Izgon i progon neistomišljenika povijesne su karakteristike ratnika i obavještajaca
Otkako su Bošnjaci okupirali i etnički očistili beha Predsjedništvo i u njemu sjede dvojica njihovih predstavnika, vojnik Komšić i obavještajac Džaferović, u toj bosanskoj i hercegovačkoj zajednici, zbirnom entitetu tri suverena i konstitutivna naroda, svaki sa svojim nacionalnim i vjerskim identitetom, svakim danom je sve manje prostora za dijalog više za mržnju, manje prostora za suživot više za diobu. Sve je manje dijaloga a sve više ratne retorike, i bošnjačkih prijetnji, koje u zazivima na rat nadmašuju i one velikosrpske pred početak raspada bivše juzajednice krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Upravo zbog tih velikih, gotovo kloniranih, sličnosti zapaljivih ratnih govora koji izlaze iz bošnjačkih političkih, vojnih, akademskih i ništa manje vjerskih krugova, kod naroda te jugoslavije u malom, vlada strah i nesigurnost. A baš to je posljedica i sve većeg broja iseljavanja mladi, jer svi su se oni uvjerili, iz svakog naroda, po pričanju i današnjem odbačenom položaju roditelja koji su ratovali da “za ideale ginu budale”. I stoga sve što danas može izaći iz bosanske i hercegovačke “krčme pogašenih svjetala” izlazi se i ne obazire za ostavljenim. Zapravo i nemaju što ostaviti osim bijede, neizvjesnosti, straha i dvojice bošnjačkih lidera koji ih izgone zveckanjem oružja, zazivanjem rata, prijetnjama svima onima koji misle drugačije i Bosnu i Hercegovinu u budućnosti ne vide onakvom kakvom je silom grade Komšić i Džaferović.
Za Askerima koje pripremaju po beha bespućima, i za stotinama tisuća dovedenih migrantskih islamskih ratnika, zasigurno se ne vrijedi ni na momenat okrenuti, jer oni su ti, zajedno sa velikim vođama ratnog kalibra Komšića i obavještajnog Džaferovića, koji za njima zatvaraju vrata kroz koja im više nema povratka u domovinu.
Izgon i progon neistomišljenika povijesne su karakteristike ratnika i obavještajaca. To su kategorije ljudi koji se dobro razumiju, koji izvrsno surađuju i koji su spremni na počinjenje najstrašnijih zločina u ime cilja kojeg su si zacrtali. Kod njih cilj opravdava sredstvo. I zato je ratno obavještajni dvojac, koji jedan drugom čuva i skriva tajne iz vremena vjerskog beha rata, radikalno protiv mira, i mirnog rješenja, gotovo pola tisućljeće dugo neriješenog beha problema kojeg je napravio, također, agresor i okupator Bosne i Hercegovine, koji im je i danas uzor. Kao protivnici mira, i ubojice budućnosti beha zajednice, najdraža im je meta za odstrjel svatko, ama baš svatko, tko Bosnu i Hercegovinu želi izvući i iz osmanlijske prošlosti danka u krvi i iz islamsko-deklaracijske prošlosti Alije Izetbegovića. Samu riječ mir bošnjački članovi, sad već čistog muslimansko-bošnjačkog beha Predsjedništva, gotovo su izbacili iz sva tri nacionalna rječnika u beha zajednici.
Ono što još više rasplamsava vatru pod bosanskim loncem, koju su Osmanlije naložile još daleke 1463. godine, i poticale je prisilnom islamizacijom, rušenjem crkava i gradnje džamija na njihovim temeljima, Islamskom deklaracijom je razbuktao Alija Izetbegović i na nju naložio milijun prognanih i stotinu tisuća ubijenih, je šutnja, i ne samo šutnja, već i sudjelovanje u loženju Visokih predstavnika. U narodima, napose hrvatskom kao najsagorjelijoj beha grani, opravdano se stječe dojam da su Visoki predstavnici sa samoproglašenim božanskim ovlastima glavni i kreatori bošnjačkog okupiranja beha Predsjedništva i ložači ratne vatre pod kipući bosanski lonac. Svakom koji bi pokušao gasiti vatru ne samo da je zabranjen pristup, nego ga se napada kao neprijatelja. Za ložače vatre to nije neprijatelj Bosne i Hercegovine, on je neprijatelj Komšića, Džaferovića i dakako Visoki predstavnika.
Bosna i Hercegovina i njezin nasušno potrebiti mir njima niti je interes niti je cilj. Znak da su u potpunosti okupirali zemlju, mijenjajući joj nacionalnu i vjersku sliku, i na način da prijetnjom rata prisiljavaju mlade da odlaze. Na Dodikov spomen mirne disolucije već uveliko disolucionirane beha zajednice, ratnik Komšić koji ne da da rat stane, upozorava srpskog člana u dvočlanom beha Predsjedništvu: “od mirne disolucije nema ništa”. U prizivanju rata, poslije čega je zasigurno otišlo nekoliko desetina mladi iz beha zajednice, Komšića podupire obavještajac Džaferović, kako bi bili uvjerljiviji u opasnim ratnim namjerama nadopunjujući ga “da mirna disolucija BiH nije moguća”, nadalje ponavljajući “Nikakva disolucija, pogotovo ne mirna nije moguća”. Drugim riječima, bošnjački ekstremisti su samo za ratnu disoluciju Bosne i Hercegovine, jer planovi njihovog vrhovnog ratnog zapovjednika Aliju Izetbegovića od 250 tisuća muslimanskih žrtava koliko je bio spreman žrtvovati za islamsko-deklaracijsku Bosnu i Hercegovinu nisu ispunjeni, i još ima dovoljno ratnika. To je razlog da su za ratnu a ne mirnu disoluciju beha zajednice, koja je raspadnuta po svim mogućim dijelovima i ispregrađivana svim do vjerskog beha rata neviđenim i nepostojećim zidovima.
Mirna disolucija disolucionirane beha zajednice znači gubitak položaja Komšiću i Džaferoviću, a ratna disolucija vraća ih na ratna mjesta. Uz to, mirna disolucija povlači i pitanje njihove ratne odgovornosti za počinjene ratne zločine nad hrvatskim narodom, ali i otvaranje vrata slobodnog povratka svih hrvatskih prognanika koje su prognali ratnik Komšić i obavještajac Džaferović. Zasigurno mirna disolucija postavila bi i pitanje odgovornosti Visokih predstavnika zbog njihove pristrane politike na bošnjačkoj strani i četvrt stoljeća ne činjenja ništa u izgradnji pravde, jednakosti i slobode jednako za sva tri suverena i konstitutivna beha naroda. Mirna disolucija, zapravo finaliziranje ratom disolucionirane bosanske i hercegovačke zajednice nema alternativu, budući da su svi dosadašnji pokušaji dijeljenja Bosne i Hercegovine ratom propali, nakon čega je problem ostajao još zamršeniji.
