Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Sve se mijenja, ali ne i srpsko prisvajanje Hrvata

Srbi zaneseni Srpskim svetom, službeno negiraju postojanje hrvatskog jezika, a time i hrvatskog naroda

 

U glasilu vojvođanskih Hrvata „Hrvatska riječ“ izašli su podaci iz udžbenika gramatike srpskog jezika za osmi razred osnovne škole u kojem tvrde da ne postoji hrvatski jezik, već da je to srpski jezik!? http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/6612/S-politike-na-r(ij)eci/

Nastavlja se velikosrpska agresivna politika negiranja hrvatskog jezika a time i hrvatskog naroda, jer po njihovim „stručnjacima“ jezikoslovcima slavenski jezici razvrstavaju u tri skupine – istočnoslavensku, zapadnoslavensku i južnoslavensku skupinu. Navodi se da južnoslavenskoj skupini pripadaju srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik, a da Hrvati, Bošnjaci, i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski. Time se negira postojanje hrvatskoga jezika. Ovaj udžbenik je odobrio Zavod za unaprjeđivanje obrazovanja i odgoja, pa je  time potvrđeno da je to službeni stav srbijanske Vlade. Tako  je velikosrpska politika uvelike ušla u lingvističku znanost, naslanjajući se na  politiku Ilije Garašanina i njegova Načertanija iz 1844. godine koji je prvi službeni dokument velikosrpske politike u kojem se tvrdi da su Hrvati samo pokatoličeni Srbi, i na Vuka Stefanovića Karadžića, koji je negirao hrvatski narod, a obilno se koristio hrvatskim rječnicima i leksikografijom pri pisanju Rečnika srpskog jezika. Kakvi su to znanstvenici koji su odobrili taj udžbenik?

U Hrvatskoj svaki sasvim prosječno obrazovan čovjek zna tko je napisao prvu gramatiku hrvatskog jezika još davne 1604. godine!

Isusovac Bartol Kašić rođen u  Pagu 1575. godine, dok su Srbi već dva stoljeća grcali pod turskom vlašću! Nisu ni znali kojim jezikom govore dok se nije pojavio Vuk Stefanović Karadžić sa svojim Srpskim rečnikom 1818. godine.

Nadalje, svaki prosječno obrazovan čovjek čuo je za Bašćansku ploču, a mnogi su je i vidjeli, original koji se nalazi u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, ili repliku koja se nalazi u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške na otoku Krku.

Hrvati su razvijali svoj jezik i kulturu vezanu uz jezik kroz pet stoljeća koje su Srbi proveli pod turskom vlasti i bili turski vazali! Još se nisu ni oslobodili turskog jarma, a već su razradili velikosrpsku ideologiju kao motiv i politiku otimanja tuđe zemlje, jezika i kulture. To je ustvari kompleks niže vrijednosti kod srpskog naroda, koji je uzrokovan turskom vladavinom, pod kojom se nisu mogli razvijati kao narod, nisu mogli razvijati ni jezik, ni pismenost, osim u samostanima, pa posežu  za tuđim  da nadoknade taj gubitak. Hrvati su dolaskom na sadašnje prostore prihvatili kršćanstvo, prihvatili su pored hrvatskog jezika latinski jezik i srednjoeuropsku kulturu. Postoje materijalni dokazi hrvatskog jezika i pisma, pa moram primijetiti da je veoma čudno i znakovito neznanje i nepoznavanje povijesnih činjenica od strane srpskih znanstvenika povjesničara i jezikoslovaca:

  1. Bašćanska ploča

Jedan od najstarijih hrvatskih spomenika kulture je Bašćanska ploča, iz 1100. godine nađena na otoku Krku, na kojoj je isklesan natpis na  hrvatsko.čakavskom jeziku s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljičko. Njena važnost je u tome što u njenom trećem retku imamo zapis “Zvonimir, kralj hrvatski”. Postoje i stariji dokumenti na latinskom jeziku, koji spominju hrvatsko ime, Bašćanska ploča je najstariji poznati dokument u kojem je hrvatsko ime upisan hrvatskim jezikom, i štoviše, hrvatskim glagoljičkim pismom.

  1. Istarski razvod

Istarski razvod je najstariji dokument pisan na njemačkom, latinskom i  hrvatskom jeziku: Pisan od 1275. do 1325. godine  a napisao ga je u originalu hrvatskim jezikom pop Mikula iz Gologorice. Riječ je o pravnom dokumentu, pisanom glagoljicom, koji je pisan godinama na terenu, a radilo se o točnom razgraničenju  posjeda između susjednih komuna, njiva, oranica i šuma u kojem se hrvatski jezik naziva hrvackim i to više od 20 puta. Danas su sačuvana samo dva prijepisa iz 16. stoljeća nađena u Momjanu i Kršanu. Prijepis iz Kršana pisan je 1502. godine, čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a napisao ga je Levac Križanić. Razvod je znamenit i po tomu što se hrvatski jezik naziva “hrvackim”:

i hrvatski je notar tim zgodama redovito zabilježio i činjenicu, da o svemu tome „i ednoi i drugoi strani pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim a gospoda sebe shraniše ezikom nemškim“. Ovakva formulacija s neznatnim varijantama, ali uvijek spominjući sva tri jezika u kojima su pisane te »listi«, ponavlja se nekoliko puta u tekstu Razvoda. Hrvatski original završava izjavom notara: „…i tako esam verno, pravo, po zapovedi pisal, ne priložeć ni odložeć komu zmutilo pravdu jazikom hrvachim kako se uzdrži v oriinali edne i druge strane, po imenu niže pisanih nodari“. (Istarski razvod, Studija i tekst, Čakavski sabor, Pula, 1978., str. 223.)

  1. Povaljska listina

Povaljska listina posjedovna je isprava benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom-bosančicom 1. prosinca 1250. godine. Danas se čuva u Župnome uredu u Pučišćima na Braču, kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana, što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću. To je jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i kulturno-povijesnih spomenika, koji nam svojim opsegom i sadržajem posredno pruža niz zanimljivih uvida u razne životne aspekte prostora i vremena u kojemu je nastala te je vrijedan  izvor proučavanja raznih humanističkih znanosti.

  1. Vinodolski zakon 

Vinodolski zakon napisan dana 6. siječnja 1288. godine u Novom (tada Novon Gradu) kojim se uređuju odnosi između knezova Krčkih, kao novih feudalnih gospodara Vinodola, s devet vinodolskih općina. Naime, darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Vinodol je 1225. potpao pod vlast krčke vlastele. Slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa dolazi do sukoba koji su trajali sve do 1288. kada su Vinodolčani priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im odlučili priznati neka prava. U Zakoniku je opširno razrađeno krivično pravo sa sustavom globa, kazni, feudalnih davanja, izgledom suda te međusobnih prava i obveza seljaka i knezova. Normirao je baštinsko pravo i propisao kazne zavjeta za razvoj nacionalnog života. Ideolozi hrvatske Moderne bili su Milivoj Dežman Ivanov (1873. – 1940.) i Milan Marjanović (1879. – 1955.). Razdoblje moderne dalo je i niz pjesnika koji su se afirmirali već u prvom nastupu: Milan Begović (1876. – 1948.), krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. U člancima 18, 27 i 56 donesene su i zakonske odredbe o pravima ženâ, o njihovoj osobnoj i moralnoj zaštiti. Po jedan primjerak prijepisa pohranjen je u svakom od sjedišta 9 vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice). To je najstariji zakonski tekst na hrvat­skom jeziku i najstariji zakonski spomenik slavenskog juga (u slavenskom svijetu starija je samo Ruska pravda). Napi­san je glagoljicom.

Vinodolski zakon je neiscrpno vrelo podataka o životu ljudi, o organizaciji i dostignutom stupnju društvenog razvoja na području Vinodola i Hrvatske krajem 13. stoljeća. Izuzetna vrijednost dokumenta je i to što je narod na vlastitom jeziku, posredstvom svojih predstavnika popisao svoje pravne običaje. Akademik Petar Strčić je Bašćansku ploču i Vinodolski zakon nazivao „krsnim listom i domovnicom Hrvata; oba spomenika pisana su hrvatskim jezikom, hrvatskim pismom (hrvatskom ili uglatom glagoljicom)“.

Nakon nespornih povijesnih dokaza o postojanju hrvatskog jezika, postoje dokazi iz književnosti na hrvatskom jeziku.

U srednjem vijeku jezik plemstva, Crkve i vladajuće oligarhije bio je latinski. Međutim u obespravljenom narodu zbog feudalnog društvenog uređenje govorilo se hrvatskim jezikom i to sa tri narječja, ovisno o pokrajini. Čakavski kao najstariji dijalekt u Istri, Primorju i Dalmaciji, kajkavski u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i štokavski u Slavoniji, Srijemu, Baranji, Bosni, Hercegovini, Lici, Kordunu, dijelu Banovine i dijelu Dalmacije.

Lili Benčik

Povezani članci

Popis slovenskih političkih bisera

HF

Josip Broz Tito je naredio: Pobiti!

HF

Jedan smeta, a drugi je poželjan!

HF

DRUGI POGLED – Birači i Plenković se ne vole

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...