Hrvatski Fokus
Religija

Kako je Sohrab Ahmari prihvatio Isusovu vjeru i Katoličku Crkvu

Početak izlaska iz labirinta razočaranja i lutanja pronalazi u dijelovima Evanđelja u kojima Matej govori o Kristovu životu i djelovanju

 

Sohrab Ahmari: Iz vatre po vodi – Moj put do katoličke vjere, Verbum, Split, 2021.

PUT DO SLOBODE VODI PREKO KRIŽA

S kojim se duhovnim izazovima suočavao Sohrab Ahmari na putu obraćenja s islama na katoličanstvo?!

Splitski Verbum u niski vrijednih kršćanskih autora ove je godine javnosti predstavio djelo Sohraba Ahmarija: Iz vatre po vodi – Moj put do katoličke vjere. Knjiga je izazvala veliku pozornost svjetske javnosti. Nadbiskup Philadelphije Charles J. Chaput u predgovoru je, među inim, istaknuo: Pred sobom imate najbolju ispovijest koju sam pročitao u mnogo godina: iskrenu, živopisnu i uvjerljivu, i nastavlja životnom poukom: Živimo u vremenu u kojem znanost i tehnologija mogu tvrdnje vjere učiniti nevjerodostojnima – ne tako da napadaju ili opovrgavaju Boga, nego čineći ljude indiferentnima, a jezik vjere neshvatljivim. Ljudi moraju postati svjesni problema, moraju ga dijagnosticirati, prije nego što ga mogu početi rješavati. O tomu govori duhovno putovanje mladoga Iranca Sohraba Ahmarija, rođenoga u islamskoj obitelji u Teheranu 1. veljače 1985. godine, od njegova, kako kaže, oštrog ateizma i materijalizma iranske i američke mladosti do male kapele u središtu Londona, u kojoj je 19. prosinca 2016. godine primljen u Katoličku Crkvu. Autor govori kako knjiga nije tipična autobiografija već prikaz postaja intelektualnog i duhovnog života koje su utjecale na njegovu odluku. Na tom putovanju upoznaje nas sa svojom obitelji, prijateljima, kolegama, svjetonazorskim i ideološkim uzorima i preprekama, trenutcima oduševljenja svjetovnim i religijskim idolima do njihova potpuna odbacivanja. I nanova lutanja i traženja. Ono što moramo priznati autoru temeljito je urastanje i nastojanje razumijevanja svih tih čimbenika, od faza prihvaćanja i oduševljenja, do raskida. U svemu tomu, kako prihvaćanju i odbijanju, nastojao je da ga vode činjenice, argumenti, znanje a napose istina. Mogli bi reći da su autorove postaje suočavanje sa samim sobom, s istinom, sa svojim zabludama, sa svijetom i vremenom, s religijama, svjetonazorima, sa svojom dušom. Sve te postaje temeljito su znanstveno i intelektualno artikulirane. Tek u takvom smislenom putovanju autor – preobraćenik s islama na katoličanstvo – mogao je napisati ovu knjigu i poručiti zašto je, nakon svega, prihvatio Isusovu vjeru i Katoličku Crkvu. Radi se o duhovnom i intelektualnom odrastanju koje će dovesti Sohraba Ahmarija do njegove istine u krilu Krista i Katoličke crkve. I praktičnom življenju te istine.

Bijeg iz Homeinijeva vjerskog totalitarizma

U današnje vrijeme na obraćenje pojedinca gleda se u bližoj ili široj okolici s podozrenjem. Kao uzroci ističu se traume, ovisnost o drogi, neke vrste krivnje zbog nekih grijeha, pogrješaka, zločinstava, usamljenosti, zavedenosti, tjeskoba, pomodarstva, koristoljublja, traženja izlaza u ovom turbulentnom globalizacijskom svijetu, reakcija na nešto i brojni drugi razlozi.

Sohrab Ahmari s majkom u svojoj 13. godini, 1989. napušta Iran i odlaze u SAD. Priznaje da se Amerikancem smatrao i prije nego što je s nepunih 14 godina stigao u svoju novu domovinu. Sklonost Zapadu dijelio je na svim društvenim područjima. Život u Iranu od dolaska Homeinija 1979. godine bio je demotivirajući. Prihvaćanje islama nametalo se pod prijetnjom smrću. Tu 1979. godinu Ahmari naziva katastrofom jer su Iranci svrgnuli, kako kaže, benignu autokraciju šaha Reze Pahlavija i zamijenili je islamskim režimom ajatolaha Homeinija i vjerskih mula. Odaje priznanje obitelji Pahlavi koja je podignula modernu državu, dala joj čvrste granice, podignula ceste, sveučilišta, profesionalnu državnu službu i moderno zakonodavstvo. (str. 25.-26.) U tim liberalnim blagodatima uživala je njegova obitelj kao dio uznapredovalog srednjeg sloja. Homeini je pak udario temelje totalitarne države, ukinuo političke stranke, izvršio čistke u institucijama, pogubio svoje političke protivnike, uveo stroge šerijatske zakone, proglasio nošenje hidžaba obveznim, zabranio ples, alkohol, strane filmove, zapadnu glazbu, izvršio pogrom sekularnih iranskih intelektualaca, uveo tzv. moralnu policiju. Iranci su izgubili društvene i individualne slobode koje su uživali u vremenu Pahlavija. Malo tko se usudio suprotstavljati režimu a još manje vrijeđati vrhovnoga vođu kojega su slavili kao kvazimesijansku figuru. Iranci su morali usavršiti umijeće življenja dvostrukih života. Do odlaska u SAD Ahmmari nije bio svjestan u kojoj mjeri šijitski islam prožima iranski život. U njegovoj obitelji odnos prema vjeri bio je olak i površan, a u biti svodio se na jednu vrstu liberalnoga sentimentalnog sinkretizma, u kojemu je bilo mjesta i za kršćanstvo (od lokalnih vjernika Armenaca), zoroastratizma pa sve do duhovnosti Dalekog istoka. Okretanje od Boga i vjere u Ahmarija bilo je uskoj vezi sa Homeinijevom verzijom islama. Slikovito to prikazuje: Život u islamskoj teokraciji – gdje se Bog javlja u obliku šibanja i kaznenih amputacija, smrknutih ajatolaha i tajne policije – može čovjeku na specifičan način ogaditi božanske stvari. (str. 63.) Sve je to utjecalo na njega da svoju vjersku poziciju prije ulaska u SAD označi ateističkom. Postala mu je strana svaka raspra i promišljanje o vjeri i Bogu. Islamska Republika i ajatolah Homeini, propovijedajući i provodeći radikalni islamizam, upropastili su islam i sve ono miroljubivo i umjereno u njemu. U takvu teokratskom sustavu vidio je i ugrozu za zapadnu civilizaciju.

Razočaranje u očekivani američki san

Dolaskom u Ameriku Ahmari je već na početku uvidio nepodudarnost između svojih  očekivanja i stvarnosti što je u njemu stvaralo tjeskobu. Nije očekivao tako visoki stupanj relativizma na svim duhovnim područjima, uz ekonomski sustav prožet anonimnim korporativnim birokratima i nevjerodostojnu vanjsku politiku. Nastavio je sa svojom pobunom – kako kaže protiv Boga, vjere i autoriteta – tamo gdje je stao u Iranu. Zapravo ponovio je iranski slučaj: protiveći se svemu američkom i zapadnom rešetajući njezine ideale kao što je pod vlašću mula činio s islamskim vrijednostima. Takav sustav protivnosti doveo ga je u život trajne adolescencije utemeljene na ateizmu i nihilizmu. Na poticaj majke počeo je proučavati francuske egzistencijaliste Alberta Camusa, Jean Paula Satrea ali i Nietzschea, Kierkegaarda, Dostojevskog, Kafku, Hermanna Hessea, Ionescoa i druge. Nakon pomnog proučavanja zaključio je da su se svi oni bavili posljedicama – svijeta lišenoga smisla – pri čemu ljudska egzistencija nema metafizičko podrijetlo ni odredište. Posebnu pozornost u svom traženju poklonio je Nietzscheu i Sartreu. Nietzsche mu je otvorio vrata kritičkog mišljenja, ali i prema njemu i ostalim misliocima. Teško si je mogao objasniti Nietzscheove riječi: Bog je mrtav! Zapitao se: Znači li to da je Bog u nekom trenutku bio živ! Kada je Bog umro? Tko je ubio Boga? Ili je Bog umro prirodnom smrću? Ili kako volja za moć nadahnjuje ljude i kako ona može biti izvor moralnosti?! Ili da je religija obmana kojom klerik vara svoje lakovjerno stado? Sartre je pak imao grandiozne ideje o moralnom i političkom djelovanju u svijetu bez Boga. Aharija je napose zasmetala apologetska pozicija i sluganski odnos prema Staljinovoj Moskvi opravdavajući to moralnom profinjenošću. Veliku pažnju poklonio je u tom vremenu odrastanja marksizmu, ali ovaj put za razliku od blagonaklonih promišljanja u Iranu, do posve suprotnih u Americi. Definitivno je odbacio Marxova predviđanja u revoluciju u zapadnom kapitalističkom  svijetu. Suprotno tomu kapitalizam je  proizveo srednju klasu kojoj je materijalno blagostanje ugasilo volju za revolucijom. Svoje uporište marksizam je našao u nerazvijenim zemljama uz krvave metode različitih komunističkih partija. I tvrdi: Gdje god su primijenjene Marxove ekonomske ideje, ondje nije nedostajalo gulaga, masovnih strijeljanja, soba za mučenje  ni umjetno stvorene gladi. (str. 103.) Tada je shvatio da su materijalistička dijalektika i marksistička znanost povijesti ustvari bile sekularizirane teologije, o čemu je 1950-ih godina govorio liberalni francuski filozof Raymond Aron. Marxistička ideologija pripadala je devetnaestom stoljeću i svijetu željeza,  ugljena i pare, sirotih dječaka dimnjačara i metalnih posuda za užinu – svijetu koji je drugim riječima gotovo do kraja iščeznuo. Razočaranja su se nastavila i na tim postajama. Ahmari još nije pronašao svoje mjesto u svijetu. Još uvijek je lutao u potrazi za odgovorima!

Neuspješan pokušaj utjerivanja Boga u kutak

Početak izlaska iz labirinta razočaranja i lutanja pronalazi u dijelovima Evanđelja u kojima Matej govori o Kristovu životu i djelovanju. Napose u 26. poglavlju i izvješću o muci. Posve neočekivano za mene i protivno svakom mom nagnuću, ostao sam kao prikovan nakon evanđelistova izvještaja o Isusovoj patnji i raspeću. „I kad Isus završi sve te besjede, reče svojim učenicima: Znate da je za dva dana Pasha, i Sin Čovječji predaje se da se razapne“. (Mt 26,1-2) U tom je momentu Ahmari ispustio iz vida raznolike svjetonazorske opcije, kroz koje je prolazio, ne mogavši uteći konkretnom čovjeku u to konkretno vrijeme. U tom momentu u njemu se javio bunt, prosvjed zbog jednog dobrog čovjeka kojega su nepravedno pogubili – čija je plemenitost bila očigledna čak i njegovim krvnicima. (Mt 27,14). Tada je postao svjestan da se kršćanstvo ne može tako lako odbaciti, a nipošto mit o Kristovoj žrtvi što je transcendiralo povijest i klasnu borbu, ali i ostale svjetonazorske opcije, koje su ga do tada okupirale. Kolikogod je do tada nastojao zatvoriti, zaključati i blokirati Bogu svaki ulaz i protjerati ga iz svojih misli, priznaje kako nije mogao paziti na svaki kutak, a usto su mu tajna vrata ostala otvorena ili barem odškrinuta. Sjetio se tada jedne pjesme Svete Tereze Avilske koja u svojoj pjesmi iz 1557. godine o tome kako je palaća tvojeg uma mjesto u kojem Svemogući Bog prebiva. Bog govori kako luta hodnicima uma glasno kucajući ako slučajno nađe/u tvojim mislima zatvorena vrata. (str. 121.) Ahmari se uz neizostavnu Bibliju okreće  brojnim autorima, među kojima izdvaja: papu Benedikta XVI. i njegovu studiju Isus iz Nazareta, Lea Straussa: Prirodno pravo i povijest, Ispovijesti sv. Augustina, engleski prijevod Tore Roberta Altera, preživjelih žrtava i kritičara komunističkog totalitarizma, poput Vaclava Havela, Artura Koestlera (napose Pomračenje o podne), Georga Orwela, Natana Sharanskog; obraćenike poput Johna Henryja Newmana, Edwarda Manninga i Ronalda Knoxa ali i plejadu književnika, poput G.K. Chestertona, Roberta Hugha Bensona, Evelyna Waugha, Grahama Greneea i A.N. Gilbeyja. Od svih navedenih autora i djela najviše su ga se dojmile Ispovijesti Svetoga Augustina i Isus iz Nazareta Benedikta XVI. Potraga za odgovorima dovela je Ahmarija do promišljanja fenomena savjesti. Unutarnji glas koji ga je poticao na činjenje dobra a izbjegavanje zla, predstavljao je za njega nepobitan dokaz postojanja Boga, a Evanđelja po Mateju jedinom trajnom branom totalitarizmu. Odustao je od svih oblika radikalizama.

Napuštanje Boga – izvor svih ljudskih nedaća

Završetkom Pravnog fakulteta u kolovozu 2012. godine Wall Street Journal iz New Yorka zapošljava ga na mjestu urednika odjela za recenzije knjiga. Dvije godine kasnije uplovljava u bračne vode. Te godine odlazi u London na radno mjesto urednika europskoga izdanja Wall Streeta Journala. Njegovo putovanje prema Bogu i Katoličkoj crkvi poprima završne duhovne korake. Zorno to svjedoče njegove riječi: Čak i dok sam kao urednik Wall Streta Journala slavio „slobodne ljude, slobodno tržište“, sve sam više osjećao odbojnost prema tržišnim demokracijama kojima je nedostajao apsolutni autoritet koji bi mogao reći dosta njihovim grijesima. (str. 169.) Izvor svojih životnih nedaća našao je u obraćenju na kršćanstvo. Dva desetljeća ateizma i lutanja otkriva kao potraćene godine u kojima je okrenuo leđa Bogu zapostavivši svoju besmrtnu dušu. Četiri temeljne poruke koje nam upućuje iznimno su znakovite, poučne i ohrabrujuće. Prva, kako su ga otajstvo zla i postojanje savjesti nagnali da pristane uz kršćansku vjeru. Druga, da ga je život naučio kako je Gospodinov dar radikalnoga odrješenja na Križu jedino što je popravilo svu slomljenost u njemu i oko njega. Isus je Bogočovjek koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29) i prema njemu sve što je na Zapadu lijepo, potječe od te jedne istine. Treća: Kršćanstvo je uistinu preduvjet  istinske univerzalnosti i istinskoga bratstva. Bez Sinovljeve žrtve ljudi bi ostali otuđeni od svoga istinskog Oca (Iv 14,6) i stoga jedni od drugih. I četvrta – upozoravajuća za zapadne demokracije –  koje su još uvijek moralno superiorne zahvaljujući držanju, ma kako tankim nitima, judeokršćanstva. No, prava opasnost leži u tome što se zapadne demokracije žele odvojiti od svojih religijskih temelja. Ahmari im upućuje snažno upozorenje: CVIJET BEZ KORIJENA MORA UVENUTI. Hoćemo li ga ćuti?!

Kršćanstvo kao još uvijek najmnogoljudnija vjera u svijetu, danas je suočeno s brojnim unutarnjim problemima i vanjskim ugrozama. Prema podatcima iz vatikanskih izvora u svijetu je danas pogromima ugroženo oko 400 milijuna kršćana. Preko pet tisuća zbog ispovijedanja vjere godišnje smrtno strada. U brojnim zemljama svijeta, napose zapadnim, nedostaje svećenika, časnih sestara i ostalih vjerskih službenika i aktivnih laika. U zadnje vrijeme, napose Katoličku crkvu, pogađaju otkrića zla poput pedofilije, homoseksualizma i financijskih škandala.  Opada interes mladih za vjeru. U mnogim, tradicionalno katoličkim zemljama, crkve su sve praznije. Kršćani/katolici veoma često na referendumima i na javnim mjestima istupaju sa stavovima protivnim vjerskim doktrinama. Sekularizacija i dekristijanizacija uz potporu političkih partija, globalističkih i neoliberalnih opcija te zakonodavstava uzimaju svoj danak na Zapadu (napose Europi) a da ne govorimo o progonima u pojedinim zemljama Afrike i Azije. Stoga knjige poput Ahmarijeve koju predstavljamo javnosti brana su svakom kršćanskom defetizmu, apatiji i malodušju. Nada.

Sohrab Ahmari danas je urednik op-ed stranice New York Posta i suradnik – urednik Catholic Heralda. Prethodno je radio kao kolumnist i urednik Wall Street Journala u New Yorku i Londonu te kao autor časopisa Commentary.  Pisao je i za Ney York Times, Times Literary Supplement, Chronicle of Higher Education, Weekly Standard, First Things, Dissent i America. Uz ovu autor je knjige: The New Philistines: How Identity Politics Disfigure the Arts. Jedan je od najcjenjenijih intelektualaca i katoličkih glasova u javnosti.

Mijo Ivurek

Povezane objave

Vjera i pripadanje vjerskim zajednicama

HF

Norveška predvodnica Sotone

HF

Svjedočanstvo vjere na 65-oricu ubijenih

HF

Mađarski križni put i Kalvarija u Fatimi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više