Hrvatski Fokus
Povijest

Povijest Dube Stipe Cipilića

Duba ima vrlo lijep položaj između Trpnja i Orebića, s dobrim pregledom na područje kojim su nekada gospodarili gusari

 

Ponekada nam veleučene rasprave ne budu ništa nego prazne pretpostavke i (ili) prepisivačine, dočim rad jednog razboritog barbe, obrtnika ili činovnika  bude plodonosan i ukaže na bitne elemente prošlosti. Povijest Dube Stipa(!) Cibilića je djelce iz 1976. na koje mi je ukazao dugogodišni župnik na Pelješcu monsinjor don Ante Marković i koje sadrži jako važne podatke o ribarstvu i arheologiji,  tek zatim o pomorstvu, te o naselju Dubi Pelješkoj i brojnome rodu Cibilića. Rezultate rada barba Stipe ćemo nastojati približiti javnosti, zasad ću samo ukazati na poglavlje koje se bavi ribarstvom.

Arhaizme, lokalizme, pa i neke pretpostavke koje očito nisu točne ostavit ću netaknute, jer i to čini draž nečijega djela. Natuknice ću svesti na najmanju moguću mjeru. Duba ima vrlo lijep položaj između Trpnja i Orebića, s dobrim pregledom na područje kojim su nekada gospodarili gusari neretvansko biokovski sa poglavicama iz roda Kačića. Grad kapetana Orebić, erotsko astrološke konotacije antičke spilje Nakovane, hvarsko lisičićku prapovijesnu kulturu i ilirsko rimsko grčki svijet ću ovaj puta preskočiti, kao i krasne lokalne plaže.

“U knjigama Dubrovačke kancelarije spominju se po imenu prvi ribari Pelješca 1504. godine. Među njima spominje se i Nikola Cibilić…

Ulovljenu ribu solili su u mujače (bačvice, op., t.t.) tj. barila i prodavali po sajmovima…najviše po Italiji. Stari ljudi i žene govorili su  da su im oci i djedovi odvozili Ribu u Jakin (Ancona). U Dubrovačkoj Republici Dubrovnik je (bio) jedina izvozna luka za ribu. Izuzetak čini Trpanj, koji ima povlasticu za izvoz ribe. Na području Republike ribari su davali desetinu ulova samostanu sv Klare: godine 1807. (francuska okupacija!) Matija Cibilić kupuje  na području Trpnja tu desetinu sardila (srdela), skuša i druge ribe za 3 godine, svaku za 1.100 dukata. Koliki je u Dubi bio ulov sardila teško je reći, no uzimajući u obzir da se u blizini Dube nalaze najbolje poste(mjesta) za lov sardila, svakako je ulov bio znatan. Prema pisanjima starih u drugoj polovici XIX stoljeća sama posta Duba davala je u najboljoj sezoni svako jutro po 100 barila sardela (jedno barilo je 33 kg ribe!). Kako su otpremali jednu mrežu sardenu(!) u staro doba nije poznato, ali otrag 80 godina jedna oprema mreže sastojala se od mreže, leuta (ribarska lađa) i dvi(je) barke svićarice. Jedna barka svićarica je od korte (ne odnosi se na dvorište, već na prostor zaokružen mrežama uoči izvlačenja, op., T.T.) a druga od siglara (početna?).

Obično je mreža imala 13 članova družine (zašto baš 13? , T.T.). Družina je bila ovako razvrstana: 2 šijavca (veslač koji manevrira), 2 svićara, 4 leutara, 4 prvaka i jedan komandarac(!) sviće. Kad bi se svitlilo u blizini kakovog sela došli bi nepozvani pomoć poteza(t) mrežu, njih su zvali kanjušari. (Vidi rad D. Elezovića, kanjušari tal. cognosso su bili rasprostarnjeni po hrvatskoj obali Jadrana, obično se misli na pomagače koji dobiju mali dio ulova. Riječ može dolaziti i od canossa – ribolovna trstika, ne znamo etimologiju, op., T.T.)

Nekada se svit(l)ilo na drva smrčevinu (smrika), poslije (na) karbit, a opet poslije na petrolej. Danas (1976.) se u Dubi ne svit(l)i na sardile iako ima jedna mreža plivarica. Uzrok je tome što nitko ne otkupljuje sardile. (e sad zamislite da vam netko u rano jutro ili duboku noć da ruke oko izvačenja mreža. Nemoguće, op., T.T.)

Kod diobe sardila mreža, barka, sviće i gorivo imali su polovicu ulova. Drugu polovicu dijelila je družina među sebe i to ovako: šijavci po dva di(je)la, svićari po dio i pola, leutari po  dio i što zacripaju (crpiti, možda puniti ribom?, T.T.), a prvari po jedan dio. Patrun od leuta imao je dužnost da sačićem izcrpje ribu iz mreže u barku. Zadnji put što bi zacripo ono bi ostalo za leutare, pa to bilo i po 50 kg u sačiću. U novije vrime na plivarici (velika mreža, op., T.T.) su dijelili svakome jednaki dio, a onaj koji bi crpio ribu dobivao bi određen postotak.

Pored lova na sardile Dubljani su se od davnine bavili i drugim ribolovom. Oni od najstarijih vremena love cipole (dub.: cipal), bataše (batoglavi cipoli sa dna mora, T.T.), mrižičare (u ovom slučaju cipal auratus sa rumenim i zlatnožutim obrazom koji voli čisto more, inače u Dalmaciji tako zovu saliensa; vidi odličnu knjigu Vojmira Vinje o Jadranskoj fauni i etimologiji iz 1986.), bire (labrosus), kujaše (cipal saliens) te smudute (brancin, lubin), jegulje i drugu ribu sa popunicama, prostricama, ciplarama i drugim mrežama, te vrsvama (vršama, balunima).

Od svih ovih vrsta ribolova najviše se je isticao lov na batase, koji u ljetnim mjesecima putuju ka rijeci Bojani (Albanija i Crna Gora). Dubljani su od davnina poznavali njihovu selidbu, te su ih na prikladnim mjestima ograđivali dubinskim mrežama. Pošto bi ogradili bataše dubinskim mrežama, oko njih bi bacili druge mreže zvane popunice; ovo su mreže bez pluta i olova na komadima drva zvanim kolicima koji bi oko dubinskih mreža plutale kao seg.(?) U ove plutajuće mreže cipoli bi preskakajući dubinske (mreže) uskakali.

Jedna barka koja bi bacala popunice imala je zadatak da cipole koji su u njih uskočili vadi i kupi. Ove mreže, tj. popunice, uveo je prema trpanjskom kroničaru Jeriću Martin Cibilić početkom 18. stoljeća.

Svježe bi bataše prodavali, te solili i sušili. Bataš je vrlo ukusna riba, po mišljenju ribara najukusnija riba koja se uopće lovi. Ali samo u kolovozu i rujnu. Iz bataša se vadi butarga(ikra) koju su Dubljani solili te u kalupima presovali (stiskali) i onda sušili. Ovako preparirana ikra poznata kao kavijar, a na Pelješcu kao butarga vrlo je ukusna i cijenjena.

Prema dobrim poznavaocima butarga je bolaj od bilo kojeg drugog kavijara. U novije doba pored butarga iz bataša su vadili mličelice (valjda riblju mlađ?, T.T.) koje bi spremali u staklene boce sa spiritom (alkoholom) te slali u Zgareb u tvornicu lijekova.

Lov na cipole od Dubljana preuzeli su Trpanjci početkom XX stoljeća… Bataši se danas (1976.) ne love i buduće generacije neće o tome ništa znati. Vrsve (vrše) su pleli u stara vremena svi Pelješčani, a naročito Dubljani i Osobljavci. O tome kolikog su značenaj vrsve nekad bile pjeva dubrovači pjesnik Betondić oko 1730. g.: “U tom selu glad zločesti. Sve bi davno pomorio, da ne umjedu vrsve plesti, ol da smirik nije urodio.” (smirik je valjda borovnica?) …oni su točno znali da zimi putuju cipoli biri, te da je njihov lov najbolji u siječnju i veljači. Da u prvim danima studenog poslije prvih jesenskih kiša putuju smuduti i jegulje…

Teo Trostmann

Povezani članci

Toma Bassegli i stoljeće prosvjetiteljstva

HF

Rimski car Dioklecijan

hrvatski-fokus

Bijeli fratar iz Dubrovnika

hrvatski-fokus

Vlado Ivelić na jedrenjaku okićenom lampama i cvijećem

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...