Stari Dubljani izvrsno su pleli mreže, za dugih zimskih večeri u kominu
Stipo L. Cibilić: Pov(i)jest Dube – History of Duba, 1976. U knjizi je napisana zanimljiva povijest poluotoka Pelješca i Dube Trpanjske prema predajama i pričanju tamošnjih žitelja. Na kraju knjige nalazi se rodoslovlje obitelji iz Dube. Knjiga je dvojezična, prvo je tekst na hrvatskom pa slijedi engleski prijevod.
“Stoga su oni (Dubljani) imali specijalni tip barke za svaku vrstu malog ribanja, a napose za bataše. To je barka Batilo
Taj tip u staro doba nisu nigdje imali nego u Dubi. Batilo je prema predaji rođeno u Dubi pred više od 400 godina. Posljednjih 150 do 200 godina izgrađivan je isključivo na Korčuli. Ta barka Batilo bila je duga 5 metara, a široka 1.45 do 1.5 m koje se vozilo na 2 ili 4 vesla koja su takođe bila duga 5 metara, a moglo se lako voziti i na dva kratka vesla parića. Sve je ovisilo u koju se svrhu Batilo upotrebljava. Batilo je imalo odlična maritimna svojstva. Bilo je podesno za sve vrste ribolova. Tako se lako vozilo da su razdaljinu (srbizam!) Duba – Trpanj od 4 nautičke milje dva jaka veslača nekoliko puta prevozili za sat vremena. Motor potiskuje vesla, te se tako Batila više ne grade jer nijesu podesna za motor. Batilo je danas zamijenjeno većom barkom.
Stari Dubljani izvrsno su pleli mreže, za dugih zimskih večeri u kominu (komin je i kuhinja i dimnjak i mjesto uz otvorenu vatru) i uz vatru pleli su sve vrste mreža, te ih iste i armiraju. (armati mrežu jest spojiti konope, pluto isl, op., T.T.)
Nekada su od kostreti (kozja dlaka) preli i pleli tanke konope za mreže, već je prošlo stotinu godina otkada se to više ne radi. (pisano 1976.)”
Ne čini mi se dokazivim kazivanje Cibilićevo da su u njegovoj obitelji imali mrežu sarđenu (za srdele) još prije 400 godina.
Obitelji Bilić, Cibilić i Slabić kupuju mrežu sardjenu 1937. godine, tu mrežu poslije Drugoga rata su prodali ondašnjoj ribarskoj zadruzi koja je formirana 1946. i rasformirana 1964., te je njena imovina rasprodana na dražbi.
I danas (1976.), kao i od davnina upotrebljavaju sve vrste mreža kao popunice, prostrice, okatice, ciplare, tunare, gavunare (za malu ribu gavune, op., T.T.)… od davnina love lignje na lignjare i vrnute (skuše) na pendule (ribolovna tehnika) vukući sve po krmi Batila (tip barke).
Pendule su specijalne vrste povraza koje imaju 4 kraja; na svakom kraju su po jedna, dvije ili više udica.
Sva četiri kraja su sastavljena na glavni konac (pandivjerna u Dubrovniku) kojega zovu majstra. Na jednom kraju majstre vezana su dva kraja, jedan koji ima olova i zove se olovni,, i drugi koji je bez olova i zovu ga plutaji; tako je i na drugom kraju majstre.”
Na barkama su ljudi nosili proizvode za tržište; vino, ulje, slanu ribu, vosak, med, koze itd. Česte su bile tragedije na moru.
Dubljani su svoje proizvode prodavali na sajmovima 2. i 3. kolovoza u Zaostrogu kod Makarske, 28. i 29. rujna Gradac i Trpanj. U Zaostrogu su kupovali pšenicu, a drugdje odjeću, obuću, kovanu robu i galanteriju.
Išli bi čak do Italije prodavati slanu ribu i kupovati konac za mreže i kanavu (konoplju). Talijani bi u Dubu donosili zemljane lonce, žare, vaz(n)e, posuđe, odjevne predmete od sukna, crijep za pokrivanje kuća, opeke, razne vrste suhoga graha, te mreže zvane pu(l)jizice.(Po pokrajini Puglia naš narod zove Talijane Puljizima) Prodaja se vršila kod Cibilićevog magazina priej 70 godina. (oko 1906.)
“U raznim dokumentima XVII. i XVIII. stoljeća nalaze se zapisi o pelješkim barkama.
Tako je na jednom mjestu zapisano 1685. godine barka Nikole Cibilića iz Dube ima 6 vesala i jedro. Godine 1683. piše Trstenički kapetan da je iz Trstenice (današnji Orebić što ne smijemo miješati sa obližnjim Trstenikom!) uputio u Rijeku, (naravno, dubrovačku) posebnu barku. U to doba čini se da iz Trsteničke kapetanije kreću redovito u Rijeku (Dubrovačku) barke sa poštom. Upravitelji baraka(!) uglavnom su Dubljani i Vrućičani (Vrućica kraj Trpnja).
Don Antun Cibilić, dugogodišnji župnik u Vrućici i slikar amater, poklonio je crkvi veliki kameni oltar na kojem je naslikao slike sv. Kuzme i Damjana, sv. Vlaha i sv. Frana. Pod tim oltarom je i pokopan.
Poslije pada Dubrovačke Republike 1815. godine u knjigama popisa brodova Pelješac ima 265 baraka i brodova za malu plovidbu. Pelješac u to doba ima 5.000 stanovnika, dakle skoro 19 stanovnika na jedan brod ili barku. U Trpnju i okolnim mjestima u to doba iam 79 baraka za ribolov i manju plovidbu. Ovdje su uračunate i barke Dube, jer Duba u to doba pripada Trpnju, a ne Orebiću kao nekada.”
U 19. stoljeću plovi kapetan Rado Petrović iz Dube na Mimbelli(ji)nim brodovima. (Mimbeli su čuveni kapetani i brodovlasnici iz Orebića, op., T.T.) Kapetan Luka Cibilić pok. Krista također plovi na brodovima raznih narodnosti, najviše na turskim. Neko je vrijeme bio kapetan na jahti turskoga sultana; obitelj mu živi u Odesi i u Craigradu. Kasnije plovi na remorkerima u Philadelphiji, SAD.
Još u prvoj polovici prošloga stoljeća (19 st., op., T.T,) dolazi do većeg iseljavanja iz Dube uslijed stagnacije ribarstva, nerentabilne poljoprivrede, propadanja starih vinograda i nazadovanja maslinarstva.(valjda i Prvoga svjetskoga rata i ekonomske krize, op., T.T.)
Odlaze najprvo i najviše u SAD, zatim u Australiju, Novi Zeland i Afriku (Aleksandrija), ima ih i u Istanbulu. Na ušću Mississippija Dubljani se bave ribarstvom i školjkarstvom.
Kamenicama (ostrige) se bave Cibilići, a osobit uspjeh postiže Luka Jurišić koji iza 1860. postaje otac modernog uzgoja kamenica u Louisiani.
Jure D. Cibilić, jedan od osnivača godine 1874. “Ujedinjenog slovinskoga društva od dobročinstva” osobno je pismeno pohvaljen od predsjednika SAD Wilsona.
Tužan se je događaj zbio u turskom Izmiru 26. srpnja 1821. kada je kapetan Josip Cibilić prihvatio progonjene kršćane na svoj brod računajući na zaštitu francuskoga ratnog broda. Upravitelj grada Hasan paša obećao je da će se sa kapetanom i njegovim ljudima humano postupati, ali kada mu je gomila zaprijetila linčom Cibilića i njegove mornare dao je javno pogubiti. O tome svjedoči francuski admiral De la Graviere, a kapetan Stjepan Vekarić je na RTZ 1976. napravio i emisiju o tome događaju.
