Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Zaštita ljudskih prva i sloboda dokaz je demokracije, postojanja i dostojanstva svakog čovjeka

Ništa gluplje nisam čula nego od Dubravke Šuice

 

O ljudskim pravima i građanskim slobodama može se puno toga pisati, s raznih i različitih gledišta, na više načina, povodom mnogo čega. Povodom pandemije COVD-19 i svih mogućih i nemogućih mjera u suzbijanju širenja tog zla, puno se govori o ljudskim pravima i građanskim slobodama. Čini se kako neke zaštitne mjere,  nacionalnog stožera za koronu, ugrožavaju temeljna ljudska prava i građanske slobode, utemeljene na našem ustavu i ostalim zakonima. Kao što znamo Ustav je temeljni zakon kojim se uređuje cjelokupni pravni, politički, gospodarski i izborni sustav države. Osim toga,  ustav utvrđuje, potvrđuje i osigurava građanska, politička, gospodarska politička,  socijalna i kulturna prava i slobode građana, kao i dužnost i odgovornost građana, prema društvu, državi i pojedincima.

To sve se odnosi na normalne redovne uvjete rada, djelovanja i života. Novo normalno vrijeme, doba pandemije, nije redovno, niti normalno. Može li i smije itko, ikada igdje, zadirati u temeljna ljudska prava i slobode, bez da se to  aneksom nekog zakona, što se temelji na ustavu odredi, uz nužno obrazloženje, utemeljeno  na činjenicama. Pitanje je samo što su činjenice. Toliko se toga u ove skoro dvije godine reklo i napisalo o COVID-u 19, često oprečno i dijametralno suprotno, da niti stručnjaci više ne znaju što je prava istina, od samog pojavljivanja virusa, njegova nastanka (umjetnog, prirodnog) njegova sastava, djelovanja, širenja, suzbijanja… Neki od tih znanstvenika ili “znanstvenika”  su i sami mijenjali mišljenje kroz ovo vrijeme pandemije. Neki sami sebi skaču u usta, te postaju nevjerodostojni.  Kome vjerovati pitaju se građani? Virus, štogod on bio, je tu među nama, izaziva zarazu, bolest i smrt, s velikim i teškim posljedicama, u onih koji su preboljeli koronu. Činjenica je da se od tog zla, moderne kuge cijelog čovječanstva, treba djelotvorno zaštiti. Stručnjaci kažu da je najbolja zaštita protiv COVID-a 19 i njegovih mutacija masovno cijepljenje građana. Tome se mnogi protive, od znanstvenika, stručnjaka, do običnih ljudi, imajući svoje razloge, utemeljene na znanstvenih spoznajama ili pričama, koje se šire diljem Planeta.

Postoje mnogobrojne studije o štetnosti cijepljenja i lošem djelovanju pojedinih vrsta cjepiva, utemeljene na ispitivanju  supstanci cjepiva, suspektnosti zbog relativno brzog “pronalaska” cjepiva, nedovoljnom ispitivanju cjepiva i spoznaje o nuspojavama, posebice kod mlađih osoba. Isto tako postoje studije o djelotvornosti cjepiva i sprječavanju oboljenja većine cijepljenih osoba. Međutim, cijepljene osobe ipak oblijevaju i umiru od COVID-a. U čemu je problem? U čemu je kvaka? Zašto se neki znanstvenici, posebice liječnici i medicinsko osobe ne žele cijepiti? Što oni znaju, a mi ne znamo? Prema Dubravki Šuici, naši se ljudi ne žele cijepiti jer ne podnose naredbe i centralističko upravljanje, kakvo je bilo u bivšoj državi. Ako je i od Šuice, previše je. Tako se već odavno nisam nasmijala. Ako mi se išta gadi to su laži, ulizivanje i licemjerje. Znači, ipak se naređuje i centralistički upravlja? Tko to radi i za čiji račun? Što je u tom i takvom slučaju i situaciji s ljudskim pravima i građanskim slobodama u Lijepoj našoj? Je su li to apsolutni ili relativni konstrukti? Je li u pitanju pravo slobode ili sloboda prava?

Pravo je konstrukt i neotuđivi koncept koji pojedinac dobiva rođenjem i ima do smrti. Sloboda je koncept koju daje vlast (vlada). Sloboda u pravilu ne bi smjela biti ograničena. Svatko ima pravo na slobodu, bez ograničenja, u smislu, gdje živjeti, čime se baviti, koju profesiju izabrati, kuda ići, s kim se družiti… Sloboda je način života i življenja koji smatramo dobrim, bez miješanja drugih u taj koncept.

Ljudska prava su u biti moralna prava, te pripadaju svima podjednako, bez obzira na spol, rod, dob, rasu, naciju, vjeru…

Ljudska prava su bitan uvjet ljudskog postojanja, ljudskog dostojanstva, te neotuđivi dio ljudske prirode. Spoznaje o ljudskim pravima su dugotrajan, trajan i složen proces od same ideje o tome, do utvrđivanja načina njene djelotvorne  planetarne primjene. To je proces u koji su utkane različite moralne tradicije, religijske doktrine, filozofske i znanstvene teorije, društveni programi i inicijative pojedinaca (eksperata), praktičara i mislilaca. Svaka vlast se legitimira kao demokratska prema razini zaštite temeljnih neotuđivih prava i sloboda građana. Pitanje je: Mogu li pravo i sloboda uvijek biti u svemu apsolutni? Mislim, da ne mogu, što ovisi o vremenu, prostoru i drugim okolnostima (pandemija).

Pandemija COVID-a 19 je promijenila mnoge okolnosti diljem planeta, uslijed čega se promijenio život i rad stotina milijuna ljudi i djece. Ništa više nije kakvo je i kako je bilo prije pandemije. Ograničeno je kretanje, okupljanje, druženje, radi se od kuće, nastava se održava na daljinu, sve se manje-više odvija virtualno i digitalno. Kažu da je to bilo nužno potrebno, radi zaštite od korone i njenog širenja. Obvezno je nošenje maski, u zatvorenim i na otvorenim prostorima, ovisno o određenim brojevima, koji pokazuju i dokazuju zarazu. Antimaskeri tvrde kako je to ograničavanje slobode čovjeka, jer maske navodno više škode, nego pomažu, pogotovo one najobičnije, ukoliko se uzme u obzir od čega i kako su napravljene.

Nošenje maski bi trebalo biti preporuka, a ne naredba. Nošenje maski je uglavnom naredba. Pokušajte samo negdje ući bez maske, ako je maska preporučena. Naravno da ne možete ući, kao niti otići svojem liječniku, frizeru, kozmetičaru, ne možeš se voziti liftom, tramvajem, autobusom, taksijem, avionom, vlakom, žičarom, ako ikad proradi(?).

Nošenje maski je većina prihvatila. Ako se doslovce ne želiš zaključati u svoju kuću ili stan, moraš imati masku na licu, na za to propisanim mjestima. Nošenje i uporaba maski je preporučena, naređena iz jednog mjesta, dakle centralistički kako bi rekla gospođa Šuica. Većina ljudi nosi maske. Tu socijalizam, odnosno komunizam s ljudskim licem, nije imao utjecaja. Cijepljenje je ipak nešto drugo, od bilo kakve komunističke filozofije i ideologije. Na nadređenima je da se zamisle nad tim što se 58 posto građana ne želi cijepiti protiv COVID-a. Taj bojkot je odraz nepovjerenja u aktualnu vlast (Vladu). Taj bojkot je u neku ruku protivljenje i prkos, što proizlazi iz stanja u kojem se nalazimo i ne viđenja nikakvog pomaka na bolje, unatoč stalnom pisanju i govorenju kako je u nas sve dobro, zapravo super. Svi nas vole i pomažu nam. Pomažu nam i šalju novac, jer smo siromašni, zaostali i na rubu EU, ne samo geografski.

Bojkotiranje cijepljenja, nepoštivanje mjera, protivljenje preporukama Stožera, u mnogim slučajevima nema znanstvene ni stručne podloge.  To su izrazi nezadovoljstva prema aktualnoj vladi, onima na vlasti i pri vlasti, ako zbog ničeg drugog ono zbog poistovjećivanja HDZ-a s državom Hrvatskom. Ti i takvi stavovi zaista, nemaju nikakve veze s bilo čime u prošloj državi, što god tko o tome mislio, pa i visoka euro dužnosnica, koja očito nema drugog posla, nego se vraćati u Jugoslaviju, u centralistički sustav i tamo pokušati naći opravdanje za ne cijepljenje većine stanovništva. Bolje i učinkovitije  bi se bilo suočiti se s istinom i za promjenu nama reći istinu.

Što se Šuice i njenog mudrovanja tiče, neki će reći: To je njeno pravo i građanska sloboda. Molim vas, molim vas, nemojte prljati svetinje! Ljudska prava i građanske slobode su doseg civilizacije. Njihova zaštita je dokaz demokracije, postojanja i dostojanstva svakog čovjeka.

Ankica Benček

Povezane objave

Šaka jada s Iblerova trga

HF

Škakljivo je kad je ministar uprave diletant

HF

Trula Vlada, truli premijeri…

HF

E, moj narode… – Hrvatska je ideološki i politički pokorena zemlja

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više