Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

ZAKULISNE IGRE – Politika je nadvladala znanost što nije dobro

Na čelu Ministarstva obrane nalazi se čovjek koji jednostavno – ne zna!

 

Svakodnevno gledamo, slušamo, osjećamo i spoznajemo kako se u nas, već desetljećima igraju razne i različite zakulisne igre, kojima politika i neki političari obmanjuju narod. To bi trebala biti diplomacija. Kaj god! To je pomanjkanje znanja, sposobnosti, vještina, hrabrosti i vjerodostojnosti. Količina takvog djelovanja je proporcionalna vremenu obnašanja svake pojedine vlasti i vlade. Dobro znamo tko je najdulje i najviše obnašao vlast u Republici Hrvatskoj, od samih njenih početaka do današnjih dana. Bila je to naravno HDZ-ova vlada sa svim svojim principijelnim i neprincipijelnim, prirodnim i neprirodnim koalicijskim partnerima, poduprta raznim i različitim žetončićima, kupljenim u političkoj trgovini, za novac hrvatskih građana. Sve to je dovelo do velikog  nepovjerenja većine građana u sve ono što vlast preporuča ili naređuje, što se najbolje vidi u ne cijepljenju stanovništva protiv COVID-a.

Općenito promatrano, to je rezultat mišljenja i shvaćanja, da sve ono što vlast donosi i daje nije dobro. Koliko je to pogrješno i opasno vidi se u eskalaciji i divljanju korone virusa delta soja i njegovih mutiranih varijanti, koje su sve jače i smrtonosnije, posebice za mlađu populaciju. Politika je nadvladala znanost, što nije dobro. Politika i politiziranje su se svjesno i nesvjesno umiješali, direktno i indirektno u svakodnevni život, u svim mogućim oblicima, i na sve moguće načine. Stožer je izgubio povjerenje onog časa kad je postao politički alat u rukama vladajućih. U svom trenu i vrludanju, između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti, po nalogu vlade, izgubljeno je povjerenje građana, kako u pojedine članove Stožera, tako i u sam Stožer, kao državno  tijelo  u borbi protiv COVID-a. Izgubljeno povjerenje je teško vratiti. To je dugotrajan i složen posao. Novi igrokaz oko Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji se odvija između aktualnog predsjednika države i aktualnog ministra obrane, po scenariju “zna se”, nimalo ne pridonosi vraćanju povjerenja građana u aktualnu vlast. Dapače! Taj “sukob” doprinosi općoj i posebnoj nesigurnosti građana, kao i određenoj krizi u društvu, iz čega bi mogle proizaći još neke druge krize. Uz sijanje straha, dolazi do podjela u društvu, do novog nepovjerenja i stvaranja novih urota. Možda to i nije čisto prepucavanje i momačko nadmetanje, poput bacanja kamena s ramena, možda je to uvertira u neke promjene, posebice u Ministarstvu obrane, u kojem po pisanju mnogih medija, nije niti približno sve onako kako bi trebalo biti. Ako se u tom ministarstvu bivšeg ministra naziva ministrom i sluša, što je onda sadašnji ministar? Koja je njegova uloga? Očito ne shvaća da je lutka na koncu? Možda formalni ministar u svojoj koncepciji odnosa umišlja kako je on glavni u vojsci, te čak i iznad Vrhovnog zapovjednika naših oružanih snaga. Međutim, jedno je misliti, a drugo znati.

Da bi se moglo biti na čelu bilo čega i bilo koga mora se znati, što je to, barem u globalu. Na čelu Ministarstva obrane ne mora nužno biti vojnik, niti muškarac, baš kao niti na čelu Ministarstva zdravstva ne mora biti liječnik, prosvjete profesor, gospodarstva ekonomist… Međutim, osoba koja dolazi na čelo tih institucija, mora dobro poznavati sustav u koji ulazi, horizontalno i vertikalno, njegovu strukturu, propusnost, ustrojstvo, važnost i bitnost. Nije lako i jednostavno naći pravu osobu, koja će doći na čelo bilo kojeg ministarstva, pogotovo kad su tu određeni uvjeti i kvote, posebice stranačka opredijeljenost, koja garantira podobnost. Ta podobnost, uglavnom nije dovoljna. Nužno je potrebno znanje, sposobnost, vještine, hrabrost, odlučnost i vjerodostojnost.

Hrabrost, odlučnost i vjerodostojnost se ne očituje kroz prepucavanja s Vrhovnim zapovjednikom vojske. To se očituje kroz djelotvoran rad i postignuća, koristeći znanje, sposobnosti i vještine nužno potrebne u  području obrane. Vojska i sve u vezi vojske su prioritet svake države. Vojska je  svetinja s kojom se ne igra, ni u kojem slučaju, posebice ne zakulisno. Ako ministar obrane ne zadovoljava na svom radnom mjestu, onda ga se jednostavno smijeni ili zamoli da sam ode. Tako to rade hrabri, odlučni i odgovorni državnici. Ne treba tome nikakva uvertira, pogotovo ne inscenirana svađa s Vrhovnim zapovjednikom, u kojoj je podobni ministar došao u situaciju da izlazi iz svojih danih i zadanih okvira i domene ovlasti. Žalosno je gledati i slušati, kako u takvoj situaciji, nestaju sve ograde i granice, dolazi do raznih umišljaja i veličanja osobnosti, kočijaških obračuna, piljarskog rječnika, šerifskog nastupa i bezveznog prozivanja i opozivanja.

Čovjek se zapita: Gdje smo to mi i kuda idemo? Oko nas zveckaju oružjem. Bosna je opet bure baruta. Srbija pokazuje mišiće vojnim manevrima. U Crnoj Gori vrije. Makedonija je u preslagivanju. Slovenija se sve više udaljava od Balkana, po svemu onome što svakodnevni život njenih žitelja čini boljim, sretnijim i smislenijim. Mi se igramo zakulisnih igara, ispod čega se sakriva puno toga, što se od javnosti i naroda skriva. To bi kao trebalo zabavljati narod. Kaj god! Narodu je toga dosta. Narod nije niti bedast, niti glup. Trpi i šuti, što ne će trajati do vijeka. Doći će kad-tad do izbijanja nezadovoljstva i određenog bunta, puno goreg nego što je ne cijepljenje. Pomalo se shvaća da je taj bunt kontra produktivan.

Pitanje je zapravo je li to shvaćanje ili određeni pritisak, koji je natjerao ljude na cijepljenje. Zadnjih su dana na punktovima za cijepljenje velike gužve i određeni kaos. Neshvatljivo mi je da se u svim medijima proklamira cijepljenje, a onda se ljude, koji su satima stajali u redovima za cijepljenje vraća kući, neobavljena posla. Kakva sramota i bahatost. Zar se u nas ništa ne planira, niti ne programira.  Zar se ne može na temelju brojeva, predvidjeti što će biti danas, sutra, prekosutra. Zar se ne mogu osigurati liječnički timovi za cijepljenje, prema potrebi. Danima su čekali u praznim halama i na punktovima. Ljudi nije bilo. Sad kad ih ima “cjepilišta” se zatvaraju. Čija je to naredba? Kakva je to opet zakulisna igra? Dajte, najte! Ako ne znate posao koji morate raditi, priznajte to i maknite se. Radite ono što znate. Uzmite iglu sa špricom u ruke i cijepite ljude koji po kiši stoje u velikim redovima. Ne hvalite se koliko imamo cjepiva na zalihi. To cjepivo treba potrošiti, dok mu ne istekne rok trajanja. Rok trajanja je mnogima u ovoj državi istekao. Počeli su se kvariti. Treba ih zamijeniti novim licima i novim snagama. Umjesto toga oni postaju glavni akteri zakulisnih igara, koje služe za prikrivanje stvarnog stanja.

Prikrivanje stvarnog stanja bit će i u Koloni sjećanja u Vukovaru, kao što je to bilo godinama. Nadamo se da tamo ipak ne će biti dokazivanja tko je glavni u državi, gdje je kome mjesto, tko koga treba slušati i tko s kim piti kavu. Vukovar je naša najveća svetinja, žrtva, ponos, put, svjetlo, hrabrost, ostanak i opstanak. Tu nema mjesta za nikakve igre, posebice ne za one zakulisne.

Ankica Benček

Povezane objave

ĐURO I SLAVKO – Josipoviću nije mjesto u lustriranoj Poljskoj

HF

Budimo objektivni, predsjednik Milanović nije ništa loše rekao

hrvatski-fokus

Je li postignut dogovor između HDZ-a i SDP-a!?

HF

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više