Hrvatski Fokus
Znanost

Trideset treća knjiga Mediterana

Jozefinistički se duh u Dalmaciji osjetio već za prve austrijske vladavine (1797.–1805.)

 

U Zavodu za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu, u nedjelju 19. rujna 2021. pod visokim pokroviteljstvom HAZU-a, otvorena je manifestacija 33. Knjiga Mediterana.

Manifestacija je započela svečanim otvorenjem i tradicionalnim uvodnim slovom koje je ove godine održao prof. dr. sc. Marko Trogrlić pod nazivom „Svjetovno i duhovno u habsburškoj Dalmaciji“.

„Habsburšku monarhiju u drugoj polovini 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća obilježava jozefinističko-prosvjetiteljski duh, koji Crkvi nastoji ograničiti slobodu i podrediti je državi, nizom mjera izravno zadirući u njezinu organizaciju i djelovanje“, rekao je prof. dr. Trogrlić pojašnjavajući što je to austrijski jozefinizam. Crkva postaje moralno-odgojna ustanova, a njezino osnovno poslanje – navještenje spasenja – biva potisnuto. Od svećenika se, pak, nastoji učiniti lojalne državne službenike, kojima je osnovna zadaća poučiti vjernike temeljnim moralnim vrednotama. Vjersku naobrazbu u to doba obilježava antropocentričko religiozno shvaćanje usmjereno prema čovjeku, a ne prema evanđeoskom navještenju spasenja. Moralistički je pristup vjeri naglašavao i očinski odnos cara prema njegovim podanicima, utirući na taj način put pojavi poglavljima o obvezama podanika prema caru, tipičnima za katekizamsku literaturu jozefinističkog razdoblja, koja je naučavala da radi općeg dobra države škole trebaju odgojiti vrijedne kršćane, dobre i lojalne građane i državi korisne podanike. Obrazovanje je tako bilo u funkciji stvaranja pasivnih, odanih i poslušnih podanika. Iako je Josip II. umro 1790. godine, jozefinistički se duh još dugo osjeća, čak i nakon što je 1850. godine službeno ukinut placetum regium, kojim je za provođenje svih važnijih crkvenih odluka ili zakona bio potreban pristanak vladara. Jozefinizam formalno završava 1855. godine stupanjem na snagu konkordata sklopljenim između Svete Stolice i Austrije.

Izlagač je dodao da je političku centralizaciju u tom razdoblju pratila i crkvena. Jozefinistički se duh u Dalmaciji osjetio već za prve austrijske vladavine (1797.–1805.). Premda se već tada ukida nekoliko samostana, a ispražnjene biskupske stolice više se ne popunjavaju, najradikalnije su mjere poduzete tek za druge austrijske vladavine (1815.-1918.), kada se provodi korjenita reorganizacija crkvene uprave. Papa Leon XII. 1828. godine izdaje bulu Locum beati Petri, kojom je Splitska nadbiskupija i metropolija svedena na stupanj biskupije, a njezinu dotadašnju ulogu preuzima Zadarska nadbiskupija, koja ostaje i jedinom dalmatinskom nadbiskupijom i metropolijom. Dubrovačka je nadbiskupija doživjela istu sudbinu kao i Splitska. Novim su ustrojstvom Crkve u Dalmaciji ostale samo četiri biskupije – Šibenska, Splitska, Dubrovačka i Kotorska. U duhu jozefinizma sve je biskupe imenovao car, a Sveta ih je Stolica samo potvrđivala. Pritom se vodilo računa i o crkvenom, i o političkom duhu predložnika. Veći broj njih svoju su teološku izobrazbu primili u neposrednoj blizini Dvora, u bečkom Augustinianumu ili Frintaneumu, tako nazvanom po bečkom župniku Jakobu Frintu, na čiji ga je prijedlog car Franjo I. osnovao još 1816. kao Institut za izobrazbu svjetovnog klera kod sv. Augustina. No, i Dalmacija će uskoro dobiti učilište za formaciju klera. Carevom odlukom u Zadru otvorena je središnja pokrajinska Visoka teološka škola pri tamošnjem teološkom sjemeništu. Bilo je to učilište za klerike iz svih tadašnjih dalmatinskih biskupija, s nastavnim programom jednakim onom na Bogoslovnom fakultetu Bečkog sveučilišta. Unatoč činjenici a i nadalje cirkuliraju katekizmi katoličke obnove u duhu Tridentskog koncila, osobito Bellarminov katekizam, dvadesetih godina 19. stoljeća u uporabu ulazi i Austrijski katekizam, ostajući na snazi sve do početka 20. stoljeća. Bio je to prvi vjeronaučni priručnik koji se gotovo u svim biskupijama hrvatske Crkve upotrebljavao sve do polovine 19. stoljeća, i to usprkos nejedinstvenomu književnom jeziku.

„Dalmacija je u svakom smislu unutar svojim izraženim specifičnostima i nasljeđima bila utopljena u austrijski državni organizam, u svemu pa i u onome što se tiče Crkve i crkvenih prilika to se odnosi na sve i na poslove iz svakodnevnog javnog crkvenog života. Bogato nasljeđe u Dalmaciji nedvojbeno je za austrijsku državu, koja je bila formirana, u nekom smislu dominacija države nad crkvom, stavilo Dalmaciju pred velike izazove, ali ona ih je uspješno svladavala i stanje bespogovorno sređivala na austrijski način. Duhovno i svjetovno se na ovom planu isprepletalo. Ono što je bilo stanje u drugim zemljama u habsburškoj monarhiji nije ni u Dalmaciji moglo izostati, niti smjelo. Taj dojam čvrste ruke svjetovne dominacije nad duhovnim, ipak, s jednim pomakom, u određenoj mjeri, ublažava se i povlači, kad se sagleda sva sistematičnost i sva temeljitost rješenja koja su izišla na svjetlo dana, posebno kroz godine i desetljeća do kraja 19. stoljeća, a njih, naravno, treba pogledati u povijesnom okviru i duhu vremena, ali ih svakako treba i sustavno predstaviti, jer su oni u mnogo čemu danas naši suvremenici“, zaključio je prof. dr. Trogrlić.

Tijekom sedam dana trajanja međunarodne manifestacije održat će se dva znanstvena skupa i predstaviti izdavačka djelatnost posvećena Mediteranu.

Od 20. do 22. rujna u Galeriji Meštrović upriličena je konferencija Međunarodne udruge za povijest gradova posvećena novoj temi četverogodišnjeg programa „Urbani poredak“. Konferenciju organiziraju Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Hrvatski institut za povijest i Književni krug Split. U radu konferencije sudjelovao je 21 znanstvenik iz Danske, Finske, Italije, Norveške, Rumunjske, Slovenije, Švicarske, Ukrajine, Velike Britanije i Hrvatske.

Od 23. do 24. rujna u Zavodu HAZU Split održava se međunarodni znanstveni skup „Ljubo Karaman – pedeset godina poslije“ kojeg organizira Književni krug Split u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti i Zavodom za znanstveni rad HAZU u Splitu. Na znanstvenom skupu sudjeluje 37 znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva a popratit će ga izložba koju priređuje akademik Radoslav Tomić. Izložba će kroz fotografije, dokumente, rukopise, knjige te umjetnička djela osvijetliti život i djelovanje velikog znanstvenika, te nastojati ocrtati njegov duhovni i intelektualni profil.

Ljubo Karaman (Split, 15. lipnja 1886. – Zagreb, 19. travnja 1971.) utemeljitelj je suvremene povijesti umjetnosti u Hrvatskoj. Splićanin podrijetlom i rođenjem, studirao je povijest umjetnosti u Beču – tada središtu glasovite “bečke škole povijesti umjetnosti“ gdje su mu predavali ugledni profesori poput Jozefa Strzygowskoga i Maxa Dvořáka. Djelovao je nakon toga u Splitu i Zagrebu kao konzervator i znanstvenik. Ostavo je iza sebe ogroman opus koji uključuje brojne znanstvene i popularno pisane članke i temeljne knjige o najznačajnijim umjetnicima i umjetničkim djelima od antike do 16. stoljeća u Dalmaciji od Raba do Kotora. Dovoljno se prisjetiti monografija o Buvini i Radovanu, Dioklecijanovoj palači, umjetnosti 15. i 16. stoljeća u Dalmaciji ili „starohrvatskoj umjetnosti“ kojoj je posvetio brojne knjige i studije nastojeći unijeti red u istraživanje ali i popularizirati i ukazati na hrvatski doprinos u ranosrednjovjekovnom oblikovanju europske kulture. Formiran u Beču, kao učenik glasovitih profesora, Karaman je u hrvatsku povijest umjetnosti unio najviše znanstvene standarde. Pišući o velikim temama iz hrvatske baštine Karaman je, teoretski i metodološki usmjerio pravce razvoja povijesti umjetnosti kao discipline te uspostavio jasne vrijednosne kriterije u analizama pojedinačnih umjetnina i u prosuđivanju tijeka razvoja umjetničkih zbivanja uvodeći u struku  –  kao polazište kategorije stila. Podjednako je važna i njegova konzervatorska djelatnost koju je temeljio na najsuvremenijim strukovnim dosezima svoga vremena, suptilno ukazujući na složenost odnosa prema nasljeđu, stavljajući u prvi plan umjetničku vrijednost.

Karaman je ujedno i prvi  domaći povjesničar umjetnosti koji je istraživao i pisao o umjetnosti na cijelom hrvatskom prostoru. Najvažnija svoja djela posvetio je rodnoj Dalmaciji ali je postupno, nakon preseljenja u Zagreb istraživao Istru, Središnju Hrvatsku, Slavoniju te Bosnu i Hercegovinu. Temeljito poznavanje spomenika omogućilo mu je da u zrelosti svoga znanstvenoga rada formulira i teorijske postavke o specifičnostima hrvatske umjetnosti uvjetovane njezinim povijesnim i političkim razvojem te geografskim položajem na susretu Istoka i Zapada, kontinenta i Mediterana, u knjizi O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva (1963.) koja upozorava na specifičnosti hrvatske likovne baštine u povijesno umjetničkim mijenama.

Želja organizatora je osvijetliti Karamanov život i njegovo djelovanje, pedeset godina nakon smrti, uvjereni da njegova „baština“ ima sudbinsko značenje za hrvatsku povijest umjetnosti. Nepravedno zapostavljena njegova praktična i teoretska djelatnost pokazuje najviše dosege humanističke znanosti u dugom vremenskom razdoblju od 1920. godine kada kod Maxa Dvořáka doktorira tezom Die romanische Plastik in Spalato do smrti 1971. godine.

Tijekom manifestacije predstavit će se izdavačka djelatnost Matice hrvatske u Zagrebu, Ogranka Matice hrvatske u Zadru, Ogranka Matice hrvatske u Hvaru, Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku, „Od jematve do jematve“ otoka Korčule, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, naklade Latina et Graeca iz Zagreba, Naklade Dominović iz Zagreba, Naklade Bošković iz Splita te Književnog kruga Split.

Nives Matijević

Povezani članci

Znanost preuzima ‘funkciju’ teoloških bića pozicionirajući se na vrh piramide

hrvatski-fokus

Za odgoj ruku i odgoj mozga

HF

Tamna strana antibiotika

hrvatski-fokus

Redovita skupština HAZU-a

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...