Izbjeglištvo i suosjećanje glavna su preokupacija najnagrađivanije hrvatske crtačice stripa Helene Klakočar
Zajednička izložba „Strip ili život“, akademskih slikara i strip autora Helene Klakočar, Sonje Gašperov i Ivana Marušića otvorena je u utorak, 19. listopada 2021. u splitskoj Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac.
Izložba donosi prezentaciju izbora njihovih stripova u obliku originalnih strip tabli, tiskanih knjiga njihovih stripova, grafičkih romana, zidnih crteža i štafelajnih slika kao i instalacije njihovih junaka. Sve troje umjetnika imaju objavljene značajne opuse autorskog stripa u Hrvatskoj i inozemstvu, nagrađivani su na nekim od najznačajnijih međunarodnih strip festivala. Ono što povezuje njihove radove, inače samosvojnih i originalnih poetika jest za medij stripa još uvijek netipično problematiziranje osobnih, društvenih, socijalnih i političnih tema, ponekad ozbiljno i investigativno, ponekad humorno i ironijski, ali uvijek autorski beskompromisno i likovno atraktivno.
Helena Klakočar (Tuzla, 1958.) akademska slikarica i grafičarka diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Zagreb i Beeldende kunst Academie (filmska animacija i slikarstvo), Tilburg, Nl. Izlagala je samostalno i grupno u mnogim galerijskim prostorima u zemlji i inozemstvu te je dobitnica nekoliko značajnih inozemnih nagrada za strip poput nagrade Alpha-Art za najbolji strani strip „Passage en douce“, Angouleme, Francuska.
Izbjeglištvo i suosjećanje glavna su preokupacija najnagrađivanije hrvatske crtačice stripa. Helena Klakočar u svojim stripovima priča osobne priče, ali njezine su teme univerzalne, stoga je strip “Zid Mediteran” objavljen i u Francuskoj, Italiji, Sloveniji i drugim zemljama.
Projekt Helene Klakočar i knjiga „Zid Mediteran“ (grafička reportaža) je vizualizacija razgovora sa sudionicima misije „Triton“. Po prvi put se taj projekt predstavlja u Splitu, u gradu u kojem je rađen. Na projektu su surađivali članovi posade broda „A. Mohorovičić BŠ-72“ a razgovori su se odvijali u Vojnoj luci Lora. Ovom izložbom autorica zahvaljuje zaposlenicima MORH-a i MUP-a koji su sudjelovali u misiji čuvanja granica EU i spašavanja migranata te su odvojili svoje slobodno vrijeme da autorici prepričaju svoje doživljaje na Mediteranu.
„Zid Mediteran” podijeljen je, uvjetno rečeno, u tri dijela. Prvim i drugim dijelom dominira dokumentaristički diskurs, dok se treći dio prepušta manifestnoj apstrakciji. U prvom i drugom dijelu crtež je još uvijek upregnut u konkretni prikaz ljudi, stvari i događaja. Od portreta autoričinih prijatelja, preko portreta članova misije „Triton“ do skica sastavnih elemenata brodskog sustava i reprezentacija samog čina spašavanja. U pripovjednom smislu autorica koristi relativno jednostavno izlaganje kojim čitatelja uvodi u društvene i proizvodne uvjete nastanka stripa, kako bi pripremila temelje za fresestyle trećega dijela. U trećem se dijelu crtež oslobađa dokumentaristike, a pripovijest pripovijedanja pa se treći dio čita kao vizionarska meditacija na temu migantske krize s čijim se zaključcima i predloženim rješenjima možda i ne moramo slagati, ali im svakako ne možemo odreći ni stvaralačku euforiju, ni retoričku zavodljivost, ni likovnu bravuroznost. I dok se prva dva dijela stripa muče s pripovjednim nezgrapnostima, iznevjerenim očekivanjima i dinamiziranjem nečijeg tuđeg života po priči iz druge ruke, treći je dio u potpunosti uronjen u vlastito iskustvo, u stvaranje svijeta utemeljenog na sintezi cjeloživotnog iskustva i višedesetljetnoga suočavanja s brojnim problemima migrantskog identiteta.“ (iz kritike Matka Vladanovića)
Sonja Gašperov, (Split, 1982.) diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2006. godine. Njen najpoznatiji strip serijal „Vučine” broji na desetke zasebnih priča, dok ih je pet objavljeno u albumima biblioteke 2×2 („Vučine; Od kolijevke pa do groba“, „Nasljednik“, „Urlak“, „Dnevnik“ i „Površina“). Serija stripova o Vučinama, u kraćim epizodama objavljivana je nekoliko godina i u online časopisu „MojStrip“. Objavljuje kraće serije stripova („Kuje“, „TehnoKuje“, „Doktor Krok“) i ilustracije u raznim novinama i časopisima (Večernji list, Jutarnji list…) Dobitnica je nekoliko nagrada, a najdraža joj je ona iz 2007. kad je nagrađena od strane Vijenaca i Algoritma za prozni tekst „Cyber ZOO” na natječaju „Prozak”. Od 2006. radi na Umjetničkoj akademiji u Splitu na odsjeku Slikarstvo.
Sonja Gašperov je izložila izbor tabli i printova, platna iz svojih dosadašnjih serijala kao i prostornu instalaciju.
Paradigma usvajanja i uspoređivanja ljudskih karakteristika, intencija i interakcija s onim životinja, poput vučjih, kojima se pridodaju društveni konstrukti dobra i zla te svojevrsno ispravljanje teze da je čovjek čovjeku vuk u ono da je zapravo vuk vuku čovjek, jest nešto što je zaokupiralo autoricu Sonju Gašperov da se već jedno desetljeće crta, piše i slika serijal „Vučine“. Izložba Vučji sat presjek je desetogodišnjeg rada autorice na serijalu, koji se realizirao objavljivanjem pet strip albuma te nebrojenim tablama objavljenim na internetu, kao i kroz medij slikarstva.
Motiv antropomorfnih životinja prisutan je u mediju stripa od njegovih početaka i danas je često zastupljen u europskom, američkom i japanskom stvaralaštvu unutar navedenog medija. Crtanje stiliziranih životinja svakako doprinosi međusobnom razlikovanju likova te su takvi stripovi bili uglavnom klasificirani kao bezbrižnije štivo, no svakako danas postoje mnoge popularne iznimke. Samo brzim prelistavanjem Sonjinih stripova ili pak letimičnim pogledom na njene crteže i slike, jasno je vrlo brzo da je ovdje riječ o nečem drugom. Žanrovi u stripovima su mijenjani, kao i mediji te tehnike, no ono što je uvijek bila konstanta od početka – stilizirani likovi antropomorfnih (naizgled) vukova koji se suočavaju s različitim situacijama tako tipičnima za ljude. Njihova vanjština je jedina koja je jednostavna, tako stilizirana po crtežu, iznutra, prozno, oni su kompleksni, nekad su okrutni, pohlepni, pohotni, zlovoljni, nekad jako brižni, suosjećajni, misaoni i duboki. Baš kao ljudi.
U toj alternativnoj stvarnosti, svijet je zapravo napučen ljudskim žiteljima koji su obukli odijelo vuka koje su zatvorili nekad vidljivim patentnim zatvaračem, izgleda nakon nekog kolektivnog poremećaja ličnosti ili je pak u neko neodređeno vrijeme u prošlosti ‘furry fandom’ supkultura zavladala svijetom u toj mjeri da je nošenje vučjih odjela postalo imperativ.
„Vučine“ su svoj konceptualni početak imale u stripu „Vuk je vuku čovjek“, 24 table koje su bile dio istoimene izložbe, a dio najznačajnijih scena su kasnije reinterpretirane na platna. No službeno, prava godina definiranja „Vučina“ jest 2011., kada je objavljen prvi strip album „Od kolijevke pa do groba“, eksperimentalni strip bez scenarija i oblačića teksta koji je bio test za autoricu hoće li moći zaokružiti priču uvodom, zapletom i raspletom unutar točno sto stranica. Sljedeće, 2012. godine objavljen je strip „Nasljednik“, djelo prožeto tjeskobom, uzaludnosti borbe protiv vlastite prirode, s namjernim manjkom čvrste strukture, kao da je dio nečijeg sna, ili točnije noćne more.Treći album, „Urlak“ 2013., je također pratio jednogodišnji ritam izdavanja, nas suočava, umjesto sa suvremenim izazovima postojanja, sa surovim uvjetima života ruralnog podbiokovskog kraja s početka XX. stoljeća, s folklorom, i praznovjernim vjerovanjima, možda i relativizirajući odnosom tzv. primitivnog s tobože neprimitivnim u prirodi i odgoju svakog pojedinca. Album „Dnevnik“ iz 2014. je zbirka kratkih dnevničkih stripova koji su ranije objavljivani u online izdanju, a taj se ritam zapravo nastavio i do danas. U njima autorica autobiografski otkriva publici različite anegdotalne i često humoristične situacije iz svoje svakodnevice. Posljednji album „Površina“ je možda i najzrelije njeno ostvarenje, nastajao je u razdoblju od dvije godine kroz sitne noćne sate, tzv. vučje sate, po kojoj je sama izložba dobila svoje ime. Strip je svojom radnjom i crtežom prožet svojevrsnim noir motivima, a autorica je pristupila nastanku stripa kao da je metodni glumac, stvarajući vanjsku atmosferu koja doprinosi promjeni psihološkog stanja. Ono je doprinijelo nastanku djela koje ostavlja dojam turobnosti i uzaludnosti borbe protiv vlastite prirode i mukotrpnosti bijega iz ranije sredine u neku koja je u našim nadanjima bolja i sretnija.
„Sveukupni dojam transformacije asocirao me je na svojevrsno poigravanje s preobražajima viđenim u stripu Oda Kirihitu, kojeg je napisao sada legendarni mangaka Osamu Tezuka, u istom određeni ljudi prolaze kroz nagle transformacije u psoliko obličje te bivaju stigmatizirani od ostatka zajednice kao zvijeri, kao bića odbojnog izgleda i lišena čovječnosti te koju oni nastoje pošto poto povratiti. Ovdje se ljudi skrivaju u kožu zvijeri, možda od stida jer su pojmili što sve znači biti čovjek, što im je zauvijek narušilo značenje pojmova poput humanosti, čovječnosti te sada vode ostatak života uzaludno pokušavajući bar estetikom emulirati neka druga, jednostavnija postojanja od onog ljudskog.
Uz vučja odjela, radnja je satkana borbom. Borba za preživljavanje, održavanje na životu ili čisti egzistencijalizam su glavna dodirna točka svim stripovima. Protagonisti su u konstantnom suočavanju sa svojom okolinom, u blažim slučajevima kroz izazove ili kroz sivilo svakodnevice, (često s komičnim ishodima i situacijama) kao u Dnevnicima. Glavni akteri su zaokupirani mukotrpnom i konačno često uzaludnoj borbi protiv sredine, protiv samih sebe, koja često vodi u kapitulaciju ili poraz, u krajnjim oblicima vodi u suicid ili nečije ubojstvo, kao zapravo u svim ostalim albumima. Jer postojanje jest entropija i svaka sitna pobjeda ega i plitki užici završe kao sizifovsko kotrljanje kamena, jer naposljetku sve priče na kraju i tako isto završavaju.“ (Ivor Igrec)
Ivan Marušić (Split, 1973.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji Likovnih Umjetnosti, Zagreb. Bavi se likovnom umjetnošću i stripom, izlaže likovne radove na brojnim skupnim i samostalnim izložbama (SC Zagreb, Salon mladih Zagreb, Greta Zagreb, Gripe Art Projekt Split itd), objavljivao stripove u časopisima Arkzin, Globus, Qstrip, online časopisu Mojstrip i drugdje. Sudjelovao na više strip radionica u zemlji i inozemstvu, uredio Qstrip broj 20, kao antologiju domaćeg suvremenog autorskog stripa. Dobitnik je nekoliko nagrada u zemlji i inozemstvu.
Ivan Marušić je izložio strip table, printeve i instalacije iz svojih ciklusa, a po prvi put je na otvorenju predstavljen grafički roman „Rexy“ u kojem je definirao uvjerljivu dramaturgiju odnosa središnjih likova Bere i Vanje, zasnovao uvjerljive karaktere i njihov razvoj te ih ocrtao primjerenim crtačkim izrazom koji pretapa realizam i karikaturalnost uz jasne samosvojne stilizacijske postupke, kao i dinamičnu primjenu boje i crno-bijelog. Posrijedi je izvedbeno vrlo privlačan strip čija se slojevitost ne iscrpljuje u prvom čitanju, već potiče na dalja razmatranja uz zamalo besprijekornu primjenu jezika stripa. Svrhovitom primjenom planova, kao i njihovim inkorporiranjem u okviru kompozicije stranice, Marušić oblikuje djelo razvidne kvalitete.
„Život i strip“ – znači stripovi koji su životni, koji se bave nečim što je relevantno ljudima, zanimljivo, ili obrađuje teme s kojima se svi suočavamo, napominje autor izložbe Ivan Marušić.
Ono što povezuje radove troje umjetnika, inače samosvojnih i originalnih poetika jest za medij stripa još uvijek netipično problematiziranje osobnih, društvenih, socijalnih i političnih tema. Ponekad ozbiljno, ponekad duhovito i ironično, ali uvijek autorski beskompromisno i likovno atraktivno.
Izložba ostaje otvorena do 31. listopada 2021.
