Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Ljudska povijest zapravo je povijest smjenjivanja jedne aristokracije drugom

Uoči revolucije u 1789. u Francuskoj se govorilo samo o ‘humanosti’, ‘osjećajnosti’ i ‘bratstvu’ dok su, u stvarnosti, jakobinci pripremali ubojstva i pljačke

 

Max Weber (1864.-1920.) o gradu i vlasti; Vilfredo Pareto (1848.-1923.) o kruženju elita

„Za ona naseljena mjesta koja su u prošlosti imala ‘pravni’ karakter gradova nije ni približno uvijek odgovaralo to obilježje. Međutim, svako ‘tržište’ ne čini ‘gradom’ mjesto u kojem postoji. Događa se da neki grad uopće nije povezan, čak ni prostorno, s vlastelinskim ili vladarevim prebivalištem, da nastaje kao čisto tržišno naselje ili na nekom mjestu pogodnom za prekrcavanje, bilo na osnovi koncesije vlastele ili vladara koji tu nisu stalno nastanjeni, ili na osnovi uzurpacije samih zainteresiranih osoba. Događa se da se nekom poduzetniku daje koncesija za podignuti tržište i pribaviti stanovnike za njega. To je naročito često bio slučaj u srednjem vijeku, u područjima u kojima su osnivani gradovi i to naročito u istočnoj, sjevernoj i srednjoj Europi, a toga je tijekom povijesti bilo i u cijelom svijetu, iako nije predstavljalo normalnu pojavu. S druge strane, grad je mogao nastati i bez veze s vladarevim dvorom ili vladarevim koncesijama, naime udruživanjem stranih uljeza, pomorskih ratnika ili naseljenika trgovaca ili, najzad, i domaćeg stanovništva zainteresiranog za posrednu trgovinu; to je bio prilično čest slučaj na obalama Sredozemnog mora u ranom starom vijeku, a povremeno i u ranom srednjem vijeku. Takav grad je mogao biti čisto tržišno mjesto. Od tih slučajeva treba principijelno odvajati prividno sličan slučaj kad se ‘gradske’ zemljišne rente, koje su uvjetovane monopolističkim ‘prometnim mjestom’ gradskog zemljišta odnosno potječu upravo indirektno od gradskih zanata i trgovine, slijevaju u ruke gradske aristokracije (što je rašireno u svim epohama, posebno u antici, počevši od najranijeg doba, pa sve do Bizanta, kao i u srednjem vijeku). Ili se kupovna moć temelji na državnim penzijama u novcu ili na drugim državnim rentama (‘penzionopolis’ kao što je Wiesbaden). Najveći njemački grad iz srednjeg vijeka, Köln, očevidno uopće od početka nije imao npr. ni ‘općinsku utrinu’ koju je imalo svako tadašnje normalno selo. Gospodar priobalnog utvrđenog zamka može kao brodovlasnik ili kao vladar luke osigurati udio u nasilnoj i mirnoj dobiti na moru. Isto tako, i njegova pratnja i vazali, nastanjeni u mjestu, mogu sve to činiti ako im on to dopusti dragovoljno ili bude na to prinuđen jer je upućen na njihovu dobru volju.

U cijelom svijetu, naročito (iako ne potpuno isključivo) u priobalnim mjestima (ne samo u ‘gradovima’), gdje je sasvim lako bilo moguće kontrolirati posrednu trgovinu, bila je rasprostranjena pojava da je pored monopola glavešine ili kneza utvrđenog zamka rasla zainteresiranost lokalnih ratničkih obitelji da i same sudjeluju u dobiti od trgovine, a rasla je i njihova moć da sebi osiguraju to sudjelovanje i sruše monopol kneza (ukoliko je postojao). Ukoliko se to događalo, knez je svuda slovio kao ‘primus inter pares’ ili je, često biran na kratak rok vladavine, obično bio znatno ograničen u svojoj moći; potpuno je svrstan u ravnopravan krug gradskih grupa srodnika, između ostalih, koje su osobno sudjelovale u gusarskim pothvatima i u pomorskim ratovima. Gradski ili ulični kvart mogao je naročito liturgijski biti kolektivno odgovoran za osobnu sigurnost ili za neke druge policijske ciljeve. Događalo se da su uprave tih grupa vršile prinudnu vlast i protiv osoba koje nisu pripadale grupi. Pri svemu tome, međutim, posrijedi su – u normalnom slučaju – samo ovlasti ili faktična moć određenih pojedinih grupa za rješavanje određenih pojedinih pitanja koja se tiču konkretnih interesa te grupe. Međutim, ne postoji nikakva zajednička grupa koja bi zastupala općinu ‘građana’ kao takvu.

Ti gradovi su počevši od samog osnivanja počivali na ustupcima političkih i vlastelinskih vlastodržaca, svrstanih u feudalnu vojnu i službeno organiziranu grupu. Što je više vrijeme odmicalo, oni su se sve više konstituirali kao ‘grad’, ne u političkom i vojnom interesu lokalne vojne grupe nego, prije svega, iz ‘ekonomskih’ motiva osnivača: zato što je vlastodržac tu očekivao za sebe prihode od trošarine i sličnih taksi na promet. Osnivanje grada je bilo za njega u prvom redu ekonomski posao, a ne vojna mjera, ili je taj vojni aspekt, ako je uopće postojao, u svakom slučaju bio potisnut u pozadinu. Međutim, čim su politička i financijska sredstva moći dopustila kraljevskim ili teritorijalnim patrimonijalnim vlastima stvoriti vlastiti službeni aparat, oni su odmah ponovno pokušali uništiti anatomiju gradova. Osim toga, pijetet poštovanja prema gospodaru obvezivao ga je [naime oslobođenog roba, neslobodnu osobu] na najrazličitiju osobnu pokornost, što je gospodaru podizalo društveni ugled i neposredno doprinosilo porastu njegove političke moći.“ (Max Weber, Grad, Nelegitimna vlast, Tipologija gradova, Mediterran Publishing, Novi Sad, 2014., str. 22.-25., 27., 35.-36., 38., 40., 159.-160., 166.).

„Vlast u sasvim uopćenom smislu moći, tj. mogućnosti da se vlastita volja nametne ponašanju drugih, može se javiti u najrazličitijim oblicima. Međutim, položaj koji se obično naziva ‘vladajući’ može nastati kako u društvenim odnosima u nekom salonu tako i na tržištu, za katedrom u sali za predavanja, na čelu nekog puka, u nekom erotskom ili karitativnom odnosu, u znanstvenoj diskusiji ili u sportu. Svaka velika centralna banka i velike kreditne banke na osnovi svog monopolističkog položaja na tržištu kapitala vrše često ‘vladajući’ utjecaj. One mogu nametnuti uvjete za ‘odobravanje kredita’ osobama koje traže kredit, tj. mogu dalekosežno utjecati na njihovo ekonomsko ponašanje… Da bi imale bolju kontrolu, banke kao davatelji kredita zahtijevaju da se njihovi direktori primaju u nadzorni odbor dioničarskih poduzeća koja traže kredit, a nadzorni odbor izdaje upravi mjerodavne naredbe jer je ona obvezna na poslušnost. Ili neka emisijska banka navodi velike banke za ugovoriti jedinstvene uvjete kreditiranja… ili poradi čisto političkih ciljeva, kao što je npr. osiguranje financijske spremnosti za rat; ovaj posljednji slučaj javlja se ukoliko je centralna banka izložena utjecaju političke moći. Čisto tržišna vlast ili vlast uvjetovana konstelacijom interesa može, upravo zbog toga što nije regulirana, padati čovjeku daleko teže nego neki autoritet gdje su obveze na poslušnost izričito regulirane određenim pravilima. Moderni činovnici raznih ‘resora’ mogu u pogledu moći zapovijedanja biti jedni drugima podčinjeni i to svaki u okviru ‘kompetencije’ onog drugog. Za popularno američko shvaćanje ‘posao’ npr. nekog suca je ‘business’, isto što i posao nekog bankara. Na osnovi ove privilegije sudac uživa direktne i indirektne, zakonite i nezakonite povlastice, te za posjedovanje tih povlastica daje dio svoje ‘fee’ [nagrade, honorara] u kasu partijskog ‘bossa’ koji mu je omogućio te privilegije. Svakoj upravi potrebna je vlast jer se za vođenje uprave mora uvijek nekome u ruke dati nekakva moć zapovijedanja. Ali ma koliko skromna bila kompetencija uprave, određene moći zapovijedanja moraju se prenijeti na nekog funkcionara i stoga, prirodno, njegov položaj stalno varira između položaja čistog sluge (koji samo obavlja poslove) i položaja izričitog gospodara. Upravo protiv razvoja ovog drugog položaja uperene su ‘demokratske’ granice njegove kompetencije. Ali vrlo često i aristokratski gremijumi [zborovi, odbori, skupovi] mnogo polažu na ‘jednakost’ i svođenje dominantne moći dužnosnika na minimum ‘među’ pripadnicima vlastitog vladajućeg sloja i u odnosu na njih. Takav je slučaj s aristokracijom Venecije, Sparte ili s aristokracijom redovitih profesora nekog njemačkog sveučilišta. Oni primjenjuju iste ‘demokratske’ forme (rotaciju, izbor na kratko razdoblje, izbor ždrijebom). Gdjegod postoji, neposredno demokratska uprava je nestabilna. Nastane li ekonomska diferencijacija, javljaju se odmah i izgledi da imućni kao takvi dobiju u svoje ruke upravne funkcije. Stoga nositelj te nadmoćnosti nije onaj tko ima visok prihod, nego osobito onaj tko bez rada dobiva prihod ili ga stječe povremenim radom. Ukoliko je netko prijeko potreban u radu koji donosi zaradu, utoliko više u uvjetima diferenciranog društva neposredno demokratska uprava teži da se pretvori u vlast ‘honorata’ [zaslužnika]. Ovdje se sada javlja potrebna, ali potpuno drukčija normalna karakteristika sloja honorata: kvalificiranost za obavljanje društvene uprave i vlasti kao ‘počasne dužnosti’ koja proizlazi iz ekonomskog položaja. Pod pojmom ‘honorati’ ovdje ćemo, privremeno, uopćeno podrazumijevati osobe koje (relativno) bez rada stječu dohodak ili ga stječu tako da im preostaje vrijeme da pored svoje (eventualne) profesionalne djelatnosti preuzimaju i upravne funkcije.

Pojavom borbe partija za moć, ‘neposredno demokratska uprava’ nužno gubi svoj specifični karakter, naime to da sadrži samo začetak ‘vlasti’. Jer svaka partija je tvorevina koja se u specifičnom smislu bori za ‘vlast’, te stoga ima tendenciju razviti se u izrazito autoritarnu strukturu, ma koliko ona to prikrivala. Staleške grupe koje žele zavladati nekim kvantitativno velikim teritorijem ili tvorevinom – kao npr. venecijanska aristokracija iz Vijeća ili Spartanci, ili jezuiti u Paragvaju, ili neki suvremeni časnički zbor na čijem čelu se nalazi knez – u odnosu na podčinjene mogu očuvati sigurnu nadmoć samo pomoću zaista stroge discipline u vlastitoj grupi, te isto tako mogu podčinjene ‘uvježbati’ za ‘slijepu’ poslušnost jedino odgojem u smislu podvrgavanja disciplini i jedino disciplini. Drukčije stvar stoji samo tamo gdje disciplinu stvara suverena vlast nekog robovlasnika – na plantažama, ili u vojskama robova starog Istoka, ili, u antičko doba, u srednjem vijeku na galijama, čiju su posadu činili robovi ili kažnjenici. Tu su, u stvari, mehanizirana obuka i uklapanje pojedinca u mehanizam (koji je neizbježan za njega i prisiljava ga da bude ‘sudionik’) jedini efikasni elementi svih i svake discipline, prije svega u svakom disciplinirano vođenom ratu i koji ostaje kao ‘caput mortuum’ [‘mrtva glava’, oker] svuda gdje zataje ‘etičke’ kvalitete: dužnost i savjesnost. Disciplina kao osnova ratovanja je donijela na svijet i vladavinu rimskih honorata [uglednika, dostojanstvenika], a najzad i egipatske, asirske i moderne europske, birokratske države. Kod Spartanaca suverena vlast kralja je skoro ravna nuli samo u doba mira, dok je na bojnom polju, u interesu discipline, kralj svemoguć. Čini se da su npr. rekordi engleske flote u gađanju uvjetovani dugogodišnjim kontinuitetom posade sastavljene od plaćenih vojnika koji opslužuju topove. Disciplina vojske je, međutim, kolijevka discipline uopće. Drugi veliki odgojitelj discipline je ‘krupno ekonomsko poduzeće’. Nikakvi direktni povijesni prijelazi ne vode od faraonskih radionica i građevinskih radova – ma kako da je malo pojedinosti poznato o njihovoj organizaciji – do kartaško-rimskih plantaža, rudnika iz kasnog srednjeg vijeka, plantaža s robovima u kolonijalnoj privredi, te konačno do moderne tvornice; ali svima njima je zajednička disciplina. Nije potrebno posebno dokazivati da je ‘vojna disciplina’ idealan model za moderno kapitalističko radioničko poduzeće, kao što je to bila i za antičku plantažu. (Max Weber, Vlast, Sociologija vlasti, Mediterran Publishing, Novi Sad, 2014., str. 22.-24., 27.-31., 33., 261., 263., 265., 267.-269.).

„U strahu od perzijske invazije, Atenjani su se obratili proročištu u Delfima koje im je, između ostalog, reklo da će Zeus podariti Tritogeneji neprobojni drveni zid. Zbog toga su Atenjani popravili svoju flotu i pobijedili u bitci kod Salamine [480. pr. n. e.]. Tako je taj događaj izgledao mnogim suvremenicima i tako ga je opisao Herodot. Zapravo, tu pobjedu je pripremio Temistoklo kada je nagovorio Atenjane da upotrijebe novac iz državnog trezora za obnovu flote. Značajno je spomenuti da Herodot, u svojim navodima, ni ne spominje postojanje stvarnog uzroka pobjede. Prema našem autoru, mišljenja Atenjana povodom toga što im je najbolje činiti, razlikovala su se samo u tumačenju pravog smisla Apolonovog odgovora: jedni su vjerovali da su drveni zidovi u stvari zidovi tvrđave dok su drugi smatrali da bog u svom odgovoru misli na flotu. Stoga, da je ispravno suditi o ljudima tog doba po tome kakvi su ljudi danas, povjerovali bismo da je stvarni uzrok, tj. atenska pomorska sila, podsvjesno utjecao na Temistokla koji je, potaknut time, prvo uvjerio sebe, a onda i druge da je bog mislio na flotu. Koliko se ljudi u Francuskoj poziva na ‘besmrtne principe iz 1789.’ i ‘obranu republike’ ili, u drugim zemljama na ‘obranu slavne monarhije’, upravo onako kako je Temistoklo tumačio proročanstvo, te na taj način svojim djelima pripisuju imaginarne uzroke dok oni stvarni ostaju prikriveni? Čovjek koji se smije antičkom praznovjerju vrlo često ga zamjenjuje nekim modernim praznovjerjem koje nije ništa racionalnije ili istinitije od antičkog. U djelu ‘Cours d’économie politique’ Vilfredo Pareto izrazio je mišljenje, koje su mu potvrdile nove studije, da te krize ne nastaju samo iz ekonomskih razloga već i zbog ljudske prirode, te da predstavljaju jednu od mnogih manifestacija psihološkog ritma.

Uoči revolucije u 1789. u Francuskoj se govorilo samo o ‘humanosti’, ‘osjećajnosti’ i ‘bratstvu’ dok su, u stvarnosti, jakobinci pripremali ubojstva i pljačke. Danas ova divna igra ponovno počinje dok naše bogato građanstvo elegantno vodi rasprave o ‘solidarnosti’ spremajući samo sebi katastrofe koje će ga na kraju uništiti. Osim u kratkim vremenskim razdobljima, narodom je uvijek upravljala aristokracija. Koristim riječ aristokracija u njezinom etimološkom smislu koji označava najbolje, najsnažnije i najsposobnije – kako za dobro tako i za zlo. Iz toga proizlazi da je ljudska povijest zapravo povijest smjenjivanja jedne aristokracije drugom. Nova aristokracija koja hoće svrgnuti staru ili barem dijeliti s njom moć i privilegije, ne pokazuje otvoreno svoju namjeru. Umjesto toga, proglašava se vođom svih potlačenih, izjavljuje da će raditi ne za svoje dobro već za dobro većine, te kreće u borbu ne samo za prava nižih klasa nego i za prava gotovo svih građana. Razumije se, nakon što postigne svoj cilj, podjarmit će svoje nekadašnje saveznike ili im u najboljem slučaju ponuditi neke formalne ustupke. Profesor Maffeo Pantaleoni u jednom svom objavljenom radu [1900. godine] ne priznaje mogućnost da će socijalizam pobijediti, dok je Vilfredo Pareto smatrao da je njegova pobjeda veoma vjerojatna i gotovo neizbježna. Zamislimo čovjeka koji je, kada su se u Judeji pojavile prve kršćanske zajednice, ovako razmišljao: ‘Oni nikada neće biti gospodari svijeta. Povjerovati da bi među ljudima mogle nestati sve razlike u bogatstvu, kulturi i društvenom statusu je isto kao i vjerovati u bajke. Glupo je zamišljati da će svi ljudi zaista postati braća, da će se odreći svih čulnih zadovoljstava, da će u tijelu žene vidjeti samo divote i sjaj vječnog života. Budite sigurni da će i za tisuću godina biti bogatih i siromašnih, kraljeva i podanika, moćnih i poniznih; a možete biti sigurni i da će se veliki broj živih odavati proždrljivosti, požudi, gnjevu, da će brat brata ubiti ili izdati.’ Čovjek bi bio u pravu jer je carstvo Kristovo, onakvo kakvim su ga zamišljali prvi kršćani, još uvijek veoma daleko od nas. Ali ne bi pogriješio ni onaj koji bi tvrdio, što su potvrdile i činjenice, da će kršćanstvo pobijediti. Oholokracija nije nikad vrijedila za stabilan oblik vlasti. Ako pogledate što se krije iza tih riječi, vidjet ćete kako se uzdiže oligarhija, spremna poraziti i preuzeti mjesto trenutačnoj vladi. Promjena će staru aristokraciju koštati mnogo suza i krvi jer samu sebe, kao obuzeta ludilom, razoružava i slabi svojim glupim humanitarnim izjavama i, istovremeno, ne priznaje novu aristokraciju koja je zbog toga prisiljena boriti se.

Mnogi pametni i sposobni ljudi, bili socijalisti ili njihovi protivnici, shvatili su da je socijalizam postao religija. ‘Kada svijet’ – kaže Laktancije [(oko 250.-317.)] – ‘postane porobljen i ljudi izgube snagu suprotstaviti se tiranima, koji su svojom velikom vojskom lopova podčinili svijet, Božja pomoć će biti nužna za sve te nesreće’. Mnogi političari su postali socijalisti kako bi ih izabrali za neku javnu poziciju, mnogi intelektualci kako bi prodavali svoje knjige, mnogi dramski pisci kako bi udovoljili publici, te mnogi profesori kako bi dobili svoju katedru. Kada jedna aristokracija propada… istovremeno ne smanjuje svoju gramzivost i pohlepu za tuđim dobrima, nastojeći pronevjeriti što više novca i otimati državna sredstva. Na taj način, s jedne strane, jaram čini težim, a s druge ima manje snage za održavati ga. Jer ako bi ojačala umjesto što slabi, mogla bi se bogatiti još više uz pomoć pronevjera; a ako bi smanjila pronevjere, mogla bi čak i održavati svoju nadmoć s manje snage, iako se to rjeđe događa. Ukratko, mora postojati određena ravnoteža između vlasti koju uživa jedna društvena klasa i snage kojom raspolaže da bi je branila. Moć bez sile je nešto što ne može trajati. Aristokracije često postanu anemične. Nose u sebi određenu pasivnu hrabrost, ali im u potpunosti nedostaje ona aktivna. Svuda suci zaboravljaju da je održavanje društva i civilizacije beskrajno važnije od šačice prijestupnika i luđaka, te da je prvobitni cilj vlade i žandarmerije [oružništva] očuvanje reda silom. Svaki dan se izmišljaju novi zakoni kako bi se priteklo upomoć sirotim lopovima, simpatičnim ubojicama, a kada nedostaje novi zakon pomoći će prigodno tumačenje starog. U nedostatku svake represije probisvijeti su postali prava pošast u seoskim krajevima. Uz prijetnje, prose po izoliranim kućanstvima. Još je čudnije ponašanje žrtava koje šute i povlače se kao da su suočene sa zlom kojem nema lijeka. Najhrabriji se zadovoljavaju nadom da će neki general obnoviti intervenciju Napoleona III. [(1808.-1873.)] i tako ih osloboditi te kuge.

Žalosno je gledati sve te partije kako laskaju i kako se ulaguju narodu. Aristokracije koje propadaju obično izražavaju čovjekoljubive osjećaje i velikodušnost. Seneka je bio savršen stoik, ali je posjedovao ogromno bogatstvo, raskošne palače i bezbroj robova. Francuski plemići koji su pljeskali Rousseauou znali su vrlo dobro kako natjerati svoje seljake za platiti poreze. Nova ljubav prema vrlini ih nije sprječavala da na orgije s prostitutkama rasipaju novac iznuđen od seljaka koji su skapavali od gladi. Svota koju vladajuća klasa pronevjeri zahvaljujući zaštitnim carinama, premijama za špediciju, za cukar (slador) i sl., tvrtkama koje subvencionira država, sindikatima, trustovima, itd… nevjerojatno je velika i može se sigurno usporediti s iznosima koje su u nekim drugim vremenima prisvajale druge vladajuće klase. Kongresi na temu borbe protiv tuberkuloze su dobra stvar, ali bi još bolje bilo ne otimati kruh iz usta onome tko pati od gladi. U Italiji, tijekom Depretisove vlade [(1876.-1879., 1881.-1887.)], sustavno je provedena teška pljačka i otimačina. Od glasača do izglasanog, svi su kupovali i prodavali jedni druge. Ponovno jačanje protekcionizma 1887. poslužilo je da se na licitaciji proda onome tko najviše ponudi pravo nametnuti građanima privatne namete; drugi su ostvarivali profit na željeznici, bankama, čeličanama ili trgovačkoj mornarici.

Vjerovati da nasuprot vladajuće klase trenutačno stoji narod je iluzija. Nasuprot nje stoji, a to je potpuno druga stvar, jedna nova i buduća aristokracija koja se oslanja na narod. Neizostavno pravilo koje vrijedi za žive organizme kao i za društvene jest da postoji direktna veza između organa za probavu i općeg oblika tijela. Nitko ne bi povjerovao da bi mesožderi i biljojedi trebali imati iste oblike, niti bi mogao povjerovati da bi ratnička i industrijska društva trebala imati ista društvena uređenja. Ovo je dakle jedna veoma moćna sila, neprestano na djelu, koja razvrstava radnike u različite klase, dodjeljuje poprilično značajne prednosti najvišoj klasi i stoga predstavlja glavni uzrok oblikovanja jedne nove aristokracije. Državni socijalisti koji bi tratili kapital, ne obraćaju pozornost na to i ne shvaćaju kako postaju, a da to ni ne žele, pomoćnici stare aristokracije tako što ometaju uspon nove koja se odlučno oblikuje tamo gdje postoji veliko obilje kapitala. Marksisti su shvatili, ako ne znanstveno onda intuitivno, da se njihova pobjeda može ostvariti samo ako se pripremi iz obilja kapitala, ili kako oni kažu: socijalistička evolucija mora proći kroz ‘kapitalističku’ fazu. Nakon generala dolaze satnici, zatim podčasnici, pa vojnici i svi su oni selektirani ljudi. Budimo precizni, nikada se jedna aristokracija ne sastoji od samo jednog sloja već od različitih slojeva koji zajedno čine aristokraciju. Jer bez uporabe slile nijedan poredak ne bi mogao potrajati. Bogato građanstvo naravno financira mnogo novina, čak previše, ali ih podržava zbog interesa koji nisu ni ‘pošteni’ ni ‘opći’. Plaćene su kako bi donosile profit od Panamskog kanala, željezničkih ugovora, čeličana, na premijama trgovačke mornarice, zaštitnim carinama; podržavaju ih lopovi-poduzetnici koji pljačkaju državnu kasu, zatim neki ambiciozni glupak koji je ili želi postati senator, poslanik ili barem gradski vijećnik. Konačno, te novine služe za nečasne interese pojedinca. Pogledajte poslanike u nekim zemljama… i poslanike-kvazipolitičare koji su na položaju kako bi ostvarili korist, te ukoliko bi je ostvarili, prodavali bi Krista za 30 srebrnjaka svaki dan. Pogledajte moćnu disciplinu nove aristokracije. Ako među svojim ljudima pronađe nekog krivca, izbacuje ga iz svojih redova momentalno. Nasuprot tome, bogato građanstvo vjeruje da postupa mudro kad zatvara oči pred najbjednijim nedjelima svojih ljudi. U Italiji, ljudi koji pljačkaju banke… ne dobivaju nikakvu kaznu; sasvim suprotno, drže se visoko i svi im se klanjaju.

Nova aristokracija je zasad još uvijek savitljiva i otvorena za ljude, ali nakon pobjede dogodit će joj se isto što i drugima – postat će kruta i zatvorenija. Kao i obično, nova aristokracija se oslanja(la) na ‘siromašne’ i ‘ponižene’. Kao i obično oni su vjerovali njezinim obećanjima. Kao i uvijek ona ih je prevarila i nametnula im još teži jaram od prethodnog. Mnogo vjekova je prošlo otkad su Sibilske knjige obećavale ljudima da ‘više ne će biti ni siromašnih ni bogatih, ni tirana ni robova, onih gore i onih dole, ni kraljeva, ni vođa, i sve će biti zajedničko.’ Jadnici i dalje čekaju ispunjenje tih obećanja. Čini se vjerojatnim da će se ista stvar dogoditi i novim velikim obećanjima kao i da će se to vrlo brzo pokazati. Nakon pobjede, nova aristokracija će možda napraviti nekoliko formalnih ustupaka ili dati neka prazna obećanja novom radništvu, odnosno slabima, lakovjernima, nesposobnima… Iskustvo je naučilo rimske bogataše da im se isplati dopustiti robu da ima svoju malu ušteđevinu jer bi ga na taj način potakli raditi i tako privređivati više za gospodara.

Mnogi ‘etičari’ su uvjereni da rade u korist neke moralne apstrakcije, a ne sumnjaju ni najmanje da time izdaju svoju klasu i služe pobjedi nove aristokracije koja, nakon što postigne pobjedu, neće biti u moralnom smislu bolja od sadašnje. Da je Italija imala vladu koja je barem malo naginjala k socijalizmu, gledali bismo kako u njezinu korist glasuju oni koji uživaju premije za špediciju, zaštitne carine i sl., a koji se danas predstavljaju kao najljući protivnici socijalizma. Ova sposobna gospoda se uvijek, poput suncokreta, okreću na onu stranu na kojoj očekuju zaradu. Uvijek ostaje neki nepoznati element budućih društvenih promjena, a neke bi mogle izazvati duge ratove među razvijenim društvima. Posljedica tih ratova bi vjerojatno bila nametanje vojne diktature nekom europskom narodu. Neka nam bude dostatno samo uočiti, makar kroz maglu, veličanstveni fenomen propadanja jedne aristokracije i uspona neke druge koja se, jedva primijećena u svojoj objektivnoj formi, razvija pred našim očima.“ (Vilfredo Pareto, Kruženje elita, Prim[j]ena socioloških teorija, Mediterran Publishing, Novi Sad, 2017., str. 12.-14., 19.-22., 25., 39., 42., 45.-46., 48.-50., 55.-59., 61.-66., 69.-71., 74.-76., 84., 87., 89.).

[Izvatke odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

Povezane objave

Vuković: Božidar Kraus na robiju strpao Stepinca

HF

Zašto učenici ne bi gledali utakmice!

hrvatski-fokus

S kojim pravom Pupovac i njegova bulumenta nameću Hrvatskoj jugoslavenski sustav vrijednosti!?

hrvatski-fokus

E, Jergoviću, Jergoviću, jadan li si, i ti i IDS

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više