Plamen mržnje i pohlepe vatre
Napišeš riječ da te po njoj bude
Čak i nakon što se umiranje zbude.
Svi pronađu svoga svjetla zraku
I tu vječno nedjeljivi traju
Smrt i život u sna zagrljaju.
U dubini srca, u tom krugu kletom
Mriju riječi još neizrečene.
Otrovane zlobom. Suzom skamenjene.
Uzda li se samo u svog čela znoj
O, zar može čovjek bit na svome svoj
Na kamenoj stijeni sam gradeći dom?
Teško je, teško po Zemlji planetu
Uspravan ići dok zle bure tresu
I dok suci pravde nepravedni jesu.
Odveć mnogo gladnih na Zemlji ima.
Ako si makar kruha dao jednom,
Kao da si pomogao svima!
Kad riječ žeđa, kad za vodom vapi,
Napoji je. I sam vode napij!
Ne daj nikad da nam ime zatre
Plamen mržnje i pohlepe vatre!
