Iako je bila u osmom mjesecu trudnoće, partizani su je 3. lipnja 1942. ubili davljenjem
TUDI MI SMO UMRLI ZA DOMOVINO Slovenija 1941. – 1948. – 1952. Prešućeni (zatajeni) grobovi i njihove žrtve – Zbornik – Društvo za uređenje prešućenih grobova, Ljubljana-Grosuplje, 2000.
Jedno od najdirljivijih pisama nađeno je uz leš mlade učiteljice IVANKE NOVAK, rođ. ŠKRABEC iz Hrovače kod Ribnice (Slovenija). Ivanka Novak je noć uoči svoje smrti 3. lipnja 1942. (!) napisala dirljivo, oproštajno pismo svojem nerođenom djetetu. Iako je bila u osmom mjesecu trudnoće, partizani su je ubili davljenjem. Grob si je iskopala sama prije smrti. Njezin grijeh bila je nepokornost Komunističkoj partiji Slovenije: ona je samo branila svoj dom i svoju vjeru!
Pismo se nalazi na 58-oj stranici navedene knjige i prenosim ga u cijelosti.
»Još nekoliko sati do kraja moga života. O Bože, o ti žalosna majko Božja, moja MATI ti znaš da umirem nedužna, kao što je umirao tvoj nedužni SIN… O moje djetešce, moj nježni anđele, kako bih rado vidjela tvoje crte lica, tvoje nježne bisere pogleda. Nikada ne ću vidjeti tvoj rascvjetani osmijeh s kojim bi me ti usrećivao, o moje djetešce, moj nježni cvijete! Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice, nikada ih ne ćeš ispružiti da mi vratiš slatki zagrljaj. Nikada te ne ću moći pritisnuti na svoje srce iako si tako blizu njega, nikada moje djetešce!
Tamo negdje u zagrljaju šuma bit će naš dom koji će krasiti proljetno cvijeće. Moja usta ti ne će moći pjevati pjesmu nad kolijevkom i kolijevka tvoja bit ću ja sama iako tako hladna i otvrdjela. Grane nad nama će ti pjevati i šumjeti ljubljenu uspavanku. O samo mirno spavaj moje djetešce, ta tako si blizu moga srca koje te tako ljubi. Pa ipak iako te ljubi ne može te istrgati iz zagrljaja smrti koja i tebe čeka. Samo mirno spavaj, jer niti ne slutiš što se približava. Samnom ćeš umirati, a ja u mislima s tobom. A onda kad bude kraj teškoća i borbe, zajedno ćemo k Bogu… Kada sam te prvi puta osjetila i pod srcem oćutila tvoj nemir već sam sanjala kako ću te prvi puta donijeti u Božju blizinu da te oblije krsna voda – oblijat će te uskoro moja krv, s ljubljenom krvi vlastite majke budeš kršten. Gledala sam te kako se Krist pod prilikom kruha sklanja k tebi… Uzalud! A sada moje će tijelo uskoro biti darovani CIBORIJ… Ti pak moje djetešce hostija u njemu. TVORAC, sam će uzeti u ljubljene ruke hostiju tvoga bića i položit ga u svoje BOŽANSKO SRCE… Tamo ću te prvi puta ugledati, o moj nježni anđele, tamo ću vidjeti tvoje lice, tamo ćeš ti gledati svoju majku i prvi puta ćeš zaviknuti meni: O MAMA!
Gledaj moje djetešce, približava se jutro. Prva zora iza planina ga najavljuje… Za nas zadnje jutro patnji. Jutro će opet svanuti, ali bez patnji i suza… svanut će kod BOGA… Samo mirno spavaj, ta tvoja majka bdije nad tobom. Gledaj, crvena zora najavljuje da se dan budi… i zadnje zvijezde gase se u njoj… Sat na tornju najavljuje jutro koje će nas odvesti na posljednji put… Ta, ne ću biti sama… samnom budeš ti moje djetešce… i MARIJA kao onda sa SINOM NA KALVARIJU će ići s nama. U posljednjim uzdasima stajat će uz nas i odvesti nas u vječno sretan dom. Nitko nam više ne će remetiti tu sreću… ta biti ćemo uronjeni u vječnoga BOGA… u vječni BOŽJI mir… Moje djetešce, samo spavaj. Marija je s nama…
Gledaj… dolaze… dolaze…«
