Karadžić je pri raspadu Jugoslavije govorio kako će jedan narod nestati, a Komšić govori da će dva naroda nestati
Jedan veliki hercegovački fratar je kazao: “samo se budala bori protiv Boga”. Ta misao kada je riječ o borbi za mir u zbirnom beha entitetu mogla bi glasiti, samo se hrvatski koljenovići bore za mir u nemirnoj beha zajednici, dok njome vladaju nekažnjeni muslimanski ratni zločinci i pripadnici muslimanske vjerske armije BiH, koji su u osvajačkom ratu toliko pucali po Hrvatima da ne znaju ni koliko su ih poubijali. Stoga bi se moglo još jasnije reći, nema mira u beha zajednici dok, pored bošnjačkih vjerskih ekstremista, politiku vodi muslimanski vojnik Željko Komšić, a osude hrvatskom narodu piše njegov politički rođak Ivo Komšić po diktatu obavještajca Šefika Džaferovića i Bakira Izetbegovića, sina oca osuđivanoga kao muslimanskog vjerskog fundamentaliste.
Bakir, sin Alije Izetbegovića, koji je bio prvi pisac talibanskog manifesta, kojim je tadašnje Muslimane debelim zidom Islamske deklaracije odijelio od Hrvata i Srba, s namjerom da ih getoizira radi lakše i snažnije vjerske radikalizacije. U čemu je u potpunosti i uspio. Jedini uspjeh osumnjičenog ratnog zločinca Alije Izetbegovića kojeg je samo smrt spriječila od osude. Posljedice Alijinog političkog i vjerskog radikalizma danas su vidljive u ogromnom broju talibanskih radikaliziranih Bošnjaka, kojima su po njihovom viđenju buduće beha zajednice svi nebošnjaci, ne samo unutar beha prostora nego i šire, neprijatelji, islamofobi. Stvaranjem neprijatelja najbolji je i najučinkovitiji način radikalizaranja i getoiziranja vlastitog bošnjačkog naroda.
Iza Alijinog vjerskog radikalizma, kojeg su u ratu branili i širili aktualna dva bošnjačka člana beha Predsjedništva, Željko Komšić i Šefik Džaferović, ostala su pusta i spaljena mnoga hrvatska sela, neotkrivene razasute masovne grobnice hrvatskih žrtava tog talibanizma, porušene crkve, preorana katolička groblja, etnički i vjerski čisti muslimanski prostori i gradovi i nebrojeni nekažnjeni muslimanski ratnih zločinci. Među njima vjerojatno i obojica bošnjačkih članova beha Predsjedništva, na temelju poznatih govora što su ih sami rekli. Jedan da i ne zna koliko je poubijao nebošnjaka, kao “nenaoružani” vojnik muslimanske armije, drugi da je vehabije i mudžahedine nagrađivao beha državljanstvima, na temelju čega su ogradili svoje entitete. Sve te vehabijske državice bošnjački dvojac sada bi zaokružli u velikobošnjački entitet s jednim predsjednikom, centraliziran i unitariziran onako kako to sad izgleda Afganistan nakon američkog povlačenja iz te plemenske zajednice.
Ohrabreni i pomagani od svih dosadašnjih visokih predstavnika u ostvarenju tog cilja, agresivno kreću i u pridobivanju novog predstavnika svjetske zajednice, nepotkupljivog njemačkog diplomata Christiana Schmidta. Da nije potkupljiv kao njegovi prethodnici, da dolazi uistinu da izgradi mir i pomirenje, da su mu sva tri naroda u svemu jednaka, jer to je preduvjet beha ulaska u mirnu i sigurnu budućnost, pokazao je odmah na startu. I to bi razlog velikog nezadovoljstva Bošnjaka, nakon čega kreču u napade iz svih smjerova, sa svih iz vremena vjerskog beha rata čuvanih i očuvanih snajperskih legla. Jer pravda i pravednost, suverenost i konstitutivnost, jednakost i sloboda jednako za sve, nepoznanice su bošnjačkim članovima, to su vrijednosti protiv koji su se i u ratu borili, i protiv kojih se bore i danas napadajući Christiana koji se usudio ukazati na njih, i vratiti ih u politički i komunikacijski beha život. Način razgovora bošnjačkih članova sa sugovornicima s druge strane, nije ni njemački, ni europski. A očito ni vojnik Komšić ni obavještajac Džaferović, ne razumiju ni njemačku, ni europsku kulturu dijaloga, i nastavljaju “k’o Maksim po diviziji”. Razgovore s novim visokim predstavnikom pokušavaju svesti na razinu na kojoj su razgovarali sa njegovim prethodnicima, zaboravljajući ili ne znajući da on, Christian, dolazi iz zemlje koja je i sama prošla velika stradanja i da se od te prošlosti odvojila upravo samopriznanjem da je bila odgovorni sudionik tog stradanja, nakon čega je krenula i došla u sadašnjost da to iskustvo prenese i donese i u stradalničku beha zajednicu. No po reakcijama koje dolaze iz bošnjačkih političkih, dijelom i vjerskih, centara, nema naznaka da bi nešto učili i naučili bilo od Njemačke ili njenog diplomate Schmidta. Oni pokušavaju da uče Nijemca, što je demokracija, kojim sredstvima se gradi pomirenje i mir, tolerancija i suživot u razlikama. A kakvo je to bošnjačko znanje koje bi prenijeli na visokog predstavnika pokazuje crna slika beha zajednice koja ubrzano nestaje, baš zbog bošnjačke škole, utemeljene na sadržaju Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.
Komšić se hvališe kako je održao lekciju gospodinu Schmidtu rekavši mu “države se ne diraju i ne rasparčavaju”. Zaboravio Alijin zlatni ljiljan upoznati visokog predstavnika da je sam puškom i dirao i rasparčavao državu, kako bi stvorio i ogradio muslimanski entitet, progoneći i ubijajući hrvatski narod, ne prestajući to činiti ni danas.
Ako itko dira i rasparčava beha zajednicu onda je to bošnjački sluga Komšić. Nema razornijeg diranja i rasparčavanja beha zajednice od Komšićeva unitarizma, centralizma i građanizma. Ta muslimansko Komšićeva radikalna vjerska politika glavni je razlog krvavog vjerskog beha rata, kojeg političko, etnički vjerski čisto muslimansko Sarajevo nikako da zaustavi.
Diranje i rasparčavanje beha zbirnog entiteta je “nemoguće izvesti mirnim putem, to se jednostavno ne može desiti”, objašnjava Schmidtu bošnjački član beha Predsjedništva Komšić. Znači ako nije moguće bez rata diranje, Islamskom deklaracijom i mudžahedinima dirnute, i rasparčavanje ratom rasparčane beha zajednice, onda zasigurno ni daytonsku tvorevinu nije moguće bez rata ni unitarizirati, ni centralizirati, ni građanizirati, te u konačnici ni islamizirati. Što je, zapravo, bošnjački cilj. Dakako, zasigurno bez rata nije moguće u dvoentitetskoj i tronacionalnoj beha zajednici Srbe, Hrvate i Ostale nebošnjake dekonstituizirati, budući da tim zločinom ne da bi bili, kako kaže ideolog tog suvremenog nacizma Komšić, “manje Srbi ili Hrvati”, nego ih nikako kao naroda i ne bi bilo u beha muslimanskoj Džamahiriji.
Dok je Karadžić pri raspadu Jugoslavije govorio kako će jedan narod nestati, Komšić pri raspadu Jugoslavije u malom govori da će dva naroda nestati. Jugoslavija se raspala i Bošnjaci na svu sreću nisu nestali i Jugoslavija u malom će se, zahvaljujući Komšiću i političkom Sarajevu, napose dinastiji Izetbegović, raspasti i zasigurno ne će nestati ni Hrvati, ni Srbi ni Ostali. To su bošnjački radikalisti morali naučiti.
U beha zajednici nacionalnih i vjerskih razlika ako nestane jedan narod, zasigurno nestaju i svi ostali, budući da nestankom bilo kojeg beha naroda nestaje i Bosna i Hercegovina. No, prije njenog nestanka kojeg joj pripremaju bošnjački nacisti, nacista je svaki onaj političar koji pokušava bilo koji beha narod denacionalizirati, odnosno dekonstituizirati, zapravo prisilno građanizirati, na svjetskoj zajednici je da tu zamršenu slojevitost federalizira, ili konfederalizira na tri nacionalno vjerska entiteta, i zajamče im zajedništvo u međunarodno priznatim beha granicama. Samo federalno, ili konfederalno, tronacionalno entitetski uređeni zbirni daytonski entitet ima budućnost, i mjesto u obitelji Europske unije.
