Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Matvejević je izvršio brutalni i marksizoidni verbalni politički atentat na istinu, na Hrvatsku i na mene osobno

Zahtijevao je da meni, Aralici i Vuletiću i bezbrojnim neimenovanim hrvatskih književnicima sude sudovi poput onih jugokomunističkih i simodubajićeviskih nakon p0okolja 1945. godine

 

Matvejević i dalje ubija istinu, kleveće Hrvate i Hrvatsku, klevetnički svrstavajući Aralicu, Vuletića i mene među pomagače srbskim zločincima Ratku Mladiću i Karadžiću, optuženima za genocid u Srebrenici

Otvoreno pismo hrvatskoga književnika Mile Pešorde:

(Uz privatnu tužbu protiv klevetnika dr. Predraga Matvejevića , koji nastavlja ubijati istinu, klevetati Hrvate i Hrvatsku, i najavljeni početak suđenja, pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, u ponedjeljak 21. svibnja, P. Matvejeviću, već osuđivanom g. 2005. za iste uvrjede i klevete od 10.11. 2001. u članku „Naši talibani”, a ponovljene 13.svibnja 2011. u talijanskome dnevniku „Corriere della sera” u njegovu članku SREBRENICA ET GLI SCRITTORI LATITANTI/’Srebrenica i književnici-zločinci u bijegu od pravde’)

Poštovani prijatelji i prijateljice istine i slobode, dajem na znanje svima vama ljudima dobre volje, medijima i demokratskim ustanovama hrvatskim i međunarodnim povezanima u zajedništvo univerzalnim uljudbenim načelima istinoljubivosti i pravednosti, svima koji žele istinu u ljubavi, jednu i božansku, kao mjerilo stvari u društvu i odnosa među ljudima, narodima i državama, da je dr. Predrag Matvejević bio pravomoćno osuđen „klevetnik i lažljivac”, jer je izvršio brutalni i marksizoidni verbalni politički atentat na istinu, na Hrvatsku i na mene osobno, svojim klevetama u članku „Naši talibani”, u zagrebačkomu „Jutarnjemu listu”, 10. studenoga 2001.

Za taj svoj zločinački, haagdžijski, a zbog moga davidovskoga suprotstavljanja istomu neuspješni, pokušaj režiranja svojevrstnih mirnodobskih Ahmića, P. Matvejević je, na temelju moje privatne građanske tužbe, bio suđen na sudu u Zagrebu i osuđen 2. 11. 2005., nekoliko dana uoči apsolutne zastare, na tek simboličnu uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine.

Nažalost, bio je za to svoje blaćenje i prijezir mučeničke i demokratske Hrvatske u ratu protiv srbskoga okupatora, odnosno za umorstvo mene kao ravnopravna hrvatskoga građanina i Europljanina, nagrađen podporom i priznanjima nekih lokalnih yu-ljevičarskih i filoserbskih boraca za neograničenu slobodu klevetanja i eliminiranja u Hrvatskoj onih drugih i, od njihove formacije jednoumlja i naslijeđenih jugostruktura zločina, drugačijih, ali i podporom nekih pojedinaca i skupina izvan Hrvatske, bilo da su opterećeni predrasudama o Lijepoj Našoj, bilo da su pripadnicima iste „crvene ćelije”, dok su brojni u našoj državi i u svijetu mogli biti zavedeni sustavnom i totalitarnom masmedijsko-političkom ljevičarsko-kompartijskom manipulacijom, s novim izmišljotinama i klevetama, grubim fascio-jergovićevskim napadima i pritiscima na sudce i sudstvo i dijaboličnim ozloglašavanjem mene sama zato što sam, braneći istinu i domovinu i svoj život, inače Matvejevićevom specijalnoslužbaškom klevetom pripremanima za Haag, linč ili križ, pokušao toga nasilnika civilizirano privesti k „spoznanjiju prava” i doveo ga pred sud u demokratskoj Hrvatskoj (a, nota bene, P. Matvejević je zahtijevao, i još uvijek zahtijeva, da meni, Aralici i Vuletiću i bezbrojnim neimenovanim hrvatskih književnicima sude sudovi poput onih jugokomunističkih i simodubajićeviskih nakon množtvenoga pokolja hrvatske vojske i civila g. 1945!).

Manipulacijom udbopartijskih ideoloških čuvara jezika, javnosti se klevetnik sam predstavljao i bio predstavljan (čak i u glavnome dnevniku Hrvatske televizije, na kojoj je istoga antikroata zastupao i sudstvo napadao „doktor korupcije” Ivo Sanader, tada na dužnosti predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a) ne kao politički jugoideolog i antidemokrat, već kao „osoba dijaloga” i navodna žrtva „ustašoidnih tuđmanovaca”; a dosuđenu smiješnu prijetnju kaznom zatvora notornomu klevetniku (koju je uvjetni osuđenik javno medijski izvrgavao ruglu, uz to tvrdeći kako će ga predsjednik Republike Hrvatske pomilovati) predstavljali su – teškom robijom, a mene, oklevetana i za likvidaciju obilježena, ne kao hrvatskoga intelektualca i humanitarca i sveučilišnoga lektora u Francuskoj zauzeta za slobodu domovine i mir, nego, prema jugodiktatorskoj udbopartijskoj terminologiji – kao „negativna elementa”, kojega treba živa ubaciti u prvu nepopunjenu „Hudu jamu” i višestrukim betonskim zidovima zazidati!

Prošle je godine, 13. svibnja 2011., ovaj svoj EPH-JUlistaški klevetnički napad, priređen za talijanske čitatelje, P. Matvejević ponovio u Italiji , u uglednome i visokonakladnome dnevniku „Corriere della Sera”, i to dan uoči moga najavljenoga, i ipak sretno i uspješno održana, književnoga gostovanja u Padovi, u svetištu našega Svetoga Leopolda Bogdana Mandića, na značajnoj manifestaciji hrvatsko-talijanskoga prijateljstva, „Danima Hrvata u Italiji”. I u tome svome, u biti neostaljinističkome, uradku poznati „italo-komunist”, „književnik i novinar” i trgovački putnik „jugoslavenstva” u apsolutno nehrvatskome ključu, P. Matvejević dezinformira talijansku javnost o biti velikosrbske invazije na hrvatske zemlje i narod zapadno od Dunava i Drine, o Hrvatima i Hrvatskoj, o ovomu našemu mediteransko-mitteleuropskomu dijelu Europe općenito, a trojicu hrvatskih književnika (na „dugačkom popisu gadova/nedostojnih”, napisa dr. P. Matvejević), Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, poetički i politički dokazanih humanista i demokrata europejskoga pravca, opetovano poimence prokazuje kao „profašiste”, „nacionaliste”, ali i „srbočetnike”, suodgovorne čak i za velikosrbski genocid u Srebrenici.

I trpa nas, intelektualne borce za slobodu i mir hrvatskom narodu, u istu zločinačku vreću s Ćosićima, Mladićima, Adžićima, Raškovićima, Šešeljima, Plavšićkama, Karadžićima i njima sličnim ideolozima i izvršiteljima srbskofašističke agresije na naš narod i države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s istom bezkrajnom lakoćom podmetanja i difamiranja s kojom je prokazivao hrvatskoga predsjednika i utemeljitelja demokratske države Hrvatske akademika dr. Franju Tuđmana, vrhovnoga zapovjednika Hrvatske vojske u vrijeme narodno-osloboditeljskoga Domovinskoga rata protiv srbskoga okupatora i beogradske „JNA”, da je „gori srbožder i od najzloglasnjih ustaša Hrvata”, jer je, s junacima poput Ante Gotovine, olujnoga generala Hrvatske vojske, „uspio ‘etnički očistiti’ lijepu našu domovinu kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali ‘bjež’te psine preko Drine’ „ (P.Matvejević, „Nacional”, str. 61., 22.rujna, 1999.)

Duboko štujući i životvorno baštineći tisućljetno hrvatsko knjižtvo, kulturu, ali i junačtvo sažeto u povijestnoj sintagmi „antemurale christianitatis”, demokratizam i kršćanski humanizam, po kojima smo i s kojima smo znakovito i trajno ugrađeni u civilizacijsku zgradu današnje Europae, a braneći istinu Hrvatske i svoj život i ime pred klevetničkim, u središnjici formacije antidemoktratizma i antikroatizma osmišljenim, navalama na Mir i Dobro, na demokratski sustav i na uljudbu nam samu, ponovno sam tužio P. Matvejevića zbog njegova ponovljenoga zločina klevete, kojom ovaj doktorski difamator i dezinformator osakaćuje istinu, majstorskom svojom mistrijom nabacuje blato na duhovnu Hrvatsku, i zahtijeva da hrvatskim književnicima, pa i meni kao jednomu od samo trojice imenovanih na matvejevitchevskomu „dugačkomu popisu gadova/nedostojnika” još neimenovanih, sudi neki prijeki i posebni sud poput „sudova časti” koji su u srbskoboljševičkoj „Jugoslaviji”, nakon poraza nacifašizma i pada hrvatske nacije, krvnički razkomadane, iako među pobjednike nad fašizmom posve zasluženo uvrštene, pod novo serbookupacijsko „oslobođenje” god. 1945., sudili stotinama tisuća „kolaboranata fašizma”.

Klevetničko je pero svoje još jedanput u Hrvate i Hrvatsku znalački zabio, znači, naš proslavljeni dojavnik dr.Predrag Matvejević.

Ovaj talijanski i hrvatski državljanin, pariški doktorant, nekadašnji zaslužni jugoslavenski PEN-zaštitnik srbskočetničkoga vojvode dr. Vojislava Šešelja, ex-docent Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i rimske La Sapienze, koji je u veljači 1989. u Zagrebu osnovao, zajedno s Pupovcem, Puhovskim i srbskim generalom „JNA“ Kočom Popovićem, neojugokomunističku stranku Udruženu jugoslavensku demokratsku inicijativu /UJDI., a god. 1999. bio, kako su mediji javili, kandidatom talijanskih komunista na izborima za Europski parlament, objavio je u Italiji novinski članak, bolje kazano, inter-nacionalistički letak-metak, u kojemu miroljubivim hrvatskim književnicima i demokratima klevetnički sudi i presuđuje kao zločincima i fašistima, svrstavajući ih uz bok srbskim ratnim zločincima Radovanu Kardžiću i Ratku Mladiću, tim istaknutim izvršiteljima velikosrbskoga ratnoga pohoda i na Hercegovinu i na Bosnu . Uostalom, redakcijskom opremom teksta i konteksta Matvejevićeve „tjeralice” jest reprodukcija tjeralice s likovima srbskih ratnih zločinaca generala Mladića i književnika Karadžića te strašna i diljem svijeta poznata fotografija iz naše Bosne s mnogobrojnim lijesovima muslimansko-bosanskih žrtava srbskočetničke i „JNA” agresije i „istrage poturica i latina”.

Iako je P. Matvejević za gotovo isto počinjeno zlodjelo, sadržano još u njegovu novinskom članku „Naši talibani” od 10.11.2001. u zagrebačkomu „Jutarnjemu listu”, bio osuđen na simboličnu kaznu iliti prijetnju kaznom zatvora od pet mjeseci uvjetno dvije godine (koju nije odležao iako je bezbroj puta postavljeni uvjet bezobzirno kršio nastavljajući, čak izrijekom ne priznavši ni hrvatski sud ni presudu, krivotvoriti istinu i difamirati i Hrvatsku i hrvatske žrtve svoga klevetničkoga čina), P. Matvejević je, premda počasni podpredsjednik londonskoga PEN-centra, bez imalo obzira prema Povelji PEN-a, prema istini i ljudima i prema Zagrebu u čijemu središtu živi, ponovio svoje simbolično zlosilje nad Hrvatima i Hrvatskom, žrtvama velikosrbske i JNA ratne agresije. Osmišljeno je i ostrašćeno dezinformirao javnost prijateljske nam i susjedne, s nama Hrvatima tijekom naše milenijske povijesti i kulture kulturološki i duhovno-religijski toliko povezane, Italije, i, zlorabeći svoj ugled ex-docenta s La Sapienze, klevetnički prokazao, javno denuncirao trojicu hrvatskih književnika, Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, Milu Pešordu, zapravo „srbočetničkim” književnicima-zločincima suodgovornima za velikosrbski genocid nad našim narodom u Srebrenici, simbolnom mjestu Bosnae Argentinae, genocid planski izvršen u duhu pansrbskoga koncepta Načertanija i Memoranduma, pod vojnim zapovjedništvom Ratka Mladića, visokoga oficira srbijanske tzv. Jugoslavenske Narodne Armije, nad našim golorukim narodom u Bosni i Hercegovini, A.D.1995. , a pod glavnim stvarnim zapovjedništvom svesrbskoga zločinačkoga „vožda” , komunista-socijalista Slobodana Miloševića, koji je, po svjedočkim riječima njegova blizkoga suradnika Bate Živojinovića, već godine 1992., na Hrvate i Hrvatsku poslao oko 300.000 srbskih naoružanih osvajača, pripadnika „JNA” i paravojnih četničkih srbskih postrojba, na plaći Beograda, koji izvršiše agresiju, počiniše genocid i kulturocid nad narodom i zemljama hrvatskim, ali se do dana današnjega ne pogledaše ni Srbi ni Srbija, još nedenacificirana, dapače, u zrcalu Istine i odgovornosti za planske zločine i razaranja na tlu cijele nam hrvatske domovine.

Moguće osokoljen svojim društvenim statusom, u nedekomuniziranu društvu kojim znatno upravlja stara udbosfera i nova nenarodna središnjica, povlašćene osobe iznad zakona i Ustava – koji status kao da mu je jamčio g. 2005. ne samo hadezeovski doktor elementalne korupcije Ivo Sanader (o Vesni Pusić da i ne govorimo i njezinu priopćenju u prilog kršitelju Ustava i zakona!), nego i esdepeovski aktualni predsjednik RH Ivo Josipović osobno, javno proglasivši g. 2010. nepostojećim, iako počinjenim i na sudu dokazanim i zakonski pravomoćno sankcioniranim, Matvejevićev zločin klevete te imenujući netom osuđena lažljivca i klevetnika, žigosana u njegovu zločinstvu i presudom samoga Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, predstavnikom Hrvatske u uglednoj svjetskoj Organizaciji frankofonih država –  objavio je difamator Matvejević svoj pamflet u visokonakladnome talijanskom dnevniku Corriere della Sera, na stranici 23., u središnjemu tematskomu bloku posvećenu 50. obljetnici Amnesty International, članak pod naslovom ‘Srebrenica i književnici (zločinci) u bijegu od pravde’, s podnaslovom ‘Genocid’, redakcijski opremljen posterom napravljenim u prigodi 10. obljetnice genocida u Srebrenici, odnosno reprodukcijom tjeralice s fotografijama srbskih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, u bijegu od pravde, te likom autora članka-metka u ulozi lovca na glave hrvatskih književnika koji su branili svoj hrvatski jezik, narod i .cijelu domovinu od velikosrbske invazije i okupacije. Djelo, moglo bi se s pravom reći, dostojno onoga koji, prema riječima profesora Zdravka Tomca, objelodanjenim u njegovu politološkomu eseju u zagrebačkomu „Fokusu” 25. travnja 2008., „brani i zastupa velikosrbska četnička stajališta”.

Za stvar istine dobro je znati da je P. Matvejević g. 2011., i u ovomu svomu „najnovijemu”, a od godine 2001. diljem „Regiona” i u svijet, na više jezika, višemilijunskomu čitateljstvu odaslanomu, „talibanizatorskomu” pamfletu, dakle uz desetu obljetnicu poznatoga masmedijskoga juriša na istinu i nevine hrvatske žrtve đilas-matvejevićevske „plemenite mržnje” prema Hrvatima, napisao, podpisao i urbi et orbi kurirsko-klevetnički dojavio monstruoznu laž da sam ja (i ini imenovani i neimenovani hrvatski književnici) svoje pero „upotrijebio u službi fašista i njihovih teških zlodjela” (navod: „Naši talibani”, Yulist, 2001.-„Srebrenica et gli scrittori latitanti”, Corriere della Sera, 2011.): Dojavio je jugo-arbitar regionarskoga suda u sjeni, bijesan na Hrvate koji da su srušili milu mu monarhofašističko-jugokomunističku „Srboslaviju” (a sama se udavila od krvi nevinih i silnoga croatožderstva), da spadam među srbočetnike i „sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na zločin, prešućivali i zatajivali zločine, opravdavali teška zlodjela na najrazličitije načine i još uvijek ih pokušavaju opravdati” (isto). I zaključio je, ovaj veleum iz jugorasističke škole jedinstva i blatstva, nomenklaturski gluh na jauke iz „Ćelovine” u Mostaru (u kojemu gradu crotužiteljev otac Vsevolod Matvejevitch bijaše desetak godina yukomunističkim „sudijom”, a moj otac, za vrijeme rata g. 1941.-1945. hrvatski domobran-vozač u samovoznoj satniji regularne vojske Nezavisne Države Hrvatske, da bi, nakon 1947., kriv zato što je ostao živ i čist i napojio žedna i nahranio gladna i nije pristao biti „suradnik”, odležao dvije godine na robiji u Zenici kao jedna od žrtava montiranih „jugoslavenskih” tzv. staljinističkih suđenja), da i meni imade suditi,  i to kao „hrvato-bošnjaku” (!) i kao „čistom sijaču mržnje” (!) poseban „sud časti”, poput sudova „koji su djelovali u Jugoslaviji i u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata”, istih onih democidnih kvazi-sudova od Dakse i Širokoga Brijega, od Istre i Lanišća i Gologa otoka, pa sve do Beograda, Zagreba, Jazovke, Bleiburga i Crngroba i tisuća skrivenih i diljem zapadne „Jugoslavije” razpoređenih „hudih jama” i „fojba”, s milijunskim nevinim žrtvama serbsko-komunističkih „revolucionarnih” orgija, orgija kojih je iluminatsko-krvoločnim vrhuncem patološke mržnje prema Hrvatima i rimokatolištvu i ideji obnove Hrvatske Države bio čudovišni čin spaljivanja srcca svetačkoga nam mučenika blaženoga Alojzija Stepinca, kardinala i hrvatskoga metropolita – nakon njegova umorstva klevetanjem, robijanjem, zlostavljanjem i trovanjem – ritualno izvršen u jugoslavenskoj policijskoj spalionici u glavnomu gradu Hrvatske – Zagrebu, godine 1960. I zato je tavariščima à la matvejević posve normalno da svijetom i dalje kruži čudovišna kleveta o Hrvatima kao najzločinačkijemu narodu na svijetu i o 600.000-1.000.000 poklanih Srba i Židova u radnomu logoru Jasenovcu, o bl.Stepincu, nadbiskupu zagrebačkomu, mučeniku za prava čovjeka, naroda i Crkvu, kao o „nadbiskupu genocida” i da budu ušutkani, procesuirani, proganjani, verbalno i na druge načine umlaćivani i iz javnoga života u domovini i u svijetu uklonjeni svi oni koji ne pristaju na diktat šutnje o planski izvršenomu jugoserbskomu genocidu i kulturocidu mitoloških razmjera nad Hrvatima, na diktat šutnje o šutnji.

Svjestan svoje građanske obveze i hrvatskoga deržanstva čuvanja i promicanja ustavnih demokratskih vrijednosti i europskih naših standarda humanizma i prijateljstva i otvorena dijaloga i suradnje među ljudima i narodima, a koje dr. P. Matvejević, kao neformalni i neumorni stjegonoša krvavocrvenih zastavica jugoslavlja i antikroatizma, svojim, na takovoj idejnoj matrici zasnovanim, neznanstvenim i pseudohumanističkim političkim stajalištima i osmišljenim dezinformacijama,  ozbiljno ugrožava, prisiljen također obraniti istinu i vlastitu čast i ugled, život sam, na koje P.Matvejević,  svojim klevetničkim konfabulacijama i masmedijskim kriptokomunjarskim i kriptošovinističkim kampanjama planetarnih razmjera, već desetak godina neprekidno napada, morao sam protiv klevetnika i difamatora podnijeti tužbu Općinskomu kaznenomu sudu Zagreb, dana 29.07.2011. Sudac Milenko Đaković, predsjednik vijeća, zakazao je prvo ročište na Općinskomu kaznenomu sudu u Zagrebu, u ponedjeljak, 21. svibnja 2012. u 10 sati.

U vjeri mira i pomirenja u istini koja nas oslobađa za podpun život u Riječi i na njoj zasnovanoj čovjekovoj slobodi i pobratimstvu lica u svemiru, utječem se, dragi prijatelji, našemu najvišemu općečovječanskomu zakonu – zakonu Ljubavi. S milošću sam Božjom pomogao da jedna klevetarska jugo-neman istinom bude razobličena u Parizu, u tijeku slavnih godina devedesetih protekloga stoljeća svehrvatskoga rata za nezavisnost i za istinu Hrvatske, velikim dijelom zahvaljujući plemenitu ozračju čovjekoljublja tolikih hrvatskih prijatelja među Francuzima djelatno otvorenih prema Riječi u teškim nam i veličajnim danima rata za opstanak pred srbijanskom najezdom, koje je došlo do izražaja i na akademskim okruglim stolovima i simpozijima,  poput onoga pariškoga,  3. i 4. veljače 1992.,  o „sudbinama nacija bivše Jugoslavije”. Pomogao sam prijateljima Istine, i na njoj ujedinjene Europae, odkriti postojanje sustava, u karadžićevskomu kovčežiću idejno osmišljena, lažnim jugoslavenstvom (a stvarnim velikosrbstvom) savršeno prikrivena, djelom književnika Dobrice Ćosića proslavljena, na podpuno uništenje hrvatstva usmjerena – sustava pansrbske laži.

Deržanstvom je mojim staviti se i ovdje na razpolaganje da se boguhvalni dan blagosti i mira dogodi u Zagrebu, građanima Hrvatske i cijelomu hrvatskomu narodu, koji je mnogo stradao i propatio (ali ne samo on) u stoljeću dvadesetomu od zlosilja triju totalitarističkih društvenih poredaka, a nadasve kao žrtva tuđinske okupacije i istragaškoga fašističko-komunističkoga barbarogenija, neprekinutoga i nerazkrinkanoga djelovanja njegove „Crne ruke” među nama i njegova (barbarogenijeva), masmedijsko-politički umreženoga, gramscijevski osuvremenjenoga, idejnoga koncepta pamfletizma kao nacizma „nebeskoga naroda”. Da nikada više ni nad kojim ljudskim bićem ne bude, kao što nada mnom jest, počinjen ovakovi monstruozni zločin totalne i totalitarne klevete, jer i Matvejevićeva, makar koliko prema meni bila i osvetnički motivirana, „Kleveta je ozbiljan zločin” (prof. dr. Zvonimir Šeparović, Hrvatsko slovo br. 791., str.28., Zagreb, 18.VI.2010.), kao strukturni dio one planetarno-zločiniteljske laži crnorukaški navaljene na hrvatski jezik, zemlju i ljude..

A šutnja o takovome zločinu, kojim se gaze temeljna prava čovjeka i ugrožavaju sloboda i dostojanstvo naroda i naša još krhka stabljika demokracije i hrvatsko suvereno i ponosno pribivanje za zajedničkim stolom ravnopravnih europskih nacija?! Pa odmahivanje rukom prema svemu tomu zlomu, koje nam navodno u naše ime i za naše dobro uporno nameću?! U toj šutnji, u kojoj se ne diže glas ni moralne teologije, ni moralne filozofije,  ni etike, ni „dobrih pastira”, kao da nestaje čovječnosti i čovjeka, navlastito onoga, Hrvatice ili Hrvata, koji, u božanstvenomu Danteovu Rajuforse di Croazia viene“,  iz Hrvatske hodočasnički dođe pokloniti se pred svete Veronike rubac, s bogodivljenjem supatnički uzkliknuvši: „Signor mio Gesù Cristo, Dio verace, / or fu sì fatta la semblanza vostra?” („Gospodine moj Kriste, Bože pravi,/takav li dakle bješe lik tvoj sveti?” – Maras)

Kao da pod teretom šutnje sve manje živi duhovna Hrvatska.                                  

(*Otvoreno pismo javnosti, upućeno iz Zagreba, 17.svibnja.2012., totalitaristički prešućeno, objavljeno samo na nekim  portalima hrvatskoga pravca i, cjelovito, u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo broj 893., god. XVII., str. 6.i 28., u petak, 1.lipnja 2012.)

(PRIPOMENA UR. Uz dvadesetogodišnjicu prvoga Matvejevićeva komunjarskoga atentata od 11.studenoga 2001. na istinu i na hrvatske književnike Ivana Aralicu, Milu Pešordu i Anđelka Vuletića (nedavno preminuloga), i desetogodišnjicu ponovljenoga, objavljujemo svojedobni apel Mile Pešorde upućen javnosti hrvatskoj i svjetskoj, svojevrstni vox clamantis in Croatia, nastao u ozračju posvemašnjega izručivanja hrvatskih domobranitelja i države Hrvatske  na  parapolitička haaško sudišta. Naime, ovaj tekst antologijskoga hrvatskoga pjesnika i prokušanoga intelektualnoga borca za hrvatski jezik i slobodu,  zorno i dramatično osvjetljuje okolnosti  zastrašujućega i usustavljenoga nasilja nad istinom i Hrvatskom, i nad njim samim kao hrvatskim građaninom, nositeljem najvišega državnoga odlikovanja Republike Hrvatske za izniman doprinos u kulturi – Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Također prenosimo izvrsnu juridičko-viktimološku razčlanbu  o Matvejevićevu zločinu klevete kao takovom, „Kleveta je ozbiljan zločin“,  koju je g.2010.objavio prof.dr.sc. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu, i ex-ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske,  jer nam se čini bitnom za razumijevanje naravi  žestokoga idejnoga i  pravosudnoga sraza između Mile Pešorde i Predraga Matvejevića.

Mile Pešorda

Povezane objave

ZA Kolindu!

HF

Vukušić na misi zadušnici udbašu

HF

Plenkovićevo pravosuđe (pre)sudilo katoličkom svećeniku

hrvatski-fokus

Hrvatska se nalazi pred ponorom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više