Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Boris Dežulović već 35 godina podriva državu

Mržnja Srba prema svemu što je hrvatsko

 

Tekst na blogu N1 Borisa Dežulovića, pod naslovom „Jebo vas Vukovar“ izazvao je burne  reakcije većim djelom osuđujuće s obzirom na prostački i uvredljiv izričaj kojim je napisan. Na prvi pogled gledano,  prostački i provokativan tekst izgleda kao da ga je napisala osoba  koja je ispunjena razarajućom mržnjom, moralna nakaza bez ikakvih skrupula, etike i ljudskih i moralnih normi.

Međutim taj tekst napisao je novinar s dugogodišnjim novinarskim i spisateljskim iskustvom, koji po osobnoj izjavi podriva državu:

“A što se tiče podrivanja poretka države, to radim već 35 godina, dakle, ništa novo. Kako dođe koja država, ja je podrivam“  A u koliko je to država Boris Dežulović živio kada kaže “kako dođe koja država, ja je podrivam“? S obzirom na godinu rođenja mogao je živjeti samo u dvije države, a ne „kako dođe koja država“ što izgleda kao da ih je  mnogo došlo i prošlo, a ustvari su samo dvije, Jugoslavija i Hrvatska!

U emisiji Novi dan TV N1, na prozivke Dežulović je izjavio da se ne će ispričavati nikome niti ima potrebu za to: „Ako je itko ovdje uvrijeđen, neki nevini ljudi ili žrtve obitelji, nisam ih ja uvrijedio, nego su ih uvrijedili oni koji trguju tim njihovim žrtvama“.

Ali to je samo privid! Povod za pisanje te kolumne nisu Dežuloviću bile žrtve ni njegova „briga“ za Vukovar! Povod i razlog što se razbjesnio, bilo je otkazivanje nastupa Rade Šerbedžije na kraju Festivala filma u Vinkovcima. „Nije u tom tekstu bitan Vukovar, bitan je Rade Šerbedžija! Jebo vas Vukovar, jer zbog njega ne date Radi da pjeva! To je trebao biti pravi naslov, jer kako se netko u Hrvatskoj usudi otkazati koncert njegovoj glumačkoj „veličini“ Radi Šerbedžiji?“

Rade Šerbedžija, glumac koji Hrvatsku nije htio, ali koristi sve blagodati u Hrvatskoj! Čak i Brijune! Što je to? Je li to ljubav o kojoj pjeva? Ljubav prema kome ili čemu? Najprije prema sebi, da bi sebi dokazao kako on nešto vrijedi, nakon što se pokazao kao nečovjek u tragediji za koju je okrivio Hrvate, on širi ljubav!? O Šerbedžiji kao umjetniku neka kritičari pišu svoje, ali kao čovjek koji nikada, niti jednom riječi nije osudio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, čovjeku koji nikada nije pokazao empatiju za stradanje hrvatskog naroda, čovjeku umjetniku koji nikada nije osudio razaranje Katoličkih crkava, knjižnica, škola, Vukovara… kao čovjek niti je velik, niti je neponovljiv. Rade nije ni Hrvat, ni Srbin! Rade je Jugoslaven, njegova domovina je Jugoslavija!

“Morao sam napustiti Hrvatsku, jer je ona napala moju državu Jugoslaviju”, to su njegove riječi, koje je i dokazao. Naime, 1991. godine pobjegao je u Srbiju, postao je blizak ekstremističkoj jugonacionalističkoj stranci Jugoslovenska udružena levica (JUL), a kojoj su bili na čelu prof. dr. Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića i Radin prijatelj Ljubiša Ristić, srpski kazališni redatelj. Na zgarištu Vukovara snimao je film!? I nakon što mu ni u Srbiji nije odgovaralo pobjegao je u Sloveniju, Englesku i SAD. Vratio se Rade, ali ne u Srbiju, nego u Hrvatsku. Hrvatska mu je pružila ugodan život, uživa na Brijunima sa kazalištem Ulysses, u okolici Knina uzgaja vinovu lozu Burnum. Hrvatska mu je dodijelila nagradu za životno djelo “Vladimir Nazor” 18. lipnja 2019., koju mu je svečano uručila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i predsjednik Odbora nagrade akademik Zvonko Kusić. Htio je Rade i kazalište da mu sagrade u Rijeci, ali nije naišao na „razumijevanje gradskih vlasti“  pa je zajedno sa suprugom Lenkom Udovički napustio i Studij glume i medija.

U toj Radinoj humanističkoj i misionarskoj priči dobrote i ljubavi ima puno crnih rupa prema hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj!

Rade ne liječi ljude, Rade liječi sebe, liječi i pere svoju savjest šireći , “ljubav” koju nije pokazao kada je trebalo! Šerbedžija je kukavički pobjegao i došao na gotovu pobjedu hrvatskog naroda! Lako je biti general poslije bitke u kojoj nije sudjelovao, osuđivati i proglašavati krivcem za rat Hrvatsku i hrvatski narod, pustiti ga da krvari i na njegovoj krvavoj žrtvi graditi humanizam, ljubav i bratstvo među ljudima! E sada se tu javlja povezanost Borisa Dežulovića i Rade Šerbedžije, povezanost po jugoslavenstvu. Svi novinari jugoslavenske orijentacije uzdižu bjegunca Šerbedžiju na pijedestal uzora Hrvatima, Hrvatima koji su se razoružani suprotstavili do zuba naoružanoj JNA i srpskim agresorima.

Nije Dežulović prvi koji je stao u „ obranu“ Šerbedžije. U Obzoru  Večernjeg lista od 3. lipnja 2017. Branimir Pofuk uzeo je Šerbedžiju kao mjerilo opstanka hrvatskog naroda: „Narod kojemu je jedan Thompson važniji od Šerbedžije, na najboljem je putu da umre od zaglupljenosti i nestane”. Pa naravno da će uzor hrvatskom narodu biti hrvatski branitelj i pjevač Marko Perković Thompson a ne pobjegulja Rade Šerbedžija!

„Danima i tjednima trajala je opsada medijskog prostora temom o zabranjenom koncertu Marka Perkovića Thompsona. Čak je i državni vrh imao potrebu zauzeti se za nacionalne interese navodno napadnute i ugrožene u Mariboru. Ali država nije imala potrebu reći nijednu riječ u obranu Rade Šerbedžije. Zato je to učinio Duško Ljuština”. Na taj sam tekst reagirala i napisala Branimiru Pofuku: „Državni vrh je imao razloga uzeti u obranu Thompsona, jer se njemu kao umjetniku pjevaču uskraćuje pravo na nastup i rad. Thompsonu je kao što znate uskraćen i nastup u puljskoj Areni, iz jednostavnog razloga što je hrvatski branitelj, a lokalni IDS-ovci ga se boje, jer znaju da bi napunio Arenu i time pokazao da i u Puli ima Hrvata, da nisu svi Istrijani po IDS-u. Dalje, Rade Šerbedžija je pobjegao iz ratom napadnute Hrvatske 1991. godine, najprije u Beograd, pa Sloveniju, London i SAD. On je po vokaciji Jugoslaven, koji je ostao bez domovine! Šestoga studenog 2016. izjavio je za portal net.hr.: „Bitange su zavadile naš narod, od njih se nije mogla spasiti divna Jugoslavija“. To je potpuno na tragu-Tko nas to bre zavadi- a zavadila nas je velikosrpska ideologija od Načertanija do Memoranduma SANU 1 i 2.Nikada se Rade Šerbedžija nije jasno izjasnio tko je to bio agresor na Hrvatsku. I da Radu Šerbedžiju ne treba nitko braniti. Njemu je omogućen rad i to ni manje, ni više nego na elitnom Brijunskom otoku Mali Brijun, gdje od 2001. ima ekskluzivno pravo izvoditi predstave sa svojim kazalištem Ulysees. Znači punih 17 godina on nesmetano radi na Brijunima. Dakako da se vratio u Hrvatsku dolaskom na vlast Račana, Mesića… i ne samo to da je dobio na korištenje tvrđavu Minor na Brijunima, nego i brod HRM-a koji prevozi putnike, gledatelje iz Fažane na Mali Brijun. A čime je Rade Šerbedžija to zaslužio, a M. P. Thompson nije? Ima još mentalnih Jugoslavena koji Hrvatima nameću Šerbedžiju kao mjerilo  vrijednosti. Kolumnist RTL-a Ivo Anić nas Hrvate proglašava da smo u odnosu na Šerbedžiju „nitko i ništa“. „Nismo veći Hrvati jer Šerbedžiji ne ćemo dati da pjeva o ljubavi. Rade je i Hrvat, i Srbin, a mi smo i dalje nitko i ništa“.

https://www.rtl.hr/vijesti-hr/kolumnisti/ivo-anic/4131070/nismo-veci-hrvati-jer-serbedziji-necemo-dati-da-pjeva-o-ljubavi-rade-je-i-hrvat-i-srbin-a-mi-smo-i-dalje-nitko-i-nista/?fbclid=IwAR3VhicxMBwcSf7i_TAeQ4wbJCP4rc4xjIJa6HVM2X2fcpTWNa1jsdj-lD4

Naravno da sam odgovorila na takve objede, koje su sasvim na tragu Dežulovićeve kolumne: „Bitno je da ste Radu Šerbedžiju uzdigli kao uzor hrvatskom narodu i nas proglasili kukavicama! A zapravo je obrnuto: Hrvati nisu bježali, već su se razoružani suprostavili do zuba naoružanoj JNA i srpskim agresorima.“ Hrvatski narod Aniću nije nitko i ništa! Hrvatski narod se svojom hrabrošću i žrtvom dokazao kao veliki narod i u pobjedi, za razliku od Šerbedžije koji je kukavički pobjegao i došao na gotovu pobjedu hrvatskog naroda!

Je li moralno pobjeći, optužiti jedan narod, vratiti se bez imalo grižnje savjesti, na tuđoj krvavoj žrtvi graditi karijeru i izigravati velikog mirotvorca i čovjeka koji pjeva o ljubavi? Ljubavi koju nije ničim pokazao? Jasno se vidi kojim se kriterijima  vodite kada Hrvate proglašavate nitko i ništa“.

Ono što građane Vukovara, grada-mučenika boli kada se spomene njegovo ime, jest gorka istina da je snimao film u njihovome gradu, nakon što su ga je razrušili JNA i četničke formacije, ne mareći za mitsku tragediju njegovih branitelja, za tolike svirepo ubijene građane i bolesnike. Da je bio moralan kao čovjek, distanciran kao umjetnik i politički neutralan, na takav sramotan angažman ne bi pristao za nikakav novac. Da se Šerbedžija ponašao politički izbalansirano i dalekovidno, da ne kažem domoljubno, njegovo bi mjesto bilo uz Tomislava Durbešića i Vanju Dracha ili svakako uz Peru Kvrgića i Dragana Despota! No, neoboriva je činjenica, da je on bio na neprijateljskoj strani, da je zastupao Miloševićevu Srbiju u Beču na  međunarodnom skupu Svjetskoga kongres PEN-a, gdje je odigrao i političku zadaću. U isto vrijeme beogradski kazališni glumac Đokica Milaković, koji je u Srbiji proveo radni vijek, pod stare je dane morao pobjeći u Hrvatsku, a nešto kasnije to je morao i Milan Štrljić, kasnije intendant HNK u Splitu. Slično je prošao i estradni umjetnik Zlatko Pejaković.

Naš uzor su glumci i pjevači, koji su sudjelovali u obrani svoje zemlje i svog doma, a ne jedan Šerbedžija koji je kukavički pobjegao i isto tako se kukavički vratio i nameće nam se kao neka moralne vertikala!

Pokojni glumac Sven Lasta bio je 438 dana u borbenom i još 1316 dana u neborbenom sektoru. U neborbenom sektoru 164 dana proveo je i glumac Žarko Potočnjak, dok je Božidar Alić u borbenom sektoru imao 321 dan. Hrvatski glumac svjetske slave Goran Višnjić proveo je 108 dana u borbenom sektoru, a u istom je sektoru 741 dan proveo i Leon Lučev. Poznati redatelj Antunu Vrdoljaku ima 880 dana u borbenom sektoru u MUP-u.

Među glazbenicima Marko Perković Thompson je u borbenom sektoru proveo 969 dana. Draženu Zečiću također je upisano 603 dana u borbenom sektoru. Frontmen Daleke obale Marijan Ban u borbenom sektoru proveo je 116 dana. Pjevač koji je izvodio popularnu ratnu pjesmu “Hrvatine” Đuka Čaić, 81 dan proveo je u borbenom sektoru. U neborbenom sektoru bio je frontmen Aerodroma i bivši gitarist Azre Jurica Pađen. Upisana su mu 122 dana u MORH-u. To su ljudi koje mi Hrvati cijenimo, koji nisu kao Rade, dobili ni Brijune, ni vinograde, ni državna priznanja, čak nasuprot M. P. Thompsonu se zabranjuje nastupati u vlastitoj zemlji upravo od njih-mentalnih Jugoslavena.

Nametanje sustava vrijednosti mentalnih Jugoslavena

Upravo o tomu se radi, o upornom i agresivnom nametanju jugoslavenskog sustava vrijednosti hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Mentalni Jugoslaveni nikako ne mogu prihvatiti da se Hrvatska na svom putu ka samostalnosti i pobjedom nad JNA i srbo-četničkih snaga suprotstavila i odrekla jugoslavenskog naslijeđa i jugoslavenskog sustava vrijednosti!

Lili Benčik

Povezani članci

Nova knjiga Zdravka Tomca

HF

Medijsko-udrugarske projosipovićevske smicalice i varke

HF

Elita mora znati znanje

HF

Naštihana poezija Aleksandra Stankovića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...