Éric Zemmour u borbi za Elizejsku palaču

Zemmour u Londonu traži pomoć Engleza da na izborima sruši Macrona

Éric Zemmour spusti pogled na primjerak The Spectatora i skupi obrve na nelaskavi crtani film o njemu na naslovnici. Odlučuje da ga nije briga. ‘Potrebno je puno da me uvrijediš, znaš’, kaže. Zatim lista časopis praveći ljubazne i zahvalne zvukove. ‘Ah, Doooglas Murray!’ uzvikuje on. ‘Jako mi se sviđa Doooglas Murray. Razmijenili smo ideje.’

Zemmour je u Londonu u sklopu svoje još uvijek neobjavljene kampanje za sljedećeg predsjednika Francuske – kako bi se zamolio i prikupio novac od mnogih francuskih glasača koji žive u glavnom gradu. Ali britanski establišment hladno ga je primio. Gradonačelnik Sadiq Khan rekao je da nije dobrodošao. Kraljevska institucija otkazala je njegov događaj. Vlada je naredila konzervativcima da prekinu sastanke s njim. To bi moglo biti zato što se Boris Johnson nada da će popraviti teško narušene odnose s Emmanuelom Macronom, čovjekom kojeg Zemmour želi izbaciti iz Elizejske palače. Ili samo može biti da se gospodin Z smatra toliko desničarskim da je otrovan.

Tim Zemmour tvrdi da su Torijevci promašili trik. Predsjednik Zemmour bio bi daleko manje antagonističan prema Brexitu Britanije od predsjednika Macrona. Zemmour je službeno protiv ‘Frexita’, ali je pohvalan, čak pomalo romantičan u vezi britanske odluke da napusti Europsku uniju. ‘Konzervativne elite, barem neke od njih, ponosne su što su poštivale izbor Britanaca, za razliku od francuskih političkih elita’, kaže on, govoreći na francuskom jer je njegov engleski ograničen. Brexit uspoređuje s francuskim referendumom 2005. godine, kada su Francuzi rekli ‘ne’ europskom ustavu, da bi ga se ignoriralo. ‘To je bilo sramotno. Smatram da je ponašanje britanskih elita mnogo plemenitije.’

Tvrdi da su Emmanuel Macron i ‘bruxelleska tehnokracija’ napravili ‘temeljnu pogrješku’ u svojoj želji da Britanija plati za izdaju Europe. ‘Žele uvjeriti, ne znam, Mađarsku, druge zemlje, pa čak i Francusku, koji bi mogli doći u iskušenje da napuste Europsku uniju i razbiju svoj ideal. Mislim da ovaj ideološki i moralistički pristup — „Nije u redu! Kaznit ćemo te kao dijete!” — nije prikladno. Prije svega zato što je kontraproduktivno. Stvara zlu volju, kao što vidimo u priči o ribolovu. Nadalje, izbor Britanaca se mora poštivati. To je demokratski.’

Brzo dodaje kako smatra da je Britansko ‘okrutno’ uskratiti dozvole francuskim ribarima nad vodama koje su stoljećima kočali. ‘Ne mislim da je ovo “fer”, kako volite reći u Engleskoj’, kaže, zabavljajući se čudnom anglosaksonnošću tog pojma. ‘Smatram da je to “nepošteno”.’ On također okrivljuje Macrona za ‘vrlo loše pregovore’ i baca udarac na Michela Barniera, glavnog pregovarača o Brexitu i još jednog kandidata na francuskim predsjedničkim izborima 2022.: ‘Tamo je pokazao svoja ograničenja. Nevjerojatno je da je ostavio to pitanje da visi u zraku i da se njime nije bavio.’

Ribolov je jedan od problema; Nelegalna imigracija preko kanala sasvim drugo. Što bi predsjednik Zemmour učinio da zaustavi sve veći broj migrantskih brodova iz Francuske koji pristižu na britansku obalu? ‘Reći ću vam: da sam ja predsjednik, ne bi stigli u Calais.’ Kaže da je sporazum Le Touquet, kroz koji Britanija plaća potporu francuskim graničnim prijelazima, ‘nepoštovanje’ prema Francuskoj. ‘Mi nismo zemlja trećeg svijeta. Ne razumijem zašto su francuske vlade to prihvatile. S druge strane, ti ljudi… ne bi trebali ući u Francusku. Trebali bismo učiniti sve što je moguće da ih razuvjerimo. Protjerao bih te ljude i potisnuo bih svaku socijalnu pomoć kako ne bi više dolazili u iskušenje… Vidio sam kako je vaša ministrica unutarnjih poslova rekla — i potpuno je u pravu — da Francuska treba bolje kontrolirati svoju granicu.’

Službeno je protiv ‘Frexita’, no pomalo je romantičan u vezi britanske odluke da napusti Europsku uniju

Frontex, granična agencija EU-a, ‘u stvarnosti je beskorisna’, kaže on. ‘Nekoliko stotina agenata koji ne mogu ništa kontrolirati i kad jadnici žele raditi svoj posao i vratiti migrante natrag, Europski parlament i Komisija u Bruxellesu optužuju ih za brutalnost.’ Pozdravlja pokušaj Poljske da izgradi zid na bjeloruskoj granici. »Treba im pomoći. Za razliku od Komisije u Bruxellesu, mislim da treba graditi zidove gdje god je to moguće.’

Sada smo na pitanju koje pokreće Zemmourovu političku misiju i potiče njegovu zapaljivu kampanju. ‘Imigracija je rat’, kaže, pogađajući svoj retorički korak. ‘Žele invaziju na naše europske zemlje. To je sve. Nije ništa drugo. Rat je.’

‘Mislite li da Macron raspoređuje migrante kao ratno oružje?’ Pitam, pecajući bez dozvole za novinsku liniju.

‘Mislim da nema tako zlu namjeru’, odgovara. ‘On nije Erdogan. Ne, ne smijete pretjerivati. Ja samo mislim da je on, kako da kažem, ideološki za imigraciju.’

Zemmour je već nekoliko godina vodeći javni intelektualac u Francuskoj, popularni povjesničar, kao i televizijski provokator i jedan od najpoznatijih novinara u zemlji. Svoj govor puni sjajnim citatima: ‘Kao što je rekao Victor Hugo… Kao što je rekao Voltaire… Kao što je Chateaubriand rekao…’ Govori u novinskim stupcima: pritisnite gumb za njegovo mišljenje i on odlazi. Njegova elokvencija je gotovo hipnotička.

Macron je, nastavlja on, zahvaćen ‘individualističkom ideologijom. On misli da je svaki pojedinac u osnovi isti i da može živjeti posvuda. Naravno, on će tu i tamo provoditi pravila, ali u osnovi… postojanje naroda mu se čini zastarjelom.’

Krivi li ekonomski liberalizam Thatcher i Reagana za pretjerani individualizam na koji se Macron slaže? ‘Ne bih to rekao’, odgovara. ‘To je više odstupanje od kršćanskog humanizma. Kao što je Chesterton rekao: “Poludjele su kršćanske kreposti.”‘

Zapadna društva, sugerira Zemmour, ‘jednostavno su zaboravila da u kršćanskom humanizmu doista postoji poštovanje pojedinca, ali to je ukorijenjeno u kulturi, vjeri, narodu, zemlji… [danas] imamo pojedinca koji je svet, vrlo dobro, ali koji je potpuno izoliran od svog naroda, svog povijesnog konteksta, svojih običaja. Vidite da se vjeruje da su pojedinci zamjenjivi, da su samo potrošači. To je ekonomski stav koji ne dijelim. Mislim da su ljudi prije svega proizvod svoje kulture, svojih ljudi, svojih običaja.’

Zemmour preferira englesku riječ ‘globalisation’ nego francusku ‘mondialisation’ da bi opisao ovaj proces. ‘To je savez ljevice i desnice’, kaže. ‘Iznad svega to je kukavičluk.’ Time želi reći da su europski čelnici bili slabi u odbijanju uhvatiti se u koštac s društvenim i političkim nedaćama koje prate globalizaciju. ‘Već 40 godina boje se suočiti s politički korektnim, boje se nereda u predgrađima, boje se da ih mediji ne vide u lošem svjetlu, boje se ne poslušati suce.’

Za Zemmoura, najzahtjevniji izraz ovog hiper-individualizma je militantna politička korektnost — ‘le wokeisme’. On to naziva ‘preosjetljivošću na prava pojedinca, generaliziranom ofenzivom protiv francuske i zapadne kulture, protiv bijelog heteroseksualnog muškarca. Ti ljudi prije svega žele natjerati Francuze i sve zapadnjake da se osjećaju krivima, srame se svoje povijesti, da se amputiraju, unište, napuste svoju kulturu, svoju civilizaciju, jednostavno da se više ne osjećaju krivima.’

Ta je budnost, tvrdi on, svojevrsni trojanski konj za islamizaciju nekadašnjih kršćanskih naroda. ‘Uništavajući naše kulture, našu povijest, oni čiste sve to i dopuštaju stranoj kulturi, povijesti i civilizaciji da dođu i zamijene je.’

Takav govor – koji odzvanja kao i “velika teorija zamjene” Renauda Camusa – izaziva konsternaciju u progresivnim krugovima. Netko, vjerojatno David Aaronovitch, bez sumnje će optužiti The Spectator da daje platformu nativizmu ili bjelačkom suprematizmu samo razgovarajući s njim. Ipak, Zemmour je potpuno nesramni zbog svojih stavova i trenutno je drugi ili treći u anketama predsjedničkih izbora.

Može li njegova zaokupljenost nacionalnim obilježjima, veličinom francuske književnosti i slomom zapadne civilizacije imati veze s činjenicom da je i sam dijete imigrante? Roditelji su mu bili berberski Židovi iz Alžira. Njegov djed je bolje govorio arapski nego francuski. Njegov otac vozio je vozilo hitne pomoći.

‘Ono što je moja obitelj učinila u smislu asimilacije francuske kulture trebao bi biti primjer’, kaže on ponosno. ‘Ja sam proizvod francuske kolonijalizacije. Nisam jedan od onih koji osuđuju francuskog kolonizatora. kažem hvala.

‘Mislim da su nacije vrhunac civilizacije. Sviđaju mi se različitosti nacija. Sviđa mi se što se Englezi jako razlikuju od Francuza, kao što se jako razlikuju od Nijemaca. Velika tragedija globalizacije je u tome što su prije postojale nacije koje su se međusobno razlikovale i unutar svake nacije postojala je velika kulturna koherentnost.’

Njegov službenik za tisak bjesomučno nam je gestikulirao da završimo, pa to i činimo. Zemmour mora uhvatiti Eurostara. Proveo je dva dana u Londonu i njegov tim djeluje pod stresom i iscrpljeno. Oni se samo žele vratiti u la belle France.

Umrla akademkinja Vera Horvat-Pintarić

Alajčauš Zoran Milanović – u sridu!

Hrvatsko-češko društvo obilježilo 200. godišnjicu rođenja Bedřicha…

NOVE HRVATSKE RIJEČI U 2023. – Završeno…

Služena sv. misa zadušnica za četvoricu katoličkih…

U Švicarskoj umro Tihomir Nuić – suradnik…

Iz tiska je izišla nova, 21. knjiga…

U Zagrebu održana sudžukijada Bosanske Posavine

Radost i lipota

Literarno-likovni natječaj Gradske knjižnice Kaštela „Kaštelanske štorije…

U tijeku su prijave za peti ciklus…

Uspješno realizirano svih 25 projekata

Siniša Bogdanić, Goran Hutinec i Ivan Markešić…

Umro Viktor Soldo

Tajnovita magnetska privlačnost

Éric Zemmour u borbi za Elizejsku palaču

Zemmour u Londonu traži pomoć Engleza da na izborima sruši Macrona

Freddy Gray, https://spectatorworld.com/topic/immigration-war-interview-eric-zemmour/

hrvatski-fokus

Informacije

Impressum

Prijava

Registracija

Éric Zemmour u borbi za Elizejsku palaču

Freddy Gray, https://spectatorworld.com/topic/immigration-war-interview-eric-zemmour/

Povezane objave