Srpskoslavenski jezik
Srpskoslavenski je nastavak staroslavenskog jezika i predstavljao je prvu inačicu srpskog književnog jezika do ulaska ruskoslavenskog u upotrebu. Nastao je na području Srbije i Makedonije. Imao je tri ustaljena pravopisa:
- zetsko-humski koji je bio najstariji i korišten je u Srbiji i Bosni oko 13. stoljeća
- raški koji je naslijedio zetsko-humski i koristio se do 15. stoljeća
- resavski koji je nastao u 15. stoljeću
Paralelno sa srpskoslavenskim jezikom koristio se i narodni srpski, poznat kao i starosrpski jezik, a najstariji rukopis na srpskoslavenskom jeziku je „Povelja Kulina bana“ iz 1189. godine. Zatim Miroslavljevo Evanđelje napisano u 12. stoljeću, a 1349. godine Zakonik cara Dušana na srpskoslavenskom jeziku sa elementima narodnog jezika.
Nakon Kosovske bitke 1389. godine u kojoj je izginulo skoro cijelo srpsko plemstvo, srpska srednjovjekovna država potpala je pod tursku vladavinu. Sva pismenost bila je ograničena na prepisivanje crkvenih knjiga u manastirima.
Krajem 17. stoljeća Austrija je zaratila protiv Turske. Godine 1689. austrijska vojska ušla je u Niš. Međutim kako je izbio rat za španjolsko naslijeđe nakon Filipa II. sa Francuskom i Engleskom, Austrija se morala povući i ostaviti srpski narod i dalje pod turskom vlašću. Patrijarha Arsenija III. Čarnojevića 1690. godine u veliku seobu i nastanili su se u Ugarskoj na područje današnje Vojvodine. Da bi sačuvali svoj narodni identitet i oduprli se katoličanstvu obratili su se za pomoć ruskom caru Petru Velikom.
Ruskoslavenski
Na molbe srpskih patrijarha između 1726. i 1733. za Srbe u Ugarskoj stižu ruski učitelji koji su sa sobom donijeli ruskoslavenski jezik, udžbenike i knjige na ruskoslavenskom koji su Srbi prihvatili i miješali sa narodnim srpskim jezikom. 1770. godine slabi utjecaj ruskoslavenskog jezika jer je dozvoljeno tiskanje prvog udžbenika na slavenosrpskom jeziku.
Slavenosrpski
Unatoč pokušajima pravoslavne crkve da narodu nametne ruskoslavenski jezik koji im je bio težak za razumijevanje, u drugoj polovini 18. stoljeća stvorio se nov književni jezik kod Srba, poznat kao slavenosrbski. On je nastao miješanjem ruskoslavenskog i elemenata narodnog srpskog jezika. Prvi pisac na slavenosrpskom jeziku bio je Zaharije Orfelin koji je definirao potrebu da se knjige prilagode čitatelju i da jezik bude razumljiv.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća intelektualcima i piscima Srbije bilo je jasno da:
- Književni jezik treba biti lako razumljiv širokoj čitateljskoj i slušateljskoj publici
- Taj jezik treba biti blizak govornom jeziku, čime se razumljivost
- Sama spisateljska praksa pokazuje da se taj jezik temelji na narodnom jeziku (šumadijsko-vojvođanski dijalekt)
- Za pisanje na slavenosrbskom jeziku trebalo tadašnju ćirilicu reformirati, što je kasnije i učinjeno
Na Zahrija Orfelina nadovezao se Dositej Obradović, koji je prvi pisao knjige na narodnom jeziku i koji je u duhu prosvjetiteljstva dijelio važnost upotrebe narodnog jezika. Nakon Orfelina i Obradovića javlja se Sava Mrkalj, koji je prvi ponudio konkretno grafijsko rješenje (reformu azbuke) i naglasio potrebu za stvaranjem gramatike narodnog jezika, pisane novom azbukom. Paralelno uz Mrkalja djelovao je i Luka Milovanov, koji je, kao i Mrkalj, pisao djela na reformiranoj azbuci te je ponudio svoja lingvistička (prvenstveno fonološka) rješenja
Prva slavenska pisma
- Glagoljica
Riječ glagoljica nastala je od glagola glagolati što znači govoriti, a pismo je nastalo po ugledu na grčko pismo. Upotrebljavala se u najstarijim spomenicima pisanim staroslavenskim jezikom. Razlikujemo staroslavensku – oblu glagoljicu i hrvatsku- uglatu glagoljicu. U srpskim krajevima glagoljicu je ubrzo zamijenila ćirilica, a u ostalim latinica.
- Ćirilica
Nastala je po ugledu na grčko pismo proširena slovima iz starog alfabeta između 9. i 10. stoljeća. Bugarsko, makedonsko, rusko i srpsko ćirilično pismo je poznato i kao azbuka čije ime je izvedeno iz prva dva slova (az i buki) po ugledu na alfa i beta. Reformu srpske ćirilice pokušao je Sava Mrkalj 1810. godine, ali nije prihvaćena jer se srpska crkva usprotivila Nešto kasnije, 1814. godine, Vuk Stefanović Karadžić je Mrkaljevu reformu proveo do kraja pa je donio znakove Đ, Ć, LJ, NJ, DŽ i uzeo slovo J iz latinice. Sada je srpska abeceda imala 30 glasova, a svakom glasu odgovara jedno slovo. Godine 2007. je postala treće zvanično pismo Europske unije.
Vuk Stefanović Karadžić, lingvist, etnograf i povjesničar, reformator srpskog jezika (Tršić, 26. X. 1787.-Beč, 25. I. 1864.). Neredovito se školovao; osnovno obrazovanje stekao je Lozničkoj školi i manastiru Tronoši, a kratko i u gimnaziji u Srijemskim Karlovcima. Sudjelovao je u Prvom srpskom ustanku 1804. godine kao pisar u Negotinskoj krajini.
Zbog reume od koje je bolovao od djetinjstva, neuspješno se liječio u Novom Sadu, Pešti i Oršavi, pa se šepav, hodajući uz pomoć štapa vratio u Srbiju 1810. godine. Nakon sloma ustanka (1813.) odlazi u Beč, gdje u Srpskim novinama objavljuje članak o zbivanjima u Srbiji. Taj članak izaziva veliku pažnju Slovenca Jerneja Kopitara, dvorskog cenzora knjiga na slavenskim jezicima. Njihovim poznanstvom (prosinca 1813), započela je trajna suradnja u reformi srpskog jezika i kulture.
Godine 1814. objavio je prvu zbirku narodnih pjesama i prvu gramatiku srpskog jezika.
Godine 1818. objavio je Srpski rječnik
Jernej Kopitar (1780.-1844.), koji je držao kajkavce Slovencima, bio je čovjek voltaireovskog duha, protivnik svake crkve, nepomirljiv neprijatelj Jezuitizma i austrijske policije, preveo je njegov Rječnik na latinski i njemački. Preporučio je Vuka Jakobu Grimmu, a po Grimmovoj preporuci Vuk je bio 1823. godine kod Goethea. Alexander von Humboldt (isto po Grimmovoj preporuci), ishodio
je da Vuk dobije od pruskoga kralja odličje “Roten Adler Orden”. Grimm je posredovao da (25. 4. 1850.) Vuk postane dopisni član Pruske akademije nauka. Uz njihovu potporu i uz velike otpore u samoj Srbiji i Habsburškoj Monarhiji, Karadžić je nizom lingvističkih, etnografskih i povijesnih djela riješio mnogobrojna pitanja konstituiranja modernoga srpskoga nacionalnog identiteta u srednjoeuropskoj tradiciji, stvarajući pretpostavke i za suradnju i za sukobe s Hrvatima. U to vrijeme srpski učeni svijet govorio je slavenosrpskim i crkveni velikodostojnici, a naročito karlovački mitropolit Stefan Stratimirović bili su protivnici Vukove reforme, navodeći da je to “jezik govedara”. Krleža nikada nije bio poklonik Vukove »govedarštine«, i trajno se protivio jezičnim shvaćanjima i politici hrvatskih vukovaca, inzistirajući na izvornosti i kontinuitetu hrvatske jezične kulturne baštine.
(Nastavak slijedi)
