Vlačić: Nema na svijetu tako okrutne zvijeri kao što je opak klerik ili svećenik, jer ne podnosi da ga ispravljaš, niti može podnijeti istinu
Sjajan pjesnik latinštine bijaše Šibenčanin Juraj Šižgorić (1145.-1509.), sjajni uzor Marku Maruliću i kroničar koji oplakuje smrt svoje braće i okrutno pustošenje okolice šibenske u tursko doba. Pri opisu okoline šibenske današnji Šubićevac mu sliči na Maslinsku goru… “vidi se i neki tjesnac… kod Prokljanskog jezera. U nj se izlijeva rijeka Krka, na kojoj su naši mlinovi i koja se miješa sa morem… Tu se nađu tune (tunjevi) neobične veličine, tu se vide dupini u igri, a vrlo se često pokažu i tuljani (sredozemna medvjedica, op., T.T.). Kad je sunce u zviježđu Raka, Lava i Djevice (ljeto i rana jesen, op., T.T.) tu se love zubaci krunaši koji se ubrajaju u velike poslastice; takvi se kažu love još samo u Dardanelima. Tu se love i ostrige (školjke), ukusne zbog okusa dalmatinskoga mora, nadalje cip(o)li, salpe, trlje, škrpine, lubini, glavoči, komarče, pagari, lignje i skuše. Kad sunce ulazi u zviježđe Bika iz dubine mora na udicu se hvata obilje girica i špara. Ponekad se tu pokažu i neobična morska čudovišta nikad prije viđena.” (šteta što nema opisa, T.T.)
Šižgorić je skupljao narodne poslovice, divio se podoknicama koje su pjevali mladi ljudi i opisivao citirajući i Galeotta narodni ples o kojem se topoće nogama. Dirnule su ga narikače koje “u žalosti na sprovodu žene glasno izriču naricaljke koje diraju i potiču na plač i ljude tvrdog srca.”
Ianus Pannonius, tj. Ivan Česmički (1434.-1472.) pjesnik, diplomat i biskup u Pečuhu. Pannonius je učio kod Guarinija, divio se Marcijalu i bio vrstan latinist. Krleža se možda tek boraveći u Pečuhu upoznao sa Pannoniusovim djelom što je moglo utjecati i na naslov Krležine knjige knjige “Hrvatski bog Mars” po uzoru na slijedeću Pannoniusovu pjesmu.
MOLITVA BOGU MARTU ZA MIR
O slavni Prodorniče,
što treseš Najviši neba kraj,
Što blistave perjanice
Topiš u krvav sjaj!
Junonin veliki sine,
Unuče Saturnov,
Braniče nebeske visine,
Užasu Titana.
Ti kliktavi Pobjedniče,
Mira i rata Začetniče,
Muških grudi Ukrasitelju,
Bogova Osvetitelju!
O Navalniče sa blještavim Mačem,
uvijek svesjeklim.
Sviju polja Pustošniče
Svih gradova Razorniče,
Zemlje Sveispraznitelju,
Podzemlja Ispunitelju.
Ljudske krvi ispijaču,
Ljudskih tijela proždiraču,
Muškaraca zatorniče,
Sviju žena Prokletniče,
Siromašnih Uzvisitelju,
Bogatih Uništitelju,
Mira strasni Mrzitelju,
Grozne gladi Stvoritelju,
Prvi širitelju straha,
Gušitelju ljudskog daha,
Molim te smiluj se već tim
Panoncima umornim
O, oče!
(čudim sa da je ovakav tip mogao biti biskup i da ga je čestiti Korvin trpio, op., T.T.)
Kod Marka Marulića (1450.-1524.) sve je čisto kao katolička moralka.
U dijalogu kršćanin pita Krista: “Što znače pljuske, što pljuvanje, pogrde, bičevanje, trnova kruna i sve ostale muke na križu?
Krist: Neka svatko tko želi uživati mir nad visokim zvijezdama podnosi sve uvrede, a ne nanosi nikakvu. Kratak život i umjeren trud, to je najpoželjnija nagrada, to je uvijek neizmjerno i trajno dobro. No ako na koga već ne djeluju ni najveće nagrade, neka ga bar uplaši izgon u vječni zatvor, neugasiv oganj, neprobojna tama, crv koji stalno grize, vječno gorka nevolja, strašni jecaji, oštar bol, tužna jadikovka i beskrajno zlo. Jer to sve čeka one kojima sada vlada prolazna naslada i zavarava ih umiljatim primamljivanjem. Ona stavlja u izgled lakomcima bogatstvo, lijenčinama nerad, sladostrasnicima ljubavne slasti klete Venere, poklonicima trbuha slatko vino i slasna jela, oholicama svečane ophode, a ratnicima bogat plijen. Primamljeno tim varkama nesretno mnoštvo ne misleći na spasenje srlja u kazne i u propast. Ne sluša opomene, ne ide mojim stopama i čak se zbog toga ne boji ni mojega suda, strašnog suda, kad jednom dođe onaj dan, dan gnjeva, onaj dan vihora kada silna lomljava uzdrmanog etera hitrim vrtlogom poremeti put zvijezda i stane rušiti ognjene kugle, kad mjesec krvavim svjetlom uplaši narode, a sunce povuče svoje zrake i ostane tamno. Sve će se tresti i čitav će se svemir u isti čas rušiti, pa će se vidjeti kako su zapanjeni i anđeoski zborovi. Vatra će pucketavim plamenovima obuhvatiti svijet, i kopno i more postat će velika lomača.” Dalje opisuje dolazak Spasitelja i Suca svijetu i opominje zabludjele da promisle. “Sretan je onaj koji smišlja kako će dobro upotrijebiti život i koji ima na umu da će mu skoro doći kraj.”
Ludovik Cerva Tubero (1459.-1527.). Zanimljiv je životopis ovoga dubrovačkoga plemića burnoga života, a njegove opservacije su točne i objektivne. O Ivanu Česmičkom piše: “ovaj Ivan, muž vrijedan spomena i po književnom radu i po talentu bio je plemenita roda i rodio se u onom kraju unutrašnje Dalmacije(!) koji leži između Save i Drave…”
O kiparu Ivanu Duknoviću kojega naziva Ivan Dalmata kaže da mu je za njegova djela Matijaš Korvin nemajući zlata lukavo dao dvorac uz rijeku Savu sa kmetovima i zemljom, koji mu je kasnije od nekoga priora oduzet. Cerva svjedoči o običajima i moralnim svojstvima Turaka, o iskvarenom papi Aleksandru VI. i njegovom sinu Cesareu, o pobjedi Petra Keglevića nad Turcima kod Jajca, o mađarskoj seljačkoj buni…”
Ilija (Elias) Lampridius Cerva je elegantan pjesnik i strastan – ali ga ovom prigodom zaobilazimo.
Zadranin Šimun Kožičić Benja (1460.-1536.) je modruški biskup, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci 1530. godine. Od pape Lava X. (iz obitelji Medici!) g. 1513. traži pomoć za Hrvatsku: “tebi dakle kako rekoh pripada briga da kršćanska zajednica ne pretrpi nikakvu štetu. Stoga se preblaženi oče pobrini da ostali kršćani jasno vide kako nas je spasila tvoja pomoć. Mi jadnici malo od Vas tražimo moleći da utažimo glad mrvicama koje padaju s Vašeg stola.”
Nabraja nevolje Hrvata koje su svi ostavili na cjedilu, pa i najbliži susjedi i koji se samo još uzdaju u Boga i Njegovu Svetost. (Papu)
“Naposljetku bez ikakvog osjećaja krivnje otvoreno ću reći još i ovo: Bojim se Sveti oče da oni naši siromašni zemljaci zbog oskudice, neimaštine i očaja budu prisiljeni da ratuju zajedno s Turcima i da pljačkaju ostale kršćane. Tko god bude krivac tome nek položi račun pred svemogućim Bogom. To sam Vam ipak – ako sada niste skloni da mi vjerujete – kazao zato da se, kad do toga dođe, sjetite da sam Vam to najavio.”
Lav X. je obilato odriješio kesu i pomogao Hrvatsku, a možda je na pomoći bilo i što je njegov odgojitelj u djetinjstvu bio učeni fratar iz Srebrenice Juraj Dragišić. Tu je mogao pomoći i slavni savjetnik Habsburgovaca diplomat i latinist Jakob Baničević (Baniceus) iz Žrnova na Korčuli, u dobrim odnosima s Lavom X.
Bilo bi zanimljivo vidjeti je li Kožićiću rođak utjecajni kardinal iz Venecije Marco Coronaro (1482.-1524.).
Vinko Pribojević (15. stoljeće – 1532.) napisao je dosta utjecajnu i šarlatansku povijest, pun jakog panslavenskoga osjećaja i smatrajući južne Slavene jednom srodnom grupom, pa čak i Aleksandra Makedonskoga i sv. Jeronima Slavenima. Kako se on osjećao. “Kao Dalmatinac i prema tome kao Ilir i konačno kao Slaven.” Istrane drži Slavenima, Trst smatra da je između Istre i Talijana, veličina hrabrost, vanjštinu i njegovanje kulture kod Dalmatinaca.
Bokelj Ludovik Paskalić (oko 1500.-1551.) u pismu Klementu pl. Ranjini veliča njegov plemeniti zavičaj Dubrovnik “da je podigao glavu daleko iznad (drugih) ilirskih gradova što ih Jadran tihim vodama zapljuskiva.”
Antun Vrančić, Šibenčanin (1504. – 1573.) proveo je većinu života u Ugarskoj. Prvotno služi na Zapoljinom dvoru, pa prelazi Habsburgovcima. U sukobu je bio sa drugim značajnim Hrvatom Jurajem Utišenićem o kojem daje povijesne podatke, kao i o svom putovanju iz Ugarske u Carigrad gdje je boravio 4 godine i dogovorio sa sultanom Sulejmanom dragocjeni mir, i time okajao svoje grijehe.
Našao je u Angori (Ankari) ploče sa popisom djela i časti cara Augusta i to objavio (Codex Verantius), dopisivao se sa Erazmom, Melanchtonom (protestant!), Nikolom Zrinskim. Napisao je i biografiju bana i biskupa Petra Berislavića, te bio biskup u Pečuhu. Faust Vrančić mu je nećak.
Vidimo što (tad) mlađahni Antun Vrančić piše ujaku Ivanu Statiliću, erdeljskom biskupu i rođaku Petra Berislavića: “Zato te molim preljubazni ujače, ta ti znaš biti velikodušan, znaš praštati onima koji dragovoljno priznavši krivicu hitaju po oproštenje. Ta i lavovi štede one što su se ničice bacili na tlo, a Božju srdžbu poniznost prekršitelja obraća u opraštanje. Ja dakle priznajem da sam se u tvom domu, u kome vladaju tvoje nadaleko slavljene krijeposti, i prema kojem bih se morao odnositi sa najvećim strahopoštovanjem i smjernošću, upustio u ljubakanje, (slatkorječivo, ali bez kajanja, op., T.T.) i da je Ursulino dijete od mene, dakako ako me ona ne vara (?!, T.T.), ne tajim niti ga laganjem činim tuđim. Jer uistinu više bih volio i umrijeti nego makar samo jednom zanijekati istinu pred tobom, pred kojim još nitko nikad nije bez štete izrekao laž. Pod istim je krovom sa mnom živjela žena lijepa; oboje smo bili krepke mladosti i svježe dobi, ljubav bijaše uzajamna a prilika obilje, pa se ukazala i mogućnost da našu strast dovedemo do ispunjenja. Ta samim pogledom dovikivala mi je da sam tvrđi od željeza, predbacivala da sam ledeniji od mramora, optuživala da sam krući od čelika i u svojoj bi me ljutnji smatrala kamenim kipom ili kladom da joj nisam uzvraćao ljubav.”
Dalje dodaje da je gospođa od muža koji je u Budimu odijeljena već godinu dana i da mu je primjer mudrost Salomonova (koji je imao harem, op., T.T.), svetost Davidova (koji je ugrabio lupeški Bet Šebu, op., T.T.), filozofija Aristotelova, hrabrost Aleksandrova koji su iako vrli ljudi bili pobijeđeni ljubavnim žarom. Poziva ujaka da mu oprosti i financijski pomogne. Godine 1540. ima Antun 36 godina, što čak ni danas nije mladost već zrelo doba. Antunovo pismo Hasan begu, sandžaku Hatvanskom kojega moli da popustljivije postupa prema zajedničkim kmetovima, naime jednog je oglobio a 12 poslao na sud.
Iako se prethodno pismeno požalio paši budimskom Hsan begu Vrančić u pismu veli: “Velemoćni gospodine, susjede naš poštovani, pozdravljam Vas i nudim Vam svoju naklonost. Veoma su mi bila mila pisma Vaše Velemoćnosti, kojima ste mi pokazali naklonost Vašeg dobrog susjedstva, a ponajviše zbog toga što smo bliski jer pripadamo hrvatskom narodu, u kojem se ponosim što sam i ja rođen, a iz njega je potekla Vaša Velemoćnost.” (brzo se to zaboravlja, op., T.T.) I na kraju pisma se spominje želja za dobrosusjedstvom i srodnost našeg hrvatskoga roda koji nam je obojici drag.
Matija Vlačić Illyricus (Labin 1520. – Frankfurt na Majni 1575.)
Pod utjecajem ujaka augustica Balda Lupetine u vrlo liberalnoj Veneciji upija protestantski nauk.
Venecijanski kardinal Coronaro je čak pomagao tiskanje protestantskih knjiga.(!!!)
Ugledni proučavatelj Biblije Vlačić posvećuje građanima Lübecka svoju knjigu. “Ovo sam djelo sastavljeno uz vrlo veliki trud i trošak, zaželio posvetiti Vama veoma ugledni i razboriti muževi, iz više uzroka, od kojih ću sada iznijeti samo dva. U prvom redu uvijek sam osjećao neku posebnu sklonost prema slobodnim gradovima zbog važnih razloga, jer se samo u njima nalaze sve vrijedne i ljudskom rodu potrebne nauke i umijeća, jer u njima još uvijek cvate pravo i neka pravična sloboda, jer se upravo u njima razvila i cijeni nauka i obrazovanost, i naposljetku jer je u njima još uvijek sačuvana čestitost i neki red.” Vlačić je prijateljevao sa Dubrovčanima i imao žive kontakte sa Gradom za kojega je smatrao da njime vlada bog Mamon. (hebr. demon novca i bogatstva) Vlačić citira sv. Jeronima da nema na svijetu tako okrutne zvijeri kao što je opak klerik ili svećenik, jer ne podnosi da ga ispravljaš, niti može podnijeti istinu. Vlačić je napadao duhovnike, pa i Papu, ali upravo protestantski vrhovnici su učinili da luta od nemila do nedraga i da bijedno skonča.
Frane Petris (1527.-1597.) – Petrisi su starinom od bosanskih Petrića, član plemićke obitelji sa Cresa koji je želio u crkvenu skolastiku ubaciti Platona umjesto Aristotela, što Crkvi nije bio drago, jer su mnogi neoplatonisti sumnjičeni za naklonost protestantizmu. Petriosv otac Sti(je)pan je istjeran iz Venecije radi protestantizma, a majčin brat je spomenuti(u slučaju Vlačića) fratar Baldo Lupetina, augustinac usmrćen utapljanjem od venecijanskih vlasti. Sumnjivo je što Petris boravi na jugu Njemačke u Ingolstadtu do 1547. godine 15 mjeseci, tu uči grčki, jezik u kojem je briljirao rođak mu Vlačić s kojim tamo boravi.
Za kraj nekoliko rečenica zanesenjaka Petrisa koji naglašava drevnu mudrost da je bez filozofije nemoguće biti veoma pobožan. Silnu ljubav sadržava i na sve nevolje zaboravlja ona duša koja upozna svoga tvorca, jer ne može više napustiti dobrotu. Kad postane sličan Bogu ili se pretvara u čisti um ili se preobražava u Boga.(?)
“Stoga sam se sav predao njezinu istraživanju i dozvao u pomoć tvrdnje i razloge najstarijih i od Boga nadahnutih mudraca da bih lijek tom zlu, ako u tom razmatranju jednom kakav pronađem, iznio na javu radi javne koristi, a ponešto i rado malo moje osobne slave. Mnoga su nam naime ispitivanja pokazala da pogani i muhamedanci preziru istinu riječi Božje i da Židovi i heretici zabacuju ugled Apostolske Stolice, da se ne daju uvjeriti ekumenskim sinodima ni pravovjernim dogmama, da se ne daju skloniti primjerima svetog života niti primamiti častima i darovima. Dijelom to prelazi mogućnost ljudskog shvaćanja, dijelom se oni u tome boje prijevare, a dijelom im se čini da se time vrši nasilje nad prirodom. Svako nasilje i prijevara izazivaju strah, ljudski se um povodi samo za umom, um rado ide za umom, i um se, htio ne htio daje privući od uma. Umom dakle treba privoditi ljude Bogu.”
Hm, dragi gospar Petris, zar je Isus ribarima govorio: “Privodite ljude umom Bogu”?
