Hrvatski Fokus
Feljtoni

Rezolucija 1481 Europskoga parlamenta i njezino prešućivanje (5)

Hrvatski narod prošao je kao ni jedan drugi narod tragediju i traume fašizma i komunizma

 

Od osamostaljenja i formiranja slobodne i samostalne Republike Hrvatske svjedoci smo neprestanog nametanja i stigmatiziranja  hrvatskog naroda ustaštvom. U posljednje vrijeme posebno je jak medijski i politički pritisak, počevši od Izvještaja Pučke pravobraniteljice, pisma kvazi Hrvatice iz Australije, apela Milorada Pupovca, Veljka Kajtazija, Ognjena Krausa, Franje Habulina i zabrane Julienne Bušić da održi predavanje srednjoškolskim učenicima, pa do zahtjeva IDS-a da se zatvorskom kaznom, kažnjava sve što podsjeća na ustaštvo.

Mnogo je tekstova napisano, mnogo puta objašnjavano da sadašnja Hrvatska nije slijednica NDH. Mnogo je riječi potrošeno u raznim TV i radijskim emisijama, da bi dokazivali citiranjem Ustava, da Hrvati nisu ustaški – fašistički narod. U svim tim pamfletima piše se samo o ustaštvu, ne spominje se komunizam, a ako se i spomene, onda je to samo deklarativno, bez nedvosmislene osude, osuđuje  se samo ustaštvo.

Mirko Galić bivši direktor HRT-a i bivši veleposlanik RH u Francuskoj u Večernjem listu o“ ustašenju“

“Kad hrvatska vlast ne želi ili ne može, ustašenje gdje mu je mjesto stavljaju Austrija i Australija“ u kojem on pokušava objasniti uzročno-posljedične činjenice  2. svjetskog rata na području Hrvatske, gdje prilično realno iznosi karakter vlasti  u Hrvatskoj, NDH i komunistička vlast. Priznaje Mirko Galić i komunističke zločine, priznaje da bi svi zločinci trebali odgovarati, priznaje da je komunizam „drugo veliko zlo 20.stoljeća u Europi“, ali nigdje nije zatražio da se javno i nedvosmisleno to „ veliko zlo „ osudi i njegovi simboli zabrane!

Mirko Galić hvali austrijskog premijera Sebastiana Kurza da je „pokazao odlučnost u raspetljavanju političkog problema, koji kao Damoklov mač visi nad hrvatskom nacijom“, ali nije uzeo u obzir da Austrija nije prošla kroz traumu komunizma. U Austriji je nakon rata uspostavljena demokratska vlast, narod se mogao oporaviti od ratnih trauma, mogao je liječiti i izliječiti ratne rane, a u Hrvatskoj je nakon  rata uspostavljena komunistička totalitarna vlast, koja je nažalost te ratne traume još produbljivala, progonom i terorom i stvarala nove. „Kod Hrvata je uvijek bilo teško uspostaviti istinu o dva totalitarizma, politički, zato što ih se do kraja izjednačavalo, ideološki, zato što se nisu znali razdvojiti“, piše Mirko Galić U čemu su sličnosti i razlike ta dva totalitarizma, fašizam i komunizam-

Fašizam

Osnovne su značajke fašističke ideologije totalitarna vlast i nov društveni  sustav, a u vanjskoj  politici ekspanzionizam. Država je središnja vrijednost, ima prvenstvo u odnosu na volju i prava pojedinca. Opravdava se autoritarno vodstvo i nužnost hijerarhije, poslušnost karizmatičnomu vođi, koji utjelovljuje državu (totalitarizam). Uspostavlja se nov sustav vrijednosti: borbenost i poznavanje ratnih umijeća, a preziru se stare građanske vrijednosti. U ideologiji su prisutni i elementi misticizma (sudbina, svetost). Korporativizam nalazi temelje u sindikalnim idejama prevladavanja sukoba klasa postavljanjem zajedničkih društvenih ciljeva. Zabranjeni su štrajkovi i sklopljeni kolektivni ugovori te uvedeno socijalno osiguranje. Stvorena je mreža kojom su bile obuhvaćene sve udruge (strukovne, žena, mladeži, rekreativne i dr.). U svojim polit. pogledima fašistička je ideologija bila, s jedne strane, izrazito antimarksistička i antiliberalna, a s druge militaristička i ponajviše nacionalistička. U borbi s političkim protivnicima primjenjivali su promidžbu i nasilje, a provodili su ih uz pomoć paravojnih organizacija i tajne policije.

Komunizam

Komunizam je radikalna politička ideologija koja revolucionarnim nasiljem želi ostvariti potpunu društvenu jednakost. Predstavlja i politički pokret komunističkih stranaka i politički sustav jednostranačke totalitarne vlasti. Jedno je od političkih strujanja unutar socijalizma. Unutar komunizma razvili su se pokreti titoizam i staljinizam, nazvani prema komunističkim vođama i diktatorima. Politička ideologija utemeljena na ukidanju privatnoga vlasništva i na uspostavi zajedničkoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Također politički pokret koji obuhvaća ukupnost komunističkih partija, organizacija i skupina u svijetu, odnosno politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti.

Iako ima nekih razlika, kako kaže Mirko Galić, po metodama vladavine i po broju žrtava koje su ostavili iza sebe te razlike postaju ustvari nebitne, osuditi treba oba sistema! Oba su sustava totalitarna i ostavila su iza sebe ogromne žrtve. Računa se da su nacisti i fašisti, koji su započeli 2.svjetski rat iza sebe ostavili 55-60 milijuna žrtava, civilnih i vojnih, a u državama, u kojima su komunisti bili na vlasti, stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalni izračuni,  jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, kazuju da su svi totalitarizmi uzrokovali tragedije ogromnih razmjera za čovječanstvo.

Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su svi totalitarizmi  bili tragični,  ostvareni totalitarni državni poretci,  konkretni sustavi vlasti, režimi,  imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. „Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati“ (akademik Davorin Rudolf).

Komunizam kao antifašizam

Mirko Galić kaže: „Postoje neke civilizacijske – civilizirane norme koje se u demokratskom svijetu ne preskaču… Jedan je režim poražen u ratu, a drugi poslije rata, bez ikakva izgleda da budu budućnost Hrvatske“. Te civilizacijske i demokratske norme očituju se u antifašizmu demokratskih država Europe, međutim komunizam iako je bio na strani pobjednika fašizma u Drugome svjetskom ratu, pogazio je sve te antifašističke norme i počeo se ponašati isto kao i fašizam. Komunističke vlasti obilato su koristile sudjelovanje u ratu na strani pobjednika i komunizam izjednačili sa antifašizmom, što nije nikako odgovaralo istini i stvarnom načinu i metodama vladavine. Dakle komunizam je samo u ratu bio antifašizam, dok se u poraću i kasnije svojim načinom vladanja pretvorio u fašizam. Sudjelovanje u 2.svjetskom  ratu na strani pobjednika, nikako ih ne amnestira za zločine počinjene poslije završetka rata.

„Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.“ Akademik Davorin Rudolf

I kada se Mirko Galić poziva na demokratsku Europu, treba se prisjetiti da je Europa osudila komunizam isto kao i fašizam. Nakon toga u Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa učinilo, ništa baš ništa za osudu komunističkog režima. Čak suprotno od toga, pojačali si se napadi na Hrvatsku i hrvatski narod za fašizaciju i za ustaštvo. Istraživanja komunističke lažirane povijesti proglašavaju  se revizionizmom, traži se kažnjavanje, na djelu je prava medijska i politička hajka! Proganja se zbog simbola, pozdrava i pjesama, a šuti i uopće ne spominju komunistički simboli. Čak se  i VIjeće za suočavanje s prošlošću u svojem Dokumentu dijaloga od 28. veljače 2018., stranica 28., točka c izjasnilo da crvenu zvijezdu ne smatra spornom.

Mirko Galić u svojem tekstu napominje da se hitlerova svastika, iako je stari indijski znak, upotrebom u 2.svjetskom ratu trajno kompromitirala. Zar se isto tako i crvena zvijezda sa komunističkim zločinima nije kompromitirala?

Zaključak

Iz svega navedenog zaključujem da je javna i nedvosmislena osuda fašizma i komunizma prijeko potrebna! Mirko Galić hvali austrijskog premijera Sebastiana Kurza za odlučnost u kažnjavanju ustaških simbola, ali njemu je bilo jednostavno donijeti takvu odluku, Austrija je demokratska zemlja bez komunističke prošlosti koja bi je opterećivala.

Stoga političari, kolumnisti, pisci, i povjesničari ne pozivajte se na Kurza, jer nema političara koji je javno osudio oba režima kao najveće zlo koje je se dogodilo hrvatskom narodu! U Hrvatskoj takvog odlučnog i beskompromisnog političara koji bi osudio oba totalitarna režima NEMA! Predsjednik Vlade Andrej Plenković nije imao tu hrabrost i odlučnost, pa je prebacio odgovornost na Vijeće za suočavanje s prošlošću. Čak se ni dr. Franjo Tuđman nije usudio tako nešto javno i odlučno izjaviti, naime zadržao je i bistu Josipa Broza Tita na Pantovčaku.

Tek kada se pojavi hrabar i beskompromisan političar kojemu je dobrobit Hrvatske na prvom mjestu, iznad svih drugih interesa, iznad svih stranačkih i grupacijskih interesa i osudi jednako oba totalitarizma, fašizam i komunizam, u Hrvatskoj će zavladati mir i napokon završiti Drugi svjetski rat. To je propustio Mirko Galić napisati. Ni on nema tu hrabrost da javno i nedvosmisleno osudi jugoslavenski komunistički režim, jer je napisao „U nas je lakše u hipu smijeniti četvoricu ministara, nego zabraniti jedan politički slogan koji se pamti po tome što su ga koristile ustaše kao svoj znak prepoznavanja“. Dva politička slogana g. Mirko Galić, Dva! Kada se već zabranjuje, treba zabraniti oba! Ni vi nemate petlju osuditi oba! Za dom spremni i Smrt Fašizmu, sloboda narodu!

Zbroj doseže stotinjak milijuna žrtava

U najbrutalnijim i najtežim zločinima masovnog ubijanja ljudi, staraca, žena i djece, nijedna kategorija nije bila pošteđena. Pitanje masovnih zločina sa pravnog gledišta prvi puta je postavljeno 1945. godine osnivanjem Nürnberškog suda, kojeg su Saveznici osnovali za suđenje nacističkim zločinima. Priroda tih zločina tada je definirana člankom 6. Statuta Suda, koju utvrđuje tri najveća zločina; zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječanstva. Pogledom na zločine komunističkih režima, u njima prepoznajemo sve tri spomenute kategorije.

  1. Zločini protiv mirapo članku 6a, obuhvaćaju,”rukovođenje, pripremanje, otpočinjanje ili nastavljanje agresorskog rata ili rata koji krši međunarodne sporazume, jamstva ili ugovore, odnosno sudjelovanje u usaglašenom planu ili zavjeri radi izvršenja bilo kojeg pojedinačnog čina od navedenih”. U ovoj definiciji prepoznajem agresorski rat koji su Srbija i JNA vodile protiv Hrvatske i lagale da je to bio građanski rat, da ih se ne optuži za zločine protiv mira.
  2. Ratni zločinipo članku 6b definirani su kao ”kršenje ratnih zakona i običaja. To kršenje uključuje ubijanje, zlostavljanje ili deportiranje na prisilni rad civilnog stanovništva, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, egzekuciju talaca, pljačku javne ili privatne imovine, razaranje gradova i sela ili pustošenje koje nema vojnu svrhu. Ratni zakoni i običaji zapisani su u mnogim konvencijama, ali je najpoznatija Četvrta Haaška iz 1907 godine. „Za vrijeme rata, stanovništvo i sudionici ratovanja i dalje podliježu načelima međunarodnog prirodnog prava, takvima koja proizlaze iz uzusa među civiliziranim nacijama”. Sve što definira ratni zločin viđeno je u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku i BIH.

Međunarodna zajednica preko Haaškog suda optužila je 161 osobu, 149 postupaka je zaključeno, 80 osuđeno, 5 bosanskih Srba dobilo je doživotnu robiju, 18 ih je oslobođeno, a 13 predmeta je proslijeđeno nacionalnim sudovima, a 36 optužnica je povučeno ili su optuženi umrli. Politika je utjecala na selekciju koga će se procesuirati i u kojim razmjerima. Prema američkoj procjeni o odgovornosti za ratove, procesuirano je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i deset posto Bošnjaka.

Miloševićevi obavještajci Jovica Stanišić i Franko Simatović, za koje je haaško tužiteljstvo tvrdilo da su bili ključna veza između političkog i vojnog vrha u Beogradu te paravojnih i postrojba JNA koje su činile stravične zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, osuđeni su u Haagu na 12 godina zatvora, ali presudu su mnogi stručnjaci odmah protumačili kao praktički oslobađajuću. Jer dvojac nije osuđen ni za što u Hrvatskoj, presudom nije potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata koji je od Slobodana Miloševića preko njih sezao do arkanovaca, šešeljevaca i drugih zločinaca na terenu, a od svih općina u BiH koje su bile obuhvaćene optužnicom odgovornost im je utvrđena samo za pomaganje u počinjenju ratnih zločina u Bosanskom Šamcu.

„Veza s Beogradom ostala je nepresuđena. Ne mogu zaista procjenjivati osobnu odgovornost Stanišića i Simatovića, ali ukupna slika za Haaški tribunal nije dobra. Ostavština Haaškog tribunala sada je takva da je Hrvatska, prema presudi Prliću i ostalima, činila u Bosni i Hercegovini nešto što Beograd, tj. Srbija nije. Što je jednostavno apsurd. Drugo, ako pročitate presudu Martiću, vidjet ćete da se imenom i prezimenom kao članovi udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj spominju Stanišić, Simatović, Šešelj, Slobodan Milošević… Međutim, na njihovim suđenjima Šešelj, a sada i Stanišić i Simatović, bivaju oslobođeni za sve što im se stavlja na teret na području Hrvatske“, izjavio je Luka Mišetić, odvjetnik koji je branio generala Antu Gotovinu u Den Hagu.

Haški sud nije ispunio svoju zadaću, podlijegao je političkim pritiscima i imao mnogo kritika na svoj rad.

  • Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmannkritizira da je sud dozvolio Srbiji zaštitili dokumente od ‘vitalnih nacionalnih interesa’. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbijegenocidu osuđena je na kaznu od 7.000 €.
  • Bivši suradnik Attila HoareICTY-a tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog “udruženog zločinačkog poduhvata” Veljku KadijevićuBlagoju AdžićuBorisavu JovićuBranku KostićuMomiru Bulatovićui drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića a kao rezultat toga je da vrh JNA i većina od tih pojedinaca  nikada nisu optuženi
  • Na Haaškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistikaveć odavno prihvatila da su hrvatskisrpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava “nacionalistima”

Protiv takvog nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe jezičnim bastardom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen s obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužiteljstva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff: „[…] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smíslu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se “srpski”, “hrvatski” i “bosanski” tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih “različitih jezika”, potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne” ”

To je još jedna velika nepravda i nakaradna odluka Haškog suda, jer se negacijom jezika, negira postojanje naroda kojemu je jezik glavna oznaka identiteta. Svaki narod voli svoj jezik, brižno ga njeguje i čuva, kao dio svog identiteta i svoje samobitnosti. A haaški suci sakupljeni zbrda, zdola ustvrdili  su da su „vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne”? Kao da su oni stručnjaci filolozi? Doista ponižavajuće i nedostojno za jednu međunarodnu instituciju.

  1. Zločini protiv čovječnosti, složen je i pokriva precizno imenovane zločine. Jedan od njih je genocid. Kako bi se precizirao članak 6c, Nürnberškog suda, Konvencijom UN-a od 9. prosinca 1948., pod genocid se podrazumijeva „jedno ili bilo koje navedenih djela počinjenih sa namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva; a) umorstva pripadnika skupine, b namjerno podvrgavanje skupine uvjetima života koje dovode do cjelokupnog ili djelomičnog njenog uništenja, c) teški nasrtaji na tjelesni i duševni integritet pripadnika skupine, d) mjere usmjerene na sprečavanje rađanja unutar skupine, e) prisilno premještanje djece iz skupine u skupinu”

Mnogo je bilo genocida, nije bio to monopol nacista, Srebrenica i Ruanda novijeg su doba. Za Srebrenicu osuđeni su Srbi;

Pravednu kaznu dobio je u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

“Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država”, napisala je Višnja Starešina.

(Nastavak u sljedećem broju)

Lili Benčik

Povezane objave

Antun Gustav Matoš u Sarajevu (1)

hrvatski-fokus

Povijest Crne legije (1)

hrvatski-fokus

Europa 1905. očima Stjepana Radića (1)

hrvatski-fokus

Gvozdansko, predziđe kršćanstva (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više