsku zajednicu kojoj su na čelu župani.

Od 10. stoljeća Istra je dio Svetog Rimskog Carstva, no njegova je središnja vlast vrlo slaba. Markgofovi su prepuštali upravu svojim namjesnicima, jačali su plemići i crkveni dostojanstvenici koji su vojno štitili svoje feude u Istri. U razdoblju relativnog mira istarski su se obalni gradovi sve više oslobađali vlasti akvilejskog patrijarha, razvijali trgovinu i osamostaljivali se, iako su formalno priznavali vlast patrijarha. U 12. se stoljeću bogate obrtom i pomorskom trgovinom i sve više oslobađaju feudalne vlasti, što dovodi do formiranja gradskih komuna. Istarski su se gradovi osobito obogatili u vrijeme križarskih ratova.

Pazin je ostao središtem habsburškoga posjeda u Istri. Kako habsburška vlast nije imala prejak utjecaj, to je položaj hrvatskog življa na tom području bio nešto povoljniji. Upravo na području Pazinske grofovije nastaju brojni primjeri hrvatske pismenosti, pod snažnim glagoljaškim utjecajem.

O prisutnosti glagoljice svjedoče – Plominski glagoljaški natpis, supetarski fragment, Grdoselski ulomak, Humski grafit i Ročki glagoljaški abecedarij. Posebno mjesto u kulturnoj povijesti Istre ima Istarski razvod, poznati srednjovjekovni javno-pravni dokument,  koji precizno tumači razgraničenje istarskih seoskih općina i feudalnih gospodara. Razvod je nastajao u duljem vremenskom razdoblju (od 1275. do 1395. godine), a napisan je na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku.

Tu feudalnu anarhiju koristi Mletačka Republika koja je u međuvremenu procvala i postala pomorska sila na Jadranskom moru. Sklapaju se prvi ugovori kojima su istarski gradovi od Mletaka dobili zaštitu i slobodu trgovanja na njihovom području, a zauzvrat Mlečanima osiguravali vojnu pomoć. Suradnja je pomogla gospodarskom razvitku obalnih gradova u 10. stoljeću: cvatu poljoprivreda, ribarstvo i proizvodnja soli te se naglo razvijaju obrti, a gradovi su dobili i autonomiju kakvu su imali u antici. Drukčije je bilo u središnjoj Istri, gdje se zadržao čvrst feudalni sustav, pa unutrašnjost Istre dugo nije mogla izgraditi samoupravu, već je bila podčinjena feudalnim gospodarima.

Najbrojnije je, međutim, bilo naseljavanje stanovništva, koje se bježeći pred Turcima sklanjalo na mletačko područje u Dalmaciji i otuda se prebacivalo u Istru. Novi su stanovnici bili Crnogorci, Arbanasi i Rumunji. Vremenom su se Arbanasi pohrvatili, dok su Crnogorci sačuvali svoju vjeru i svoj identitet jedino u Peroju. Rumunji su svoj materinji jezik sačuvali samo u Sušnjevici i Žejanama.

Unutrašnjost Istre je ušla u sastav Habsburškog Carstva, čime je samo potvrđena njena višestoljetna pripadnost europskom  civilizacijskom krugu. Zbog teških nameta i davanja koja su uvodili feudalni vladari, izbilo je više seljačkih buna.

Tijekom 16. i 17. stoljeća stanovnici Istre međusobno se sukobljavaju duž granice mletačkog i austrijskog dijela poluotoka. Iako su međusobno trgovali i ženili se, Istrani su istovremeno bili duboko podijeljeni na one pod mletačkom vlašću – Benečane iz priobalnih gradova i one pod austrijskim vlastima – Kraljevce iz unutrašnjosti Istre. Duž granice su vodili krvave bitke oko pašnjaka, šuma, obradive zemlje i međa, praćene uništavanjem uroda, odvođenjem stoke i ubijanjem svjedoka. Ni austrijske, ni mletačke vlasti nisu mnogo učinile da primire sukobe. Kada se tome dodaju epidemije zaraznih bolesti te suše i prirodne nepogode, postaje jasno da je ovaj period jedno od najtežih razdoblja istarske povijesti. Pojavilo se razbojništvo, pljačkalo se bogatije obitelji, crkve i putnike na cestama, otimalo se ljude, stoku i tražilo otkupninu.

U tom razdoblju Istra je pogođena nizom epidemija kuge. Navedene epidemije uzrokovale su demografski pad, koji za sobom povlači zapuštanje polja. Zatvaranje granica radi izolacije (opa, poznato) paraliziralo je lokalnu trgovinu, kao i onu međuprovincijalnu. Mnogi su umrli i od gladi. Epidemije su pretvorile obradive površine u močvarne i malarične zone. Mletačka Republika, kao i Austrija, morali su se suprotstaviti depopulaciji istarskog područja, pa se nizom fiskalnih mjera nastojalo poticati doseljavanje. Tako se mijenjala i etnička slika Istre; stanovništvo koje je nekad imalo romanska obilježja sada je poprimalo slavenska.

Kako bi se suprotstavio gubitku radne snage, Senat Mletačke Republike donio je propis o povlasticama za doseljenike na napušteno istarsko dobro. Dovođeni su kolonisti iz Dalmacije, Hrvatske i zapadne Bosne. Proces naseljavanja je imao pozitivan utjecaj na istarski teritorij, kako demografski, tako i gospodarski. Ratarstvo je napredovalo, a plodne godine donosile su i napredak gradova, trgovine te robne razmjene. Svim došljacima Mletačka republika je dala zemlju za koju su se oni morali brinuti idućih pet godina, te su dvadeset godina bili oslobođeni daća i tlake. Sve ostale stvari (odjeću, ratarski alat, volove, hranu, pokrivače, sjeme) doseljenici su dobili na korištenje. U Kancelariji rašporskog kapetana u Buzetu bili su evidentirani svi korisnici državnog teritorija; ta je zemlja bila nasljedna dok god bi je oni obrađivali.  Istarski je prostor bio i ostao često područje migracijskih tokova i brojnih kolonizacija; Grci, Talijani, Albanci, Rumunji, Crnogorci te doseljenici iz različitih krajeva Hrvatske koji su u Istru dolazili bježeći pred Turcima.

Propašću Mletačke republike, Istru je ubrzo osvojio Napoleon. Kratka vladavina Francuske od 1805. do 1813. godine ostat će zapamćena po uvođenju Napoleonovih zakona, čime je, uz ostalo, sudska vlast odvojena od upravne. Novi gospodari intenzivno su koristili prirodna bogatstva Istre, posebno hrastove trupce iz okolice Novigrada i Brtonigle, od kojih se gradilo brodove.

Porazom Napoleona Austrijsko Carstvo dobiva cijelu Istru, te počinje u njoj graditi jedinstveni sustav javne uprave. Uvode se nove poljoprivredne kulture, krumpir i kukuruz, a Istra bilježi velik demografski rast: 1848. imala je više od 230.000 stanovnika koji su živjeli u 24 grada i 479 sela. U drugoj polovici 19. stoljeća, točno od 1861.godine  Istra ima Pokrajinski sabor koji zasjeda u Poreču te bilježi jačanje hrvatske nacionalne svijesti. Uz hrvatski narodni preporod u Istri, odvija se politička i kulturna borba za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i kulturna postignuća i pronaći put da se narod izvuče iz bijede.

Pula postaje austrijska ratna luka, otvara se 1856. godine brodogradilište, stanovništvo raste, Pula se izgrađuje kao glavni upravni i gospodarski grad Istre.

Hrvatsko je stanovništvo bilo pretežno ruralno i, osim dijela svećenstva hrvatske nacionalnosti, slabo obrazovano. Istarsko je gradsko stanovništvo bilo pretežno talijansko. Odnosi u Istarskom saboru, zahvaljujući izbornom zakonu, pogodovali su Talijanima. U Prvi svjetski rat Istrani su mobilizirani kao vojnici Austro-Ugarske Monarhije, a završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske, Rapallskim ugovorom od 12. studenog 1920. između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, Istra je pripala Kraljevini Italiji.

Talijanska fašistička vlast odmah je počela provoditi intenzivnu talijanizaciju što je potaklo hrvatsko stanovništvo na iseljavanje iz Istre u Jugoslaviju (Zagreb-Trešnjevka, Bukovac, Osijek-Višnjevac…), u obje Amerike i Švedsku. To je bio 1. masovni egzodus iz Istre, oko 60.000 Hrvata iselilo se, a talijanska vlast je doselila u Istru oko 30.000 Talijana, pretežno iz Južne Italije, što je opet promijenilo etnički sastav stanovništva. Međutim upornom i herojskom borbom istarskih Hrvata povezanih sa istarskim katoličkim svećenstvom uspjelo se sačuvati hrvatsko stanovništvo Istre i njihov identitet. Ovdje treba naglasiti da je i dio talijanskog stanovništva ustao protiv fašističke i nacističke okupacije Istre i sudjelovalo u njenom oslobađanju u tijeku Drugoga svjetskog rata.

Kapitulacija Italije 1943. godine, odnosno završetak Drugoga svjetskog rata 1945. godine, velika represija i teror vlasti pod Komunističkom partijom Jugoslavije, nakon završetka Pariške mirovne konferencije 10. veljače 1947. godine, kada je Istra zahvaljujući istarskom svećenstvu pripala Hrvatskoj odnosno FNR Jugoslaviji, izazvali su masovno iseljavanje pretežno talijanskog stanovništva iz Istre. To je drugi egzodus istarskog stanovništva, ovaj put oko 200.000 Talijana, koji je opet promijenio etnički sastav stanovništva.

Velikim društveno-političkim promjenama u Europi, rušenjem Berlinskog zida 1989. godine i padom komunističkih vladajućih struktura, raspada se i Jugoslavija. Taj raspad koristi Srbija, koja uz srbiziranu JNA pokušava realizirati stoljetnu velikosrpsku ideologiju o stvaranju velike Srbije, uključivši u nju i veliki dio hrvatskog teritorija. Naravno da se taj proces odrazio i u Istri, gdje se jedan dio komunističkih struktura žestoko opirao stvaranju samostalne hrvatske države i dolasku izbjeglica i prognanika u Istru, jer bi promijenili etnički sastav stanovništva. Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance koji će stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“) (Glas Istre, br. 199., 23. srpnja 1991., str. 15.-39.)

Od tih je struktura osnovan Istarski demokratski sabor, na prijevaru u samom početku eliminiravši hrvatsku komponentu, tako postala stranka  koja je naslijedila jugoslavenske vrijednosti i koja je iskoristila istrijanstvo kao način suprotstavljanja stvaranju hrvatske države. Međutim, komunistička represija prema katoličkom svećenstvu i istarskim Hrvatima, nije uspjela uništiti hrvatski identitet u Istri, pa ni spriječiti veliki odaziv i sudjelovanje Istrana u oslobađanju Hrvatske od velikosrpske agresije.

IDS je svojom autonomaškom politikom, potpomognut i nekim krivim procjenama centralne vlasti uspio dobiti potporu jednog dijela stanovništva i talijansku nacionalnu manjinu, a na vlasti se održava zahvaljujući lošem izbornom zakonu i ne izlaskom preko polovice glasačkog tijela na izbore.

Rezultat njegove skoro 30-godišnje vladavine Istrom je potpuno nestajanje industrije kao gospodarske grane, koju je kompenzirao sa razvojem turizma, maslinarstva, vinogradarstva i infrastrukture. To se odrazilo i na stanovništvo Istre što je izazvalo iseljavanje uvjetovane borbom za golu egzistenciju, a i doseljavanje zbog potreba za radnom snagom u turizmu.

Pogodujući talijanskoj nacionalnoj manjini sa dvojezičnosti, i politikom istrijanstva (rashrvaćivanje Istre), IDS je kontinuirano i sistematski stvarao netrpeljivost prema svemu hrvatskom: prema Hrvatima, jer se na njih vrši pritisak da su Istrijani, a ne Hrvati, prema centralnoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu, stvarajući jedan hibridni narod Istrijane i preko multikulturalnosti smanjiti broj Hrvata u Istri, sa ciljem samostalnosti Istre, ideja koja u IDS-u nije nikada odbačena.

Lili Benčik

Povezani članci

Iz godine buđenja zakoračimo u godinu promjena

HF

Komu smeta Osječka televizija?

HF

Milanovićevi uzori stvorili su križne putove zarobljenih Hrvata

HF

Veleizdajnica bi i »’apsila«

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...