Kod ljubavnih veza se pojavljuje posjedovnost, ljubomora, igre moći, želja da drugu osobu prilagodimo sebi
Akademska slikarica iz Dubrovnika Nada Zec Ivanović suvremena je hrvatska likovna umjetnica. Izlagala je na brojnim izložbama. Autorica je kompleksnog opusa s brojnim ciklusima.
- Autor ste zanimljivog ciklusa ulja o akrila na platnu većih formata „FRIENDSHIP“. Kako je nastao ovaj ciklus?
– Inspirirao me Lorcan Roche, irski novinar, književnik i tada professor na Trinity Collegeu, Dublin. Upoznali smo se tijekom njegovog kratkog boravka u Dubrovniku, a razvijali poznanstvo više mjesečnim dopisivanjem. Potom je, oduševljen našim morem i podnebljem, došao živjeti u Dubrovnik nekoliko mjeseci i zaposlio se na American Collegeu. Postao je naš kućni prijatelj. Budući da nije imao djecu, jako je zavolio moja tri sina, a s najmlađim Filipom koji nije znao engleski, sporazumijevao se izvrsno kroz igru. Filip je savladavao engleski, a on hrvatski baš i ne. To mu je bilo jako krivo, pa je sebe nazvao “glupi stranac”.
- Ciklus odiše Mediteranom, slike su prepune svjetla.
– Da. Prizori s plaže, galebovi, odmaranje, ples, puno svjetla i boja. Kako je Lorcan u svemu vidio neobičnu ljepotu, tako sam i ja počela drukčijim očima gledati ono što mi je bilo uvijek dostupno i svakodnevno. On je bio fasciniran bogatstvom nošnji, dijalekata, glazbe, hrane, bojama zraka i pejzaža. Rekao je kako se divi našem narodu koji je kroz povijest bio pod različitim vladarima, a uspio je sačuvati takvo bogatstvo. Sjetno je dodao da su oni davno pokleknuli pod Englezima i da je njegov otac (novinar i povijesničar) jedan od rijetkih Iraca koji znaju irski jezik. Također i to da Englezi dan danas svojataju i njihovu zemlju i njihovu vodu i zahtijevaju plaćanje brojnih taksi. To je razlog velikoj količini potisnutog bijesa ovog naroda kojeg utapaju alkoholom.
- Figure,likovi u ovom ciklusu, u najmanju su ruku neobični, atmosfera nesvakidašnja.
– Lorcan je duhovit čovjek i njegov način opisivanja ljudi, događaja i svega što postoji je meni iznimno slikovit, tako da bi čitanjem njegovih pisama ili razgovorom uživo slike same navirale i oblikovale se. Najviše se zezao na svoj račun, nazivajući sebe “anteater” (mravojed) zbog dužeg nosa. Štogod se događalo s Lorcanom, meni je bilo smiješno, jer bi on i najgore situacije predstavio komičnima. Nekoliko godina nakon našeg upoznavanja, rekao mi je da je pao s motora i da je u bolnici u Igalu. Pošla sam ga posjetiti – nije slomio ruku, nogu kao ostali – slomio je nos. Ispričao mi je da u tu bolnicu dolazi puno ljudi sa zapada na brojne estetske zahvate i da je njega operirao kirurg kojemu je želja za uljepšavanjem ljudi ravna opsesivno-kompulzivnom poremećaju. Naravno, nagovarao ga je da kad mu već sanira funkcionalna oštećenja, korigira i izgled nosa. I? Jesi pristao, je li to znači kad ti skinu s face ovu skalameriju da više nećeš bit Anteater? – pitala sam ga s obzirom da mu nos nisam vidjela ispod ogromne gaze i flastera s kojima je sličio na Hannibala Lectera.
Ne! – rekao je odrješito. Zaprijetio sam mu da, ako se ne obuzda i ako pri buđenju iz narkoze ne budem imao svoj nos, mrtav je.
Kad imate smiješnog prijatelja, i slike ne mogu bit svakidašnje. To koliko on ne zna kuhati (od normalnih sastojaka skuha gumenu juhu) i koliko ne zna lagati je stvarno dirljivo. Jednom me zvao da se zavalio u ležaljku ispred kuće, da mu je prelijepo na suncu i da mu se ne ide na posao. Pa dobro, možeš jednom izostati, reci da si pokvario stomak. Predvečer se sjetio da je baš za tu večer zakazan domjenak na koledžu i pitao je li umjesno da ide na domjenak kad nije bio na poslu. Rekla sam da jest, ali da kontrolira svoj apetit. Sutradan sam ga pitala je li bilo lijepo, a on govori da jest do momenta kad mu je kolegica Lynn Montgomery rekla da joj je “vrlo neobično” da s obzirom na jake stomačne tegobe tijekom dana može pojesti toliko hrane.
- Može li se ovaj ciklus slika nazvati i klasičnim dnevnikom?
– Na neki način da. U njemu je zgusnuta velika količina lijepih trenutaka, vedrine, međusobnog divljenja, poštovanja, smijeha iigre, ali i nemira, pitanja, boli, klecanja, bodrenja, uzdizanja… svega što život čini tako zanimljivim i bogatim. Kad sam upoznala Lorcana, bio je autor tri drame i želja mu je bila da nađe izdavača za svoj roman “The Companion”. To mu nije nikako uspjievalo jer su svi željeli napraviti neke preinake da bi djelo bilo pitkije i prodavanije. On nikako nije pristajao na to. Podržavala sam ga jer je roman uistinu briljantan. Sadrži puno autobiografskih elemenata i bilo kakve promjene bi bile laž. Znala sam da će netko prepoznati vrijednosti i to vrlo skoro. Ali da bi lakše podnio odbijenice izdavača, isprintala sam njegov roman, uvezala ga u 4 toma, snimila na lijepo uređenom stolu s ružama i poslala mu fotografiju. Znaš li što je ovo?, pitala sam. Jelovnik u otmjenom restoranu, odgovorio je rezignirano. Ne. Ja sam tvoj prvi izdavač. Prošlo je malo vremena, pravi izdavač se pojavio, roman doživio uspjeh, a Lorcanu ponuđena kuća u Francuskoj da tamo živi nekoliko mjeseci i inspirira se dok ne napiše novi… kako je nekad svima nama potrebno samo malo poticaja da se premoste brige i život poprimi drugačiji smjer.
- Govorite o razlici između ljubavi i prijateljstva…
– Razmišljala sam o tome kako predstaviti prijateljstvo. Na slici “Budnost” naslikala sam dvoje u raju koji nisu ubrali jabuku. Kad se prepoznaju srodne duše, cjelokupno biće se raduje sreći, uspjehu, zadovoljstvu onog drugog. Srce je potpuno otvoreno, samim tim otvoren je još jedan novi svijet u kojem nema tmurnog energetskog prostora. Kod ljubavnih veza se pojavljuje posjedovnost, ljubomora, igre moći, želja da drugu osobu prilagodimo sebi i još različitih oblika ponašanja koja u svom korijenu sadrže strah od gubitka. Ljubavna veza bi trebala biti korak iznad prijateljstva, ali strah kao suprotnost ljubavi, vremenom je unižava i degradira.
- Jeste li često izlagali ovaj ciklus?
– Bio je izložen u Dubrovniku, Metkoviću, dijelom u Šibeniku i mostarskoj galeriji “Aluminij”. Krajem 2018. gđa Biserka Rauter-Plančić predložila je za 2019. izložbu Friendship u zagrebačkoj galeriji Račić, ali sam za 2019., već bila dogovorila izložbu drugog ciklusa “Pod kapom lude” u muzeju Mimara, pa smo odgodili za 2020… hm, u toj godini više nije nikom bilo do izložbi.
- Jeste li mu se kasnije vraćali i je li ostao cjelovit?
– Dvije koje su kasnije nastale “Zaljubljen” i “Slikanje na travi” su u vlasništvu Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru, “Catalynov ples 2” u vlasništvu Udruge za down sindrom u Dubrovniku, “7 dana Mediterana” u privatnoj zbirci u New Yorku, “Siesta” u Modernoj galeriji Zagreb. Vraćat ću se dalje jer me ovo prijateljstvo trajno nadahnjuje što omogućava nadopunjavanje ciklusa i očuvanje njegove kompaktnosti.
- Što za Vas, kao autora,predstavlja Friendship?
– Nisam bila svjesna koliko mi znači dok u atelje nije došao Amerikanac, kolekcionar koji je dugo pregledavao svaku sliku, naizmjenično se smiješio, pa bio zamišljen. Zamolio me da mu kao autorica malo opišem svoje motivacije. Pričala sam mu priče koje stoje iza svake slike, pa je u jednom trenutku rekao da bi ih najrađe sve kupio. Naravno da mi je bilo drago, to jest kompliment za svakog autora i novac je uvijek dobro došao. No, istovremeno sam osjetila kako bih radije da odnese gomilu drugih, nego bilo koju od ovih. Osjećaj sličan rastanku od prijatelja.
