Hrvatski Fokus
Kultura

U tijeku je 41. Splitski salon

Afirmiranje vizualnih radova, vizualnih i društvenih istraživanja pozvanih umjetnica, kolektiva i suradničkih organizacija

 

Nakon dvogodišnje stanke, u petak, 19. studenog 2021. pod nazivom „Ne posve izgubljeni jedni za druge“ otvoren je 41. Splitski salon, koji organizira Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split (HULU). Salon kustoski potpisuje Ivana Meštrov u suradnji s Anom Janevski s namjerom afirmiranja vizualnih radova, vizualnih i društvenih istraživanja pozvanih umjetnica, kolektiva i suradničkih organizacija koja promiču kompleksnosti feminističkih genealogija, potiču na produktivne dijaloge među generacijama kao načine izgradnje pravednijih povijesti, imaginiraju uključivije i zelenije sadašnjosti, lokalno, ali i mnogo šire – objavio je HULU Split. 

Salon je, ako ga ne sagledavamo isključivo kroz izložbenu povijest nego prvenstveno kroz društveno-kulturnu historiografiju, u određenim razdobljima bio mjestom rasprava i razmjene informacija izvan ustaljenih klasnih normi (kroz 17. stoljeće), kao i prostorom-ne bez ambivalentnosti-društveno-političke aktivnosti ženskih subjekata (kroz 19. stoljeće). Danas se prevodi u svojevrsno mjesto susreta između različitih, samo naoko nespojivih prostora i vremena, na razmeđi teorije i prakse, motivatora malih pažnji usmjerenih prema nevidljivim i marginaliziranim objektima, subjektima i temama, efemernim umjetničkim formama i tjelesnim prisutnostima.

Ovogodišnji 41. Splitski salon ostvaruje se u blagom, ali ne sasvim tihom suodnosu s gradom Splitom kroz nekoliko izložbi – izvedbi za specifične lokacije (Multimedijalni kulturni centar Split, Salon Galić, Akvarij Bačvice), umjetničkih intervencija feminističkog predznaka u postojeći muzejski postav (Hrvatski pomorski muzej Split), valorizacija modernističkih arhitektonsko-urbanističkih cjelina i prostora zdravstvene skrbi u vremenu pandemije i tihovanja (novouspostavljena Galerija Zoja Dumengjić pri KBC-u Split), suradnji među institucijama u kulturi (Hrvatski pomorski muzej Split) i unutar nezavisne kulturne scene (queeranarchive, Galerija Kvart).

„Ne posve izgubljeni jedni za druge“ intimni je izložbeni glitch, poticaj da se čujemo unutar trenutačnog kaosa svakodnevice. Iako je glitch kao termin korišten u digitalnoj sferi, ovdje je posuđen od kustosice i istraživačice Legacy Russell, zagovornice glitch feminizma, koja ukazuje na problem u društvenom sustavu, koji je narušen ekonomskom, rasnom, socijalnom, seksualnom i kulturnom stratifikacijom i imperijalističkim procesima koji nastavljaju provoditi nasilje nad tijelima. Zato glitch u takvom sustavu nije pogreška, nego upravo suprotno, proširenje/korekcija“, poručuju iz HULU-a.

Tijekom trajanja Salona otvoren je i natječaj za podršku umjetničkom istraživanju/produkciji/ javnoj izvedbi rada u sestrinstvu s postavkama 41. Splitskog salona. Poziv je upućen članicama i članovima HULU-a, kao i organizacijama, kolektivima, autoricama i autorima koji djeluju na području Splita i Splitsko-dalmatinske županije. Uz njega, u suradnji s Hrvatskom sekcijom međunarodne udruge likovnih kritičara AICA otvoren je i natječaj za najbolju likovnu kritiku s ciljem poticanja šire rasprave o programima i praksama u polju vizualnih umjetnosti u lokalnom kontekstu, a uzimajući kao primjer izložbe većeg formata poput ovogodišnjeg Salona.

Salon je otvoren u Galeriji MKC-a izložbom instalacija „Dobra voda“ trojca Marine Bauer, kiparice, Didier Doueta, umjetnika zvuka te Zrinke Šimičić, plesačice, koreografkinje, autorice koncepta koji se izvedbeno aktivirao na platou, u prostoru Plave dvorane Doma mladih te na ulazu u Galeriju MKC. Nakon izvedbe, tragovi prostorne instalacije Marine Bauer i zvučne interpretacije Didier Doueta ostaju u izložbenom prostoru. „Dobra voda“ istražuje pokret kao temelj našeg spoznavanja svijeta te uspostavljanja odnosa, međusobne povezanosti i povezanosti. Naslov se veže uz toponim-uvalu/e na otoku Silbi.

Projekt „Žene minorne spekulacije“ Nicole Hewitt i Ivana Slipčevića kompleksna je instalacija, koja također poprima aktivni, izvedbeni oblik. Projekt se razvija od 2015. u obliku crteža, videa, teksta, filma, instalacija i performansa. U središtu radnje je neolitska figurina kroz koju se različitim medijima poput filma, videa, poezije, zvuka, glazbe, fotografije ili izgovorenih svjedočanstava upisuje mogućnosti spekulacija o konstrukcijama rodnih narativa odnosno interpretacijskim prešućivanjima povijesti žena. Ne postoji jedna nevidljiva, neispričana, ignorirana povijest žena. Postoje mnoge. Žene minorne spekulacije se bave poviješću koja nema pisanog traga, u koju su upisani razni diskursi a unutar koje se ideja oko tijela i korporalnosti vežu na rod, ženski rod. Početna točka rada je istraživanje neolitske figurine na području Podunavlja od Vukovara do Crnog mora, a projekt je i splet raznih tehnoloških eksperimenata s analognim i digitalnim medijima.

Rad novomedijske umjetnice Vide Guzmić „Sjene njezinih slika“ instalacija je koja se sastoji od artefakata i svjetlosne intervencije. Ostvarujući dijalog s obiteljskim naslijeđem, približava međugeneracijske prijenose, ovog puta na razini unuka-baka, propituje pozicije autorstva kroz umjetnički amaterizam i sustav profesionalnog bavljenja umjetnošću.

Jednokanalni video-pripovjedački performans EE‑0 multimedijalne umjetnice Lale Raščić utemeljen je na grčkom mitu o Arahni, djevojci koju je božica Atena pretvara u pauka. U videu EE‑0 antički mit je re-kontekstualiziran, i kroz poetski govor izvođačice briše granice drevnih priča i znanstvene fantastike. Subvertirani i manipulirani zapleti iz klasične mitologije se kombiniraju s anegdotalnim opažanjima na koje umjetnica nailazi kroz istraživanja u literaturi, ali i na terenu u i oko Prizrena. Predodžbe o potisnutoj ženskoj moći i znanju se preispituju kroz prepričavanje lokalnih urbanih legendi, običaja, i ovovremenih socijalnih, ekoloških i kulturnih fenomena. Video nosi izvođačica koju se vidi kako izvodi tekst u kazališno-dramskom okruženju. Pratimo njezinu postepenu preobrazbu u pauk-karakter Arahne. Kao reakcija na specifičnu lokaciju produkcije i lokaliteta istraživanje EE‑0, Kosova, najmlađe europske države, ideja postajanja se istražuje u tekstu naracije kroz sugestiju geneze, transformacije i metamorfoze.

Renata Poljak, nastavlja se na svoju recentnu filmsku produkciju, obilježenu refleksijama o migracijsko-ekološkim procesima, proširuje film novim radovima u mediju neona i crteža „More more more“.

U sklopu izložbe inicirao se otvoreni postav i arhiv u nastajanju radova likovne umjetnice Aliete Monas Plejić, te prikazao prvi samostalni film Jelene Maksimović Domovine, dokufikcijski hibrid u kojem se govori o politici-kao-lutanju, preciznije, o spontanoj političkoj samo-subjektivaciji kroz potragu za, u prošlosti izgubljenom, ali u budućnosti ponovo lociranom, porijeklu. Postavlja se pitanje Šta je i ima li domovine? (prema teoretičaru filma Pavlu Leviju).

Izložbeno-izvedbeni program je nastavljen u subotu 20. studenog 2021. u Salonu Galić. Salon je i podsjetnik na umjetnice, s ovih prostora, te prilika na promišljanje o podrškama koje postoje za ženski/umjetnički/ rad, te koje si nerijetko uskraćujemo ili nam bivaju uskraćene. Salon Galić tako daje poseban prostor eksperimentalnom filmu Tatjane Dunje Ivanišević, autorice prvog hrvatskog feminističkog filma „Žemsko“, snimljenog daleke 1968. na nekoliko metara 8mm vrpce u boji. Dunji Ivanišević, nažalost, to je bio prvi i posljednji autorski film. Shvativši da „muški“ iz Kluba ne priznaju njezin rad i ne žele ga javno prikazati ni u Splitu ni izvan njega, izgubila je  volju i samopouzdanje, posvetila se poeziji i profesuri. Reklo bi se, ni prva ni posljednja koju je homocentrično društvo „ubilo u pojam“, ali rijetka koja se nije libila – služeći se ironičnim splićanizmom žemsko, ispustiti vox feminae i tako ući u povijest hrvatskog eksperimentalnog filma, ustvrdila je Diana Nenadić, filmska kritičarka.

Paralelno s radom Dunje Ivanišević, prikazan je i video rad „Karlovo oslobođenje“ nastao na One Take Video radionici u okviru festivala Vizura aperta ovog ljeta u Podšpilju na otoku Visu. Mladi Karlo Papišta reagirao je na festivalsku temu ‘Oslobođenja otoka’ iz pozicije LGBTQ osobe suočene s društvenim neprihvaćanjem. Njegovu izvedbu snimio je drugi polaznik radionice, Martin Baće uz pomoć Gorana Škofića, a scenarij je supotpisala voditeljica radionice Duška Boban. Nastanku ovog trominutnog filma doprinijeli su i brojni drugi sudionici festivala.

U prostoru Salona Galić mjesto je našao i zvučni zapis „Naše su ruke manje“, nastao u sklopu projekta Fish Forward udruge za zaštitu prirode WWF Adria. Prevladavajuće je mišljenje da je ribarstvo muški posao pa bi mnoge mogla začuditi činjenica da na globalnom nivou gotovo 50% radne snage u ribarskom sektoru, uključujući ribolov i akvakulturu, čine žene. Također, 90% zaposlenih u procesu prerade proizvoda iz ribarstva na kopnu su žene. Unatoč širokoj zastupljenosti i važnoj ulozi, ženska radna snaga je najčešće nevidljiva. Autorica monologa teksta, filmska radnica Karla Crnčević, osvrće se na rad žena kroz lokalni kontekst tvornica ribljih konzervi i njihovog nestanka, kojih je na istočnom Jadranu bilo oko 60, od čega je čak polovica bila na otocima. Te su tvornice snažno utjecale na obalne i otočne prostore, na zajednice i odnose, kao i na emancipaciju velikog broja žena. Karla Crnković potpisuje i popratni, eksperimentalni video, koji se bavi fenomenologijom filmske vrpce/proizvodne trake.

Još jedan rad u Salonu, instalacija Neli Ružić „Ana“ nastala je u sklopu projekta „Što je nama naša Dalmatinka dala/ Do konca, skrojene budućnosti“. Dalmatinku Sinj kao tvornicu također vezujemo uz prve znakove emancipacije žena Cetinske krajine. Do konca je portret prostora te tvornice i portret ljudskog rada u tvornici, intiman doživljaj društvenih mijena. Dio rada čine i satovi koji su kao ready made objekti premješteni iz tvornice u izložbeni prostor. Portret ljudskoga, ali automatiziranog rada portret je bivše radnice Ane Radović prikazan kroz memoriju mehaničkog pokreta na kružnoj predilici, stroju na kojem je radila od 1963. do 1992. Prisjećanje pokreta koji je obavljala na stroju govori i o tome koliko ljudskoga tjelesnog rada koristi industrijska proizvodnja. Nakon dugo godina Ana priziva tjelesnu memoriju i izvodi pokret u praznom prostoru u tišini. Kako kaže umjetnica: Akcija je potresna na više razina: zbog osjećaja izgubljenosti jedne generacije čiji je polet zamišljanja budućnosti do kraja izbrisan u tranziciji, zbog njezina iskustva, ali i zbog same praznine koju ona uspijeva ispuniti pogledom koji opredmećuje ondašnji stroj i nit pamuka. 

U Galiću se predstavio i segment umjetničkog istraživanja Retropolis: „Naše zdravlje je u našim rukama“ kojeg su provele umjetnice Stella Leboš, Luana Lojić i Maja Marković te kulturna i urbana antropologinja Sonja Leboš.

Ono je potaknuto radom arhitektice Zoje Dumengjić (1904.-2000.) Zoja Dumengjić tijekom života ostvarila je mnoštvo arhitektonskih objekata, pretežno javne namjene s naglaskom na zdravstvenu arhitekturu. Na pozadini globalne pandemije, obrisi zdravstvene arhitekture ocrtavaju se gotovo kao arheološki ostaci neke bolje prošlosti. Tendencije privatizacije zdravstvenih usluga brišu iz javnog pamćenja dostignuća socijalne medicine i rada Andrije Štampara i brojnih suradnika, među kojima je bila i Zoja. Svi umjetnički postupci uzimaju za zadatak obnavljati svijet koji se sastoji od mjesta i procesa kojima se prenose i realiziraju informacije koje ljudski organizam dobiva putem dodira: kako jednog ljudskog bića s kožom drugog ljudskog bića, tako i kože ljudskog bića s raznim materijalima i sirovinama koje nas okružuju, a koje milenijima (ponekad i odveć surovo) prilagođavamo svojim ljudskim potrebama. Ovaj je projekt i poticaj za novouspostavljenu suradnju HULU Split i KBC Split (čije je segmente Zoja projektirala) kroz osnivanje Galerije Zoja Dumengjić pri KBC Split, time direktno oživljavajući njezino naslijeđe, ali i evocirajući empatičnije, povezanije društvo. Galerija je započela s djelovanjem u ponedjeljak 22. studenog 2021.

U utorak, 23. studenog 2021., u Hrvatskom pomorskom muzeju Split dvije autorice – Nadija Mustapić i Matea Šabić Sabljić – izvode intervencije feminističkog predznaka u stalni postav. Matea Šabić Sabljić predstavlja brodice koje je sama izgradila u čast brodskim ženama/moreplovkama, junakinjama koje su svojim radom i djelovanjem kroz povijest dokazivale ravnopravnost i pomicale granice. Autorica od 2018. u svom studiju Radi/ona, u centru Zagreba, gradi brodice od drva i epoxy smole. One su funkcionalne, plovne, na vesla i jedra, tipa sailing kajaka, ekološke i neinvanzivne, ne zagađuju i ne uzurpiraju okoliš, pokreću se energijom čovjeka i prirode, potpuno uklopljene u krajolik. Drvo koje koristi za izgradnju autorica većim dijelom reciklira; od starih drvenih podova do kašeta od voća i povrća sa zagrebačke tržnice Dolac. Osam brodica zajedno čini flotu/instalaciju Brodi/onu koja će se po prvi puta predstaviti u ovom splitskom Muzeju, usred povijesnog konteksta pomorske povijesti i artefakata, koji svjedoče o povijesti kojom dominiraju muškarci, ističu iz muzeja. Paralelno, multimedijalna umjetnica Nadija Mustapić u video instalaciji Volim li svoj posao? suprotstavlja živote i poslove dviju žena variteljica iz brodogradilišta u Finskoj i Hrvatskoj.

Cjelokupna manifestacija traje do 16. prosinca 2021., a izložbe u Salonu Galić i Multimedijalnom kulturnom centru do 4. prosinca 2021. U razdoblju Salona održat će se nekoliko diskurzivnih programa poput predavanja Duje Jakovčevića „Počeci feminizma u Dalmaciji“ u Galeriji KVART. Za 4. prosinca 2021. predviđena je audio-vizualna i plesna izvedba „Koreografija utopije 3“ za zaboravljeni prostor Akvarija na Bačvicama trojca Sonja Pregrad, koreografkinja -Tin Dožić, multimedijalni umjetnik -Andro Giunio, dizajner vizualnih komunikacija i eksperimentalni glazbenik.

Nives Matijević

Povezane objave

Izložba slika – ikona

HF

Nove oči

hrvatski-fokus

Balet Spartak premijerno u zagrebačkom HNK

hrvatski-fokus

Tišina

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više