Požeška biskupija od samih početka svoga postojanja sa svog područja prikuplja predmete sakralne baštine izvan liturgijske uporabe
Požeški biskup Antun Škvorčević primio je grupu hodočasnika iz Splita koji su u sklopu hodočašća Duhovne škrinje Slavonije s fra Domagojem Runjom i voditeljicom turističke agencije Ichtis Natašom Bulić posjetili Požegu, Našice, Cernik, Pleternicu i Slavonski Brod. Biskup je hodočasnicima izrazio srdačnu dobrodošlicu u sjedište Požeške biskupije, podsjetivši na 24. godišnjicu posvete požeške Katedrale sv. Terezije Avilske te 24. godišnjicu uspostave Požeške biskupije. Nakon upoznavanja s poviješću Požeške biskupije i razgledavanja crkve sv. Lovre, biskup je s hodočasnicima posjetio Katedralu i Riznicu te Dijecezanski muzej.
Navedene ustanove ukorijenjene su u dugu i bogatu povijest Katoličke Crkve koja je bogoštovlju, izvoru i vrhuncu svoga života posvećivala posebnu pažnju, pribavljajući potrebne predmete za sveta slavlja i nastojeći da oni budu i umjetnički oblikovani.
Katedralne riznice diljem katoličkog svijeta nastale su od davnine. U njima se čuvaju i održavaju liturgijski predmeti koji služe za svečana biskupska slavlja u stolnim crkvama, smješteni i sređeni u prikladnom prostoru uz katedralu te svjedoče o životu jedne mjesne crkve u njezinu središtu. Po njihovu uzoru osnivani su dijecezanski muzeji da bi s područja određene biskupije prikupljali i čuvali prvenstveno predmete izvan liturgijske uporabe, što se osobito pokazalo potrebnim prigodom obnove bogoštovnog prostora nakon Drugoga vatikanskog sabora.
Stoga ti predmeti nisu tek muzejski izlošci i ne mogu se svesti samo na povijesno-umjetničko značenje, nego su dragocjeni živi svjedoci trajanja Crkve u određenoj zajednici i na određenom prostoru gdje ona djeluje i na njima se nadahnjuje u svom sadašnjem poslanju. Pokatkad je riječ o predmetima manje umjetničke vrijednosti, ali su od nemaloga povijesnog značenja s obzirom na život zajednice vjernika koja se njima služila. Ovo kontekstualno vrednovanje sakralnoga povijesno-kulturnog dobra pomaže da ono u svojoj estetskoj vrijednosti ne bude u muzeju odvojeno od pastoralne funkcije.
Crkveni dokumenti, počevši od papinskih pa do drugih razina, među kojima je i zakonodavna, promiču čuvanje sakralne baštine prvenstveno zbog spomenutih pastoralnih razloga, uvijek imajući na umu da ta baština po svojoj umjetničkoj vrijednosti služi humanizaciji i evangelizaciji svakoga onoga koji ih u muzeju susreće i da pripada cjelovitosti kulture one sredine u kojoj je nastala. O tome govori i Okružnica o pastoralnoj funkciji crkvenih muzeja Papinske komisije za crkvena kulturna dobra (2001.).
Požeška biskupija, svjesna spomenutog značenja dijecezanskog muzeja, nastojala je od samih početka svoga postojanja prikupljati sa svog područja predmete sakralne baštine izvan liturgijske uporabe. Tim više, što su tijekovi povijesnih događaja uzrokovali mnoga razaranja u Slavoniji, od osmanlijske vladavine do najnovijega Domovinskog rata, u kojima je uništen ili izgubljen najveći broj srednjovjekovnih svjedoka života Crkve na njezinim prostorima, za razliku od nekih drugih hrvatskih sredina gdje je sačuvan znatan broj sakralnih artefakata iz najstarijeg doba. U tom biskupijskom radu dodatni motiv bila je činjenica da se u Hrvatskoj – ne samo na građanskom nego i na crkvenom području – kulturna djelatnost uglavnom svela na nekoliko središta te se od Zagreba do Osijeka osjeća određena praznina, koja između ostalog ima određene posljedice i za identitetsko pitanje ovih prostora. Pored toga, snažan pokretač u navedenome biskupijskom nastojanju bio je i sam grad Požega sa svojom sačuvanom jedinstvenom jezgrom oblikovanom u kasnome srednjem vijeku na čijem se glavnom trgu nalaze dva dragocjena objekta sakralne nepokretne baštine iz 13. stoljeća koja nisu uništena u vrijeme osmanlijske vladavine: crkva sv. Lovre i franjevačka crkva Duha Svetoga.
Ta baština obogaćena je baroknim sakralnim zdanjima nakon osmanlijskog vremena, među kojima je franjevački samostan, zgrada Biskupskog doma koju su izgradili isusovci početkom 18. stoljeća a sadašnji je oblik dobila koncem 19. i početkom 20. stoljeća, sa samostanom časnih sestara milosrdnica, izgrađenim izvorno kao isusovačka gimnazija, a središte toga sklopa tvori zavjetni stup u čast Presvetog Trojstva iz 1749. godine koji trgu daje ime. U produžetku toga nasljeđa zagrebački biskup Franjo Thauszy izgradnjom crkve sv. Terezije, uz potporu carice Marije Terezije, otvara novi trg i dodaje požeškoj sakralnoj nepokretnoj baštini jednu od najljepših kasnobaroknih arhitektura druge polovine 18. stoljeća u Hrvatskoj, zdanje koje je 1997. godine pri utemeljenju Požeške biskupije papa Ivan Pavao II. uzdigao na čast stolne crkve. Tijekom posljednjih godina ona je iznutra i izvana uređena te s novim brončanim vratima kiparice Marije Ujević Galetović postavljenima 2016. godine daje crkvenom zdanju i trgu posebnu svečanost.
Na katedralni trg uvjerljivo se uklopila i novoizgrađena jednokatna zgrada slijedeći mjere prethodne kuće u kojoj je organiziran Dijecezanski muzej, stvarajući ugođaj arhitektonske cjelovitosti i sklada prostornog uređenja trga. Tako je požeška nepokretna sakralna baština povezana u jedno s pokretnom baštinom u crkvama i Muzeju, prikupljenom na prostoru sadašnje Požeške biskupije, uzdižući Požegu na razinu grada koji na svoj način kulturno objedinjuje srednju i zapadnu Slavoniju.
Požeški Dijecezanski muzej s čitaonicom Biskupijske knjižnice, osnovan 7. travnja 1999. godine, sastoji se od sakralne zbirke, zbirke moderne i suvremene umjetnosti, etnografske zbirke koju je najvećim dijelom prikupio Mirko Roginić, dugogodišnji župnik u Velikoj, grafičke zbirke te zbirke plaketa. U spomenutoj zgradi uređen je trajni postav sakralne zbirke te zbirke moderne i suvremene umjetnosti, čiji je jedan dio izložen i u zgradi Biskupskog doma kao sastavni dio muzejskog postava. U tijeku je priprava za trajni postav etnografske zbirke pokraj župne crkve u Velikoj, a grafička zbirka i zbirka plaketa ostaju u studijskom arhivu Dijecezanskog muzeja.
Izbor slika i skulptura sakralne baštine iz fundusa Muzeja napravila je Mirjana Repanić-Braun, predmeta izrađenih od metala Arijana Koprčina, a liturgijskog tekstila Jelena Ivoš te je trenutačno oko 200 predmeta sakralne zbirke izloženo u trajnom muzejskom postavu. Zbirku moderne i suvremene umjetnosti u Dijecezanskom muzeju tvori Galerija Požeške biskupije s donacijama slika i kipova pojedinih umjetnika, a među njima po brojnosti prednjači donacija slika Ive Dulčića, dar njegove supruge Miroslave, zatim donacija Đure Sedera, Šime Vulasa, Zlatka Kesera, Josipa Poljana, Šime Perića, Tihomira Lončara, Vjeke Jarka te Mostarsko-duvanjske biskupije. Zbirci moderne i suvremene umjetnosti pridružena je i zbirka umjetnina biskupa Antuna Škvorčevića koja se sastoji uglavnom od darova koje je biskup primio pri uspostavi Požeške biskupije i njegova biskupskog ređenja 1997. godine te poslije – sve do danas. Muzeološki koncept i oblikovanje postava moderne i suvremene umjetnosti je izradio arhitekt Mario Beusan, a izbor građe napravila je Ivanka Reberski te je na njem izloženo također oko 200 umjetničkih djela.
Tijekom pripravnih radova oko uređenja Dijecezanskog muzeja Požeška je biskupija organizirala nekoliko izložbi iz navedenog fundusa i putem posudbi od drugih vlasnika te je u seriji Bibliotheca ars sacra posegana tiskala katalog Put svjetlosti Iva Dulčića. (2008.) i Zlatko Šulentić – Tragom onostranog i svetog (2009.) Zajedno s Maticom hrvatskom Zagreb i Modernom galerijom Zagreb, Biskupija je tiskala monografiju Ivo Dulčić (2016.) autora Igora Zidića o stotoj obljetnici umjetnikova rođenja i organizirala znanstveni kolokvij u dvorani Dijecezanskog muzeja u Požegi. Svim navedenim djelatnostima Požeška biskupija je nastojala promicati dijalog između vjere i kulture, što će biti puno lakše ostvarivati u povezanosti sa spomenutim izložbenim postavom u Dijecezanskom muzeju.
Temeljem uvida u sakralnu baštinu sačuvanu u požeškoj Župi sv. Terezije Avilske i njenu posebnost, napose potrebu da ona bude smještena i čuvana u okviru crkve koja je postala katedralom te da njezini liturgijski predmeti služe pontifikalnim slavljima, donesena je odluka da se pored Dijecezanskog muzeja osnuje i Riznica požeške katedrale koja je povijesno i sadržajno neodjeljiva od Muzeja.
U Dekretu od 31. kolovoza 2004. o osnutku Riznice piše: „Apostolskim pismom ‘Praeclarum evangelizationis opus’ papa Ivan Pavao II. utemeljio je Požešku biskupiju i uzdigao župnu crkvu sv. Terezije Avilske u Požegi na čast Katedrale te je sve što se u njoj našlo dobilo novo značenje. Tijekom gotovo dva i pol stoljeća postojanja te crkve u njoj su sačuvani liturgijski predmeti od velike kulturne i povijesne vrijednosti, od kojih neki potječu iz davnijih vremena. Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine, pavlinskog reda 1786. godine, Subalternog konzistorija u prvoj polovici 19. stoljeća, Nadbiskupskog orfanotrofija 1946. godine te tijekom dugogodišnjih istraživanja i uređenja crkve sv. Lovre u Požegi (1961. – 1998.) u župnu crkvu sv. Terezije Avilske preneseni su brojni liturgijski i arhivski predmeti te stare knjige tih crkvenih ustanova. Kako bi se sva ta baština prikladno čuvala, konzervirala i obnavljala te dostojno prezentirala utemeljena je Riznica požeške Katedrale.“
U njoj se nalazi sedamdesetak izložaka sakralnih predmeta. Među njima je liturgijsko posuđe s nekoliko kasnogotičkih kaleža iz 15. i 16. stoljeća, ruho u kojem je posebno značajna mitra biskupa Franje Thauszyja, graditelja crkve, te misnica, dalmatike, plašt i velum koje je za posvetu požeške crkve sv. Terezije 1763. Darovala carica Marija Terezija zajedno s rokoko kaležom te rukopisne pjesmarice iz 17. stoljeća. Skupina najnovijih predmeta u Riznici najvećim dijelom su darovi prigodom uspostave Požeške biskupije i ređenja biskupa Antuna Škvorčevića 27. rujna 1997. i nakon toga. Izloženi su biskupski pastorali, pektorali, prsteni, kaleži, crkveno ruho te okovani evanđelistari i misali. Riječ je o djelima Hrvoja Ljubića, Šime Vulasa, Lazera Lumezija, Ane Nade Krpelnik, Vere Klepaj Turnšek, p. Marka Ivana Rupnika u zanatskim izvedbama hrvatskih i talijanskih zlatarskih radionica, među kojima je Tomislav Rodić i Luciano Ghezzi. Zapaženo mjesto imaju darovi pape Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i ekumenskoga carigradskog patrijarha Bartolomeja požeškom biskupu Antunu te pokloni pojedinih biskupa i svećenika.
Riznica je smještena u oratoriju iznad desne katedralne sakristije kako bi pohranjeni predmeti bili na raspolaganju za liturgijska slavlja u stolnoj crkvi. Uređena je po konceptu arhitekta Marija Beusana s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u koordinaciji Ivice Žuljevića, katedralnog župnika, a stručnu obradu predmeta napravila je Mirjana Repanić-Braun, Arijana Koprčina, Jelena Ivoš i Nikolina Mandić te je otvorena za javnost 2015. godine.
Uređenjem Dijecezanskog muzeja u Požegi o 20. obljetnici utemeljenja Požeške biskupije i godinu dana ranije Riznice katedrale otvorene su nove pastoralne mogućnosti mlade požeške mjesne Crkve. Trajni muzejski postav sakralne baštine je, naime, osobito sredstvo evangelizacije, put kojim mladi naraštaji zahvaćeni globalizacijskom kulturom, napose učenici katoličkih škola u Požegi i Virovitici te drugi vjernici mogu upoznati svijet iz kojeg su duhovno izrasli i identitet u kojem se nastoje izgrađivati, a svi oni koji ne pripadaju zajednici vjere otkriti snagu i ljepotu koju je ona utisnula u sakralne predmete i koja ih približava Bogu, izvoru ljepote. Zbirka moderne i suvremene umjetnosti postavljena u požeškom Dijecezanskom muzeju upotpunjuje spomenutu ulogu sakralne baštine. Premda sva izložena djela suvremenih hrvatskih umjetnika nisu sakralnog i religioznog sadržaja, ona na svoj način govore o duhovnom identitetu suvremenoga hrvatskog čovjeka te povezana s djelima sakralne baštine tvore jedinstvenu cjelinu svjedočanstva o životu ljudi na našim prostorima od 15. stoljeća do danas.
„Posebnost katedralnih riznica i dijecezanskih muzeja je u tome što oni nisu plod muzealske djelatnosti Crkve, jer ona nije svrha njezina poslanja, nego nastaju kao pastoralne ustanove neke biskupije u kojima ona po predmetima sakralne baštine, prikupljenima iz katedrale ili župnih crkava i drugih ustanova svoga područja čuva živu memoriju vjere prethodnih naraštaja na određenom prostoru i svjedoči kontinuitet u okviru kojeg živi sadašnja zajednica. To su predmeti u koje je utisnuta vjera onih koji su ih oblikovali, vjernika koji su po njima uzdizali dušu Bogu, postajali zajedničarima Božjega svijeta, dionicima otajstava koja su povezano s tim predmetima slavili, izgrađivali svoj duhovni identitet i obilježili prostor na kojem su živjeli.
Vjerujem da će obilaskom ovih ustanova posjetitelji moći upoznati sačuvane tragove svetoga i lijepoga na prostorima zapadne i srednje Slavonije, napose grada Požege od 15. stoljeća do danas te otkriti u njima vjekovni identitet hrvatskog čovjeka ovog dijela naše Domovine kojem pripadamo“, rekao je požeški biskup Antun Škvorčević.
Na kraju je svakom od hodočasnika darovao knjigu „Riječ Božja nije okovana“ u kojoj su skupljena biskupova pisma, poruke, i homilije u vrijeme pandemije koronavirusa.
