Tamo gdje se ruše svetinje jedne vjere, jednog naroda, tu se ubija i ta vjera i taj narod
Svakim daytonskim danom u američko-britanskoj i Holbroockeovoj Asdownovoj i europsko Petritschevoj i Schwarz-Schillingovoj na dva dijela podijeljenoj tronacionalnoj tvorevini, na djelu je vidljiv i u hrvatskom narodu osjetljiv muslimanski vjerski fundamentalizam, pojačavan i odobravan od bošnjačkog političkog unitarizma, centralizma, oživljenog zločinima osmanizma. Nitko više ne može, dakako i ne smije, reći da ne vidi taj gorući i rušilački islamski ekstremizam, koji se napose proširio i ojačao upravo u vremenu postojanja američke tvorevine na toj europskoj periferiji. A to je najbolji pokazatelj da je ta, stalno u plamenu goruća građevina, promašaj svjetske zajednice, što je čini neodrživom, i velikom sramotom suvremenog svijeta. Tim više što je ta sramota, ta crna politička točka islamskog radikalizma, projektirana mirnodopskim zločincima Holbroockeom, Ashdownom, Petritschem, Schwarz-Schillingom i mnogim drugim suvremenicima koji demonstriraju svoju božansku moć daleko od njenih prostora da ti arhitekti nikad nisu ni čuli za nju a kamoli je vidjeli i upoznali.
Prvi i najveći zločin koji je učinjen nad beha zajednicom je prisilno dijeljenje povijesne trozajednice na dva dijela, umjesto na tri, čime su se tadašnji svjetski daytonisti na čijem čelu je bio seksualno aferaški američki predsjednik Clinton, izjednačili s krvoločnim i genocidnim Osmanlijama koji su u polu tisućljetnom danku u krvi, i haraču, prisilnom islamizacijom i napravili taj prepoznatljivi “bosanski lonac”.
I on već više od petsto godina vrije, vrije i vrije, poklopljen tuđinskom krvavom rukom koja mu ne da da eksplodira ne zbog njenog sadržaja, nego iz vlastite sigurnosti i crno opasnih interesa koje ostvaruju u toj “krčmi pogašenih svjetala”. Upravo šutnja svjetske zajednice, a svaka šutnja je znak odobravanja i sudjelovanja u zbivanjima koja se događaju, u beha zbirnom entitetu je vjetar u leđa muslimanskim ekstremistima koji se otimaju svakoj kontroli, i dolazila ona od bilo koga. A nažalost ne dolazi ni od koga, jer dio svijeta koji ne traži interese na tuđem zlu, davno je digao ruke i odmaknuo se od vatre koja se rasplamsava pod bosanskim loncem u krčmi pogašenih svjetala. Mrak kojeg ne uspijeva razbiti bilo koje svjetlo je stanje koje najbolje odgovara muslimanskim ekstremistima, i u njemu se izvrsno snalaze. I dok u zbirnom beha entitetu kojem je američki tenk pregovarač oduzeo prefiks republika, i dodijelio ga novooformljenom njenom dijelu nazvavši ga, apsolutno čistim nacionalnim, Republika srpska, nikako da svjetlo dana svane hrvatskom narodu.
Narodi napose onaj hrvatski koji je najveća žrtva u ovom crnilu muslimanskih fundamentalista, no ništa manje i od daytonista i visokih predstavnika, gotovo je izgubio svaku nadu u mirno, sigurno i slobodno sutra. Kako i ne bi kad svaki dan prolazi kroz nova stradanja, ponižavanja, prijetnje, obespravljivanja. Iz dana u dan povećava se broj ubijenih hrvatskih povratnika, otima im se zemlja za gradnju džamija, preoravaju im groblja da bi jedan centimetar proširili nelegalni i nepotrebni seoski put, oskvrnjuju se crkve i kapelice, ruše im spomenike. Poglavito na isilovskom muslimanskom udaru rušenja i obeščašćivanja su, uz crkve i kapele, spomenici hrvatskih branitelja iz vremena muslimanske agresije vjerskog beha rata. Gotovo na dnevnoj razini dolaze vijesti, iako su i mnoge sakrivene, o rušenju i skrnavljenju katoličkih crkava i kapelica.
U tim crnim vijestima na europskom tlu vidi se i bošnjački uspjeh kod korumpirane i samoprodane međunarodne zajednice rušenja pravoslavne crkve u Konjević Polju, i istovremena gradnja džamije na hrvatskoj zemlji u Travniku. Stoga gotovo i da nije iznenadila vijest od 22. listopada 2021. koja izvješćuje o isilovskom oskvrnuću kapelice i kipa Majke Božje nedaleko od Bihaća. Vijest nije iznenadila i iz razloga što se na tim bošnjačkim prostorima u kontinuitetu ruše katolička znamenja i bogomolje. I kad je takav zločin crkvocida moguć na samoj granici sa Europskom unijom, a znači moguć je, nije teško zamisliti šta se događa u unutrašnjosti Holbroockeovo-Ashdownove zločinačke tvorevine.
Iz tih okupiranih hrvatskih prostora, iz Lašvanske doline rušenje katoličkih kapelica i spomenika više nije vijest, jer svi mediji su pod kontrolom islamskih radikalista koje još iz rata predvode nekažnjeni ratni zločinci Mlaće, Cikotići, Genjci…, pristalice dinastije Izetbegović.
Mržnju prema katoličkim svetinjama Bošnjaci su demonstrirali bacanjem Gospina kipa na pod i njegovo lomljenje u komadiće. To je nastavak onoga muslimanskog zločina crkvocida u Lašvanskoj dolini u vrijeme etničkog čišćenja hrvatskih prostora. Vandalizam iz rata nastavlja se i u poraću, kao bošnjačko sredstvo “izgradnje” u ratu razbijene tolerancije i prekinutog suživota. Četvrt stoljeća poslije vjerskog beha rata bošnjačko društvo nije uspjelo, zapravo nije htjelo, odgojiti, obrazovati, educirati svoje mlade za suživot, za toleranciju, za dijalog sa drugim i drugačijim susjedom i komšijom. A bez promjene mentalnog sklopa mladi koji su osuđeni na život sa drukčijim u beha zajednici, uzaludan je svaki govor o održivosti bilo kakve Bosne i Hercegovine, poglavito ne ovakve u kojoj su bošnjačka rušenja katoličkih crkava i kapelica svakodnevna, te iznad svega nekažnjena pojava.
Tamo gdje se ruše svetinje jedne vjere, jednog naroda, tu se ubija i ta vjera i taj narod. Tu učestalost koja se ponavlja nad hrvatskim katoličkim narodom u današnjem zbirnom beha entitetu, u vjerskom ratu od strane Muslimana u poraću od Bošnjaka, ne može se nikako drugačije nazvati osim genocid i crkvocid, jer to su imena koja su im dali sami počinitelji tih zločina. S takvim i tolikim zločinima ne gradi se nikakva zajednica, poglavito ne cjelovita i održiva, multinacionalna i multikonfesionalna. Zasigurno to znaju i Bošnjaci pa zbog toga i čine te i takve zločine, koristeći se oružjem za izgradnju čiste muslimansko bošnjačke Bosne i Hercegovine pa i u dimenzijama “uzmi Alija pa makar k’o avlija”. Samo nek je čista muslimanska.
