Povećanje cijene prirodnog plina u sadašnjim okolnostima je neizbježno
Deregulacija cijene plina za kućanstva znači i njegovu veću cijenu, ali i konkurenciju na tržištu, dok bi na koncu u toj djelatnosti mogao ostati samo jedan tržišni opskrbljivač, a kupci će birati javnu ili tržišnu uslugu, pojašnjava prof. dr. sc. Daria Karasalihović Sedlar s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, govoreći o aktualnim trendovima na plinskom tržištu.
• Plin je od tranzicijskog goriva brzo postao gorivo u tranziciji, fosilna goriva nastoje se političkim pritiskom istisnuti iz prometa a galopirajuća zelena agenda je jača nego ikad. Istovremeno je vidljivo da obnovljivci nisu u stanju zadovoljiti novu potražnju za energijom i da globalno postoji raskorak između želja i realnih mogućnosti. Kakva je po vama budućnost fosilnih goriva i prateće industrije u narednim desetljećima?
– Potpuno je jasno kako će električna vozila prevladati u prometu kroz dva do tri desetljeća prvo u Europi, ali kasnije i u ostatku svijeta. Prirodni plin će svakako i dalje imati značajnu ulogu u industrijskom i energetskom sektoru. Plinske elektrane kao veoma fleksibilni izvori energije će se koristiti u sinergiji s obnovljivim izvorima energije u svrhu optimizacije energetskog sustava u EU. Ove činjenice potvrđuju projekti razvoja novih transportnih dobavnih pravaca poput Sjevernog toka 2 čije se puštanje u rad očekuje početkom sljedeće godine, zatim Turskog toka, razvoja projekata eksploatacije i transporta plina s Istočnog Mediterana, ali i LNG terminala za uplinjavanje diljem Europe.
• Početak ogrjevne sezone Europska unija dočekuje nespremna, s tendencijom da će tržištu manjkati plina, koji je iznimno skup. Koji su sve faktori doveli do toga i kakva su tržišna očekivanja za predstojeću plinsku godinu?
– Za visoku cijenu plina koja je trenutno na tržištu nije kriv samo jedan nego, kako se to po Murphyjevom zakonu uvijek dogodi, kriva je kombinacija nekoliko neželjenih situacija. Tržište je krenulo u krivom smjeru sa super olujom Filomenom koja je početkom godine pogodila Europu, a nastavilo se s dugom hladom zimom koja je trajala sve do lipnja pa je uobičajena sezona gašenja grijanja umjesto u travnju, prebačena dva mjeseca kasnije, na lipanj, što je utjecalo na potpuno pražnjenje skladišnih kapaciteta. Zatim je tu bila povećana potražnja za LNG-em na azijskom tržištu, gdje je plin imao izrazito visoku cijenu pa su pošiljke LNG-a umjesto u Europi završavale u Aziji. Nadalje, Rusija nije zakupila kratkoročne transportne kapacitete u Ukrajini, a dogodilo se i smanjenje isporuka i iz ostalih pravaca poput Nigerije, koja polako prestaje imati dovoljno plina za isporuke kao što je planirano. Realizacija projekta Sjeverni tok 2 i njegove geopolitičke implikacije svakako je među značajnim faktorima koji su presudni za ovu situaciju na tržištu u Europi. S jedne strane Rusija – koja inzistira na puštanju u rad ovog plinovoda do kraja godine – i Njemačka, sa svojim interesima osiguravanja opskrbe plinom i razvoja tržišta plina za cijelu Europu, a s druge strane SAD, Poljska i Ukrajina. One vide Sjeverni tok kao ruski monopolistički projekt kojim se mijenjaju transportni pravci i ukidaju dosadašnji izvori prihoda od tranzita plina i utječe na sigurnost opskrbe plinom. Zapunjenost europskih plinskih skladišta trenutno je oko 70% te je izvjesno da će doći do povećanja cijene plina za krajnje kupce počekom nove ogrjevne sezone. Zasigurno plina neće nedostajati, ali je pitanje po kojoj će se cijeni prodavati.
• Budući Hrvatska ne troši puno plina i dobro je povezana s dobavnim pravcima, tema sigurnosti opskrbe pada u drugi plan, no što je s cijenama. Analitičari predviđaju par godina visokih cijena, a zatim njihov pad. Je li to po vama realistično?
– Kratkoročno će zasigurno ostati visoke cijene, koje bi se mogle preliti i na sljedeću sezonu ako opet bude duga hladna zima, u kombinaciji s dodatnim čimbenicima te je moguće da će poremećaj trajati i dvije godine. U slučaju kratke zime moguća je puno brža stabilizacija cijena i to već od sljedeće godine. Što se tiče Hrvatske, mi smo i prekapacitirani u odnosu na potražnju s obzirom na kapacitete dobavnih pravaca tako da manjka plina na tržištu ne bi trebalo biti.
• Napravljena je deregulacija opskrbe plinom, koja je dovela do okrupnjavanja opskrbe u javnoj usluzi (13 opskrbljivača), a gotovo petina kućanstava sada je na tržišnoj opskrbi. Kako gledate na rezultate tog procesa iz optike distributera/opskrbljivača, a kako iz kuta potrošača plina?
– Kao što se i sami rekli deregulacija je dovela do okrupnjavanja opskrbe. Prirodan slijed deregulacije je okrupnjavanje tržišta, prvenstveno kod komunalnih kompanija te umjesto 34 sada imamo 13 opskrbljivača. Vertikalno integrirane kompanije su odustale od opskrbe i distribucije. Okrupnjavanje je posljedica nemogućnosti konkuriranja velikim opskrbljivačima na tržištu. Za potrošače je deregulacija sigurno pozitivna, budući da dovodi do tržišne konkurentnosti u opskrbi kućanstava. Ono što se prvo dogodilo u telekomunikacijama, slijedilo je na tržištu električne energije, a sad i se dogodilo na tržištu plina. Tržišna opskrba kućanstava je korak naprijed prema potpuno dereguliranom tržištu prirodnog plina kakvo imaju neke razvijene članice EU.
• Općenito, je li stavljanje javne usluge na tržište optimum?
– Za same potrošače deregulacije će dovesti i do promjene cijena, u ovom slučaju do povećanja krajnje cijene prirodnog plina, ali jednako tako će pružiti i mogućnost transparentnog poslovanja i odabira različitih opskrbljivača. Daljnji slijed, odnosno treći korak deregulacije, bi mogao dovesti i do daljnjeg okrupnjivanja. U konačnici moguće je da će biti tek nekoliko ili pak samo jedan opskrbljivač u obvezi javne usluge pri čemu će kupci imati mogućnost promjene iz tržišne u javnu uslugu. Time bi svi potrošači u Hrvatskoj uz sigurnu i pouzdanu opskrbu plaćali i istu naknadu za istu uslugu.
• INA se za razliku od vlasnika MOL-a u energetskoj tranziciji relativno slabo snalazi, što nije dobro. Politika ne želi priznati da zapravo podržava vlasnički status quo. Uzevši u obzir sve tržišne okolnosti, ima li uopće smisla pokušati vlasnički vratiti INA-u u državne ruke i zašto?
– Da želi utjecati na način poslovnog vođenja kompanije, država ima za to mehanizme, no činjenica je da je dugi niz godina državi, jednako kao i MOL-u, odgovaralo izvlačenje dobiti, umjesto reinvestiranje, što je dovelo do ove nepovratne situacije. INA-in najveći problem je ako ne prepozna potrebu za promjenom poslovne strategije. Bez obnove rezervi ugljikovodika u zemlji i inozemstvu, a za što je neophodno provoditi istraživanje, kao i bez paralelne diversifikacije u buduće projekte za dekarbonizaciju, društvo neće imati dugu budućnost poslovanja. Država bi ili kroz INU ili kroz neku potpuno novu kompaniju trebala iskorištavati postojeću naftno-rudarsku infrastrukturu (bušotine, cjevovodi) za iskorištavanje geološkog potencijala i to u tri važna segmenta za preobrazbu naftno-plinske industrije u energetskoj tranziciji. Ta tri ključna segmenta obuhvaćaju projekte povećanja iscrpka ugljikovodika (engl. EOR – Enhanced Oil Recovery i EGR – Enhanced Gas Recovery) kroz projekte hvatanja, korištenja i skladištenja ugljičnog dioksida odnosno CCUS projekte (engl. Carbon Capture Utilisation and Storage) utiskivanja CO2 u ležišta ugljikovodika, zatim razvoj podzemnog skladištenja energije i iskorištavanje geotermalne energije. Bez takvih projekata teško će biti ostvariti ugljično neutralno društvo. INA zasigurno ima dovoljno znanja i iskustva za razvoj takvih projekata, a država bi trebala inzistirati na njihovoj realizaciji.
