Hrvatski Fokus
Povijest

Čovjekoljubivi načelnik Petar Katunarić

Austrijski vladar Ferdinanda I. 1835. odlikovao ga je velikom zlatnom medaljom za zasluge koje je dao svojoj zemlji i državi

 

Drugi načelnik Općine Tisno bio je Petar Katunarić (1785.-1844.). Pripadao je trgovačkoj obitelji Katunarić koja se u drugoj polovici 18. stoljeća doselila u Pirovac sa splitskog područja. U pirovačkoj Matici vjenčanih za godinu 1835., kada je bio kum na vjenčanju Mihovila Draganića-Vrančića i Katarine Matković, zapisano je da je rođen u Splitu, a živi u Tisnome.

Za svog dugogodišnjeg načelničkog mandata (1828. – 1844.) Petar je dobio 138 pohvala i priznanja od političkih, vojnih, sudskih i crkvenih vlasti (K. Stošić: Sela šibenskog kotara, 1941.). Svakako da je od svih priznanja najvrjednije odlikovanje austrijskog vladara Ferdinanda I. koji ga je 1835. godine odlikovao velikom zlatnom medaljom za zasluge koje je dao svojoj zemlji i državi, kako navodi list Gazzetta di Zara od 11. kolovoza 1835. godine.

U istom listu krajem rujna te godine čitamo i javnu zahvalu načelniku Katunariću na domoljublju kojeg je iskazao brinući se za odred pukovnije Geppert koji je bio stacioniran u Tisnome, a sastavljen od kaplara i petnaest vojnika za čiju je prehranu utrošeno 150 funti mesa, 70 funti riže i 250 bokala vina, vrijednosti 60 fiorini i 20 carantani.

Nekoliko godina prije, odnosno 1829. , načelnik Katunarić daruje gradu Zadru više stotina biljaka za park, a zadarska Vlada mu izražava zahvalu i zadovoljstvo zbog ovog hvale vrijednog djela i revnosti. Uz donatorstvo i domoljublje istakao se i kao dobrotvor i kao graditelj. Bio je na pomoći gladnima (1816. i 1826.) kao i siromašnima i oboljelima od kolere 1836. godine. Zaslužan je za izgradnju puta do Murtera i Betine, zatim do Čiste, Velima i prema Tribunju. Uredio je donje, prvo polje tišnjanskog groblja. Pomagao je kod izgradnji škola i crkava, a obalu u Tisnome izgradio je, gotovo, svojim troškom o čemu, u poetičnom stilu, piše Gazzetta di Zara u broju od 12. svibnja 1835. godine: …Slijedeći nagone svog čovjekoljubivog srca, Katunarić, sa žarom koji se ne gasi u poteškoćama… izgradio je pristanište, gotovo, na svoj trošak….

(… Il Cattunarich seguendo gl’impulsi del suo cuore filantropico, con quell’ardore che non illanguidisce ne si estingue per le difficolta che in ogni ordita operazione intramettonsi, concepi il divisamento di costruire un molo quasi tutto a sue spese….)

Katunarić je proširio i oblikovao uspravni zid, podigao i izravnao stazu, dodao i učvrstio kolone što je sve dalo ugodan izgled ovom djelu iz kojeg proizlazi javna i privatna korist što zaslužuje poštovanje, zahvalnost i priznanje mještana.

Pisac teksta dalje navodi kako se ova njegova velikodušnost i rad moraju pamtiti od zore do mraka (…dall rompere dell’aurora fino al distendersi delle tenebre…) te, završavajući, napominje kako bi bio propust da se ovaj njegov čin ne objavi u javnosti i na taj način ugodi njemu, a bude na poticaj drugima.

Opisujući na početku teksta konfiguraciju tišnjanske obale, pisac kaže kako prirodna barijera nije bila dovoljna da pruži utjehu mornarima koji su bili prisiljeni skloniti se za velikih valova te da se u prostranoj luci na krajnjem istoku pojavljuje grudobran. To navodi na razmišljanje je li se ovdje radi o izgradnji lukobrana ili rive na današnjoj Rudini. Naime, Ante Colić u svojoj knjizi piše kako je Katunarić izgradio rivu, a da je veliki porat (lukobran) izgrađen 1886. godine ali ne navodi i izvor ove informacije.

Međutim, bilo kako bilo, rad načelnika Katunarića, kako je već spomenuto, imao je odjeka i u monarhiji, a o dodijeli odlikovanja izvijestio je, također, list Gazzetta di Zara 14. prosinca 1835. godine: Dana 18. listopada u Šibeniku je Petru Katunariću, načelniku Općine Tisno, svečano uručena velika zlatna medalja koju mu je dodijelio car i kralj Ferdinand I  za dugačku i hvale vrijednu službu u korist države i domovine. Istog dana slavilo se bogoslužje u šibenskoj katedrali uz sudjelovanje svih lokalnih vlasti, voda policije i zapovjednika.

Ni Tišnjani nisu ostali dužni svom načelniku. Oni su, kako izvještava Gazzetta, nekoliko dana kasnije održali demonstracije  općeg oduševljenja i cijelo je stanovništvo Tisnoga blagoslovilo svog monarha koji je nagradio njihovog vođu, a koji i dalje s jednakom revnošću i nepokolebljivošću promiče napredak Općine.

Graditelj i apostol mira i ljubavi

O osobnosti Petra Katunarića govori još jedan podatak kojeg je Bartolomeo  Biasoletto zabilježio u knjizi Relazione del viaggio fatto nella primavera dell’anno 1838.  dalla maesta del Re Federico Augusto di Sassonia nell’Istria, Dalmazia i Montenegro (Trst, 1841).

U izvješću s tog putovanju parobrodom s kraljem Saske, a prolazeći u blizini Tisnoga, prisjetio se jednog ranijeg putovanja: … Ujutro, 25. svibnja u 4 sata i četvrt parobrod je digao sidro iz luke (Zadar) i krenuo prema Šibeniku gdje smo stigli u 10 i četvrt…

…Lijepo je bilo vidjeti kanale i tjesnace s raznovrsnim brežuljcima kao krunama i nasmijanim selima o kojih se neka odražavaju u moru. U meni su najveća sjećanja na dobrodošlicu nakon što sam ih posjetio na mojim putovanjima 1829. i pronašao ne samo zanimljive biljke već i krajnju srdačnost kod stanovnika. Posebno u obitelji i osobi Petra Katunarića, načelnika Općine Tisno, koji bez ikakvog interesa već iz puke filantropije pruža široko gostoprimstvo svima koji prolaze… .

I don Krsto Stošić piše o Katunariću, a njegova saznanja o njemu proizlaze iz molbe načelnika Općine Ivana Matkovića kojom je ovaj, 1862. godine, od austrijskog kralja zatražio pripomoć od 1200 forinti zbog dugova u koje je upao.

Nabrajajući zasluge Petra Katunarića, Ivan Matković, kojeg je Katunarić posinio jer nije imao djece, vjerojatno se nadao da će lakše doći do te pripomoći. U toj molbi, kako piše Stošić, među ostalim stoji: …Petar je radio 40 godina besplatno za državu i domovinu. Narod ga je nazivao apostolom mira i ljubavi, uzorom rijetkih građanskih i privatnih kreposti. Primao je čeljad u svoju kuću kao u utočište i dobrovoljno dijelio novac…. Austrija je uvrstila Petra među plemiće u Ninu. Vršio je sanitetsku službu do francuske okupacije u Dalmaciji. Bio je glavar Zlosela, vijećnik i pristav tišnjanske Općine…i kapetan narodne garde koji se borio protiv engleskom admiralu Oste kad je htio opljačkati dvanaest ratnih lađa. Kad je nadošla austrijska vlast u Šibeniku g. 1809. Petar joj je predao municiju i topove. Otvorio je prvi općinski kolni put u pokrajini prema brdima za koji je potrošeno 3000 forinti, a bio je mnogo na šteti jer je sam isplaćivao 60 artiljerijskih vojnika za tri puna mjeseca po 30 karantana na dan, a upravitelju srzentu plaćao srebren dukat. Taj put je postao uzorom za druge ceste u pokrajini… Kad je bila nestašica životnih namirnica g. 1828., Petar je mnogo dobra učinio pa je primio i pismene pohvale od kneza Spaura, dalmatinske vlade, sedam sela tišnjanske općine i šibenskog poglavara, koji mu je priznao da je spasio pučanstvo. Petar j uvijek radio za sirotinju i oskudne ljude… Svojim je uplivom priječio mnogo zločinstva… U doba kužnih bolesti izlagao se pogibelji da pomogne sirotinju novcem, lijekovima i utjehama, osobito 1836. kad je bila kolera. Dolazio je neustrašivo k okuženima prezirući smrt…“

Recimo i to da je u vrijeme načelnika Katunarića (zamjenik mu je bio Ivan Marinović), na zvoniku župne crkve svetoga Duha koji je, najvjerojatnije, sagrađen u drugoj polovici 18. stoljeća (Josip Ćuzela: Otok Murter-Pogled na baštinu, 2019.), postavljen i veliki sat koji i danas pokazuje vrijeme.

Sat je postavljen najkasnije 1840. godine. Naime, u Gazzetti di Zara od 1. siječnja 1841. stoji oglas izrađivača satova Antonia i Giacoma Solarija iz okolice Udina (Italija) da će narudžbe za izradu satova primati u Splitu tijekom svibnja i izražavaju zadovoljstvo što je već postavljeno 25 satova na zvonicima, crkvama i drugim objektima u Dalmaciji. Uz Tisno se, među ostalim, spominju i Murter, Betina, Vodice, Šibenik, Split, Hvar… 

Već je spomenuto kako je načelnik Katunarić bio i graditelj. Njegova palača iz 19. stoljeća, u kojoj se danas nalaze uredi Općine Tisno, ured općinskog suda, pošta, knjižnica, glazbene prostorije i FINA, ostavština je Tisnome. 

Na ulaznim vratima u atrij zgrade stoji natpis D-NUS CUSTODIAT INTROITUM, ET EXITUM  TUUM (Gospodin čuva tvoj ulaz i izlaz) dok u atriju s desne strane ulaza nad slavinom od nekadašnje gusterne piše PURIFICATAM CONSERVO, ET RESTITUO PLUVIAM  (Očišćenu čuvam i vraćam kišu).Iz tišnjanske Matične knjige umrlih saznajemo da je Petar Katunarić preminuo 22. rujna 1844. u 59. godini u svom domu u Tisnome te da mu se otac zvao Giovanni (Ivan), a mati Maria. Bio je oženjen za Margaritu Zanchi koja je umrla u travnju 1838. godine i nisu imali djece pa je njegovu imovinu naslijedio Ivan Matković, sin njegove sestre Lucije i Paška Matkovića iz Vodica.

Branko Pavlov, http://www.tisno.hr/clanci/tisno-i-tisnjani-kroz-stoljeca-10/1347.html

Povezane objave

Armenske umjetnine u Muzeju Mimara

HF

Pariški kolokvij na hrvatske teme

HF

Viribus Unitis – Titanik Jadrana

hrvatski-fokus

Dubrovnik u djelu Guya Gavriela Kaya

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više