Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Knjiga Zorana Tomaša o srpskom koncentracijskom logoru u Bileći

Zakašnjelo podizanje optužnice Državnoga odvjetništva

 

Knjiga Zorana Tomaša “Do pakla logora Bileća i natrag” (Vlastita naklada, Zagreb, 2020.), koji je zarobljen od strane tzv. JNA na dubrovačkom ratištu i jasno, dokumentarno i iskreno opisao balkanski postupak JNA i hercegovačkih Srba prema Hrvatima logorašima u Bileći ne donosi našem stanovništvu (osim mlađima) bitne novine, ali postavlja niz neugodnih pitanja.

Ne bih ulazio u borbu obavještajnih službi, a bilo je i naših krtica u srpskim redovima i obrnuto, niti bih želio biti osobito kritičan prema tim kaotičnim danima stvaranja hrvatskih oružanih snaga i nužnim kompromisima u tehničko-organizacijskoj izgradnji hrvatske vojske i policije. To je stvar za opsežniju analizu koja će zahtijevati jaču dokumentaciju. 

Kada je nažalost moguće da je srbijanski general Ratko Mladić pobio 8.000 zarobljenih bošnjačkih vojnika i civila (nekih i maloljetnih) u Srebrenici (među njima bilo je i troje Hrvata), kada su stotine tisuća ljudi stradale u Ruandi tada nam manje neobično i čudovišno djeluje  i ponašanje četnika sa petokrakom  prema zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su Hrvate bestijalno premlaćivali i ozljeđivali, podmuklo i sadistički ponižavali, izgladnjivali, uništavali živce lažnim razmjenama, dovodili im režimske novinare i prisiljavali ih davati odgovore koje su režirali srpski propagandisti. Jer u ovakvom svijetu u kojem su mogući besmisleni ratovi u Iraku i Siriji nije bilo nemoguće da Srbi pobiju naše ljude; u najgorem slučaju bi zato bio optužen poneki general ili političar.

Pravno je JNA mogla djelovati po teritoriju Hrvatske sve do trenutka kada je Hrvatska međunarodno priznata; doduše ta vojska nije slušala ni generala Veljka Kadijevića ni predsjednika SFRJ Stjepana Mesića. Nije zgorega napomenuti da Hrvatima tada nisu naštetili ni Kina ni Rusija već podjela među državama Zapada i suptilna podrška Engleske, pa donekle i Francuske Srbima, ali i dugotrajna pasivnost SAD-a. Čovjek stječe dojam da je dio masonerije bio jako neraspoložen prema katoličkim Hrvatima! Ipak Zoran Tomaš je u pravu kada tvrdi da nama još vladaju u politici, ekonomiji, kulturi stare komunističko udbaške strukture, te da je hrvatsko podilaženje Srbiji i Srbima počesto degutantno, pri čemu ne mislim samo na srbijansko priznanje agresije i prihvaćanje makar simboličnih reparacija kao nužnost za normalizaciju međusobnih odnosa. A možda je uzrok pasivnosti naših političara ne samo u EU direktivama već i u dosjeima nekih od naših političara koji su evidentirani u UDBA – inim arhivama u Beogradu?

Citirajmo Tomaša koji je u trenutku zarobljavanja bio zapovjednik policijske ispostave Vela Luka:

“TKO NAM TO VODI DRŽAVU?

Optužnica zločincu nakon dva i pol desetljeća

Nakon dva i pol desetljeća dobio sam obavijest od Državnog odvjetništva da je podignuta optužnica protiv poručnik Vladimira Kovačevića. On je bio odgovoran za naš prijevoz od Slanoga do logora Bileća. Pod njegovom dirigentskom palicom dobili smo toliko batina da niti jedan od nas nije prošao bez nekog prijeloma. Tom prilikom nas je osam bilo u kamionu za koji je bio odgovoran poručnik Kovačević. Po našem izlasku iz logora odmah smo dali svoje izjave, gdje smo detaljno opisali i ulogu koju je imao Kovačević. Sve je bilo poznato, kako o kojoj se osobi radi, tako i o njegovoj ulozi. Nakon nekog vremena prošli smo liječničke komisije i svi smo ocijenjeni određenim stupnjem invaliditeta. Nitko od nas nije imao nikakav stupanj invaliditeta prije zarobljavanja i boravka u logoru. Podnošenje kaznene prijave, a zatim podizanje optužnice moglo je biti u vrlo kratkom roku. Pokušavam pronaći opravdani razlog, zbog čega je bilo potrebno dvadeset i pet godina za podizanje optužnice, iako su sve činjenice bile poznate po našem izlasku iz logora, ali nisam uspio pronaći opravdani razlog za takvo čekanje.

Nažalost svi koji smo navedeni kao oštećeni u optužnici protiv Kovačevića, nismo među živima. Ukoliko se ovom “brzinom” nastavi sam sudski proces, teško je za vjerovati da ćemo doživjeti pravomoćnu presudu. Ako je potrebno dvadeset i pet godina za podizanje optužnice, gdje su sve činjenice poznate, istina je da nekima nije stalo za procesuiranje ratnih strahota i nije im to važno, iako su pozvani i plaćeni da te poslove odrađuju.

Postoje i oni kojima je stalo i vode računa da suđenje za zločine nad Hrvatima ne dođe na dnevni red. Ovdje ne mislim na pripadnike neprijateljskih postrojbi, niti nositelje vlasti u tim državama.

Normalno je da njima nije u interesu da se ti zločini procesuiraju. Ali što je sa pripadnicima mojega naroda koji su nositelji vlasti u mojoj državi? Svi su deklarativno za to da se zločini istraže i zločinci primjereno kazne, međutim, rezultati su mršavi.

Bez obzira koliko god se netko trudio pronaći objektivne razloge za ovako dugo vremensko razdoblje, objektivni razlozi ne postoje. Ako bi se pokušalo naći takvih razloga za zločince koji su napustili područje države Hrvatske, pa nisu dostupni tijelima progona, što je s onima koji slobodno žive u Republici Hrvatskoj? Slušajući naše političare koji sjede u saborskim klupama imam dojam da je većini u boljem sjećanju Drugi svjetski rat nego Domovinski rat, iako u to vrijeme nisu bili ni rođeni. Konačno temelji li se samostalna i suverena država Hrvatska na Domovinskom ratu ili Drugom svjetskom ratu? Bilo bi lijepo konačno se “dogovoriti” oko tog pitanja. Plaćena je izuzetno visoka cijena.”

Teo Trostmann

Povezani članci

Samo je kukavicama Večernjak izdavač

HF

Jugokomunisti ruše temelje hrvatske državnosti

HF

Govor mržnje Živoga zida

HF

Nino nas sve gleda iz ružičnjaka

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...