Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Žigicarijada – nova knjiga Branimira Miroslava Tomlekina

Knjiga pokazuje mizeriju na koju je Žigmanov, kao veliki manipulant i beskralježnjak, doveo književnu scenu Hrvata u Srbiji

 

U izdanju HKUPD “Stanislav Preprek” iz Novog Sada iz tiska je na 194 stranice izašla knjiga Branimira Miroslava Tomlekina ŽIGICARIJADA u nakladi Hrvatskoga kulturno-umjetničko-prosvjetno društvo ‘Stanislav Preprek’ iz Novoga Sada. Knjigu je uredio Krešimir Tkalac. Naslovna stranica: Ivan Dermanov, Miroslav Cakić

Računalna priprema teksta: Ivan Dermanov

Tisak: KNJIGOVEZAČKA RADNJA UNCLE VANYA’S BOOKTIQUE, NOVI SAD, Novi Sad, 2021.

Stavovi iznijeti u ovoj knjizi su osobni stavovi autora i ne izražavaju stavove HKUPD “Stanislav Preprek”, zbog toga, ni pod kojim uvjetima, HKUPD “Stanislav Preprek” nije odgovorno za navode iznijete u ovoj knjizi, morao se je ograditi izdavač jer će tada možda manje nastradati od T. Žigmanova.

Kao aktivan član hrvatske zajednice u Srbiji (od 2009. godine član HKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina i HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, gdje je dvije godine uspješno vodio Književni klub) Branimir Miroslav Tomlekin od 2015. godine ukazuje na loše stanje u hrvatskoj manjinskoj zajednici u Republici Srbiji, za što je kao najvećeg krivca apostrofirao Tomislava Žigmanova, koji je manipulacijama došao u poziciju prvog čovjeka i u kulturi i u politici kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji.

Ovo je toliko pogodilo Žigmanova da je, nemajući nikakve protuargumente, „književnom kritikom“ bez presedana u povijesti svjetske književne kritike napisao u svom „stručnom“ časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“ (broj 1-2, 2016.) da njegovu, Tomlekinovu, zbirku pjesama na srpskom jeziku Salauka (Bistrica, Novi Sad, 2013.) treba spaliti! “Pitanje je zašto je veliki Žigmanov uopće čitao moje pjesme na srpskom jeziku, no, on sam u toj ‘kritici’ daje odgovor, napadajući prije svega mene kao autora, bolje reći kao čovjeka (vrijeđajući pritom čak i moju suprugu)”, pita se autor.

U Uvodnom dijelu knjige autor je napisao: »Moćni apsolutist je mislio da ću ja poslije ove budalaštine odustati od kritike stanja u našoj zajednici (mudar čovjek to ne bi napisao, posebno ne u „stručnom književnom časopisu“ u kojem je glavni i odgovorni urednik). Navikao je da se njemu uvlače poltroni i ljigavci i takve je samo i birao za suradnike te ih uzdizao iako su očiti mediokriteti u svakom pogledu. Tako je, između ostalog, nastala i famozna zbirka pjesama Nosim sebe sa sobom u sebi Mile Markov Španović, koju na sva zvona hvali Žigmanov u svom već spomenutom „stručnom“ časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“ br. 1, 2013., a na osnovi toga NIU „Hrvatska riječ“ tiska tu zbirku pjesama za koju se odmah pokazalo da je zbirka plagijata pjesama mnogih poznatih pjesnika, sve do našeg nobelovca Ive Andrića!

Simptomatično je da Milu Markov Španović Tomislav Žigmanov veliča kao srijemsku pjesnikinju, a najviše je plagirala poznatu hrvatsku pjesnikinju Ljubicu Kolarić Dumić rodom iz Kukujevaca u Srijemu! Budući da mi je ispred svega naša ovdašnja hrvatska zajednica (posebno mojih srijemskih Hrvata koji su puno stradali devedesetih godina prošlog stoljeća), nastavio sam s kritikom jer je sve više bilo očito kako Žigmanov manipulira ljudima i velikim novcem koji dobiva i iz Republike Srbije i iz Republike Hrvatske. U toj situaciji Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Žigmanov) ili NIU „Hrvatska riječ“ (čitaj opet Žigmanov) nisu tiskali moju knjigu Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela na hrvatskom jeziku, čiji je rukopis stajao godinu dana u Žigmanovljevoj ladici, iako sam jedini svjedok-žrtva tih događaja koji je o tome napisao knjigu i ona je svjedočanstvo iz prve ruke o onom što se tada zbivalo u Hrtkovcima!

Knjiga Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela tiskana je u Zagrebu u izdanju Tkanice d.o.o. iz Zagreba 2015. godine, uz povoljne kritike kompetentnih osoba i institucija, da bi i u „Glasu Koncila“ (25. 1. 2016. pod naslovom O Markovu selu) bila prikazana u pozitivnom svjetlu.

HKUPD „Stanislav Preprek“ tiska 2017. na hrvatskom jeziku zbirku odabranih pjesama iz Salauke te neke autorove nove pjesme pod nazivom Pjesme koje treba spaliti uz također izuzetno pozitivnu kritiku kompetentnih osoba, a 2020. godine knjige Otvorena pisma I i Otvorena pisma II, odnosno Tomlekinove članke (kolumne, eseje, satirične crtice) na hrvatskom jeziku, koje je skoro sve objavio Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba. Slijede nastavci ovih dviju knjiga na hrvatskom jeziku pod naslovima Plači Vojvodino I i Plači Vojvodino II i potpuno frustrirani Žigmanov primjenjuje novi, ponovno neviđenu metodu „književne kritike“. Ona je sada, uz vrijeđanje autora na osobnoj razini i uz prijetnje, krajnje vulgarno te ispod svakog nivoa ljudskosti. Onda je na meti bila Tomlekinova satirična knjiga na srpskom jeziku. Žigmanov je ovog puta dosegao dno dna, a još mizernije je što kao kukavica piše kao anonimus u blogu Srijemski Hrvat na portalu „DNEVNIK.hr“, angažirajući očito i svoje novokomponirane „mlađe književne kritičare iz Vojvodine“ „školovane“ u njegovoj školi, a vremešni, ali narcisoidni Žigmanov među njih ubraja i sebe (!) te je ovo zajedničko djelo iz te kuhinje!

U knjizi Žigicarijada su bez ikakve korekture prikazani svi tekstualni i grafički prilozi sa bloga Srijemski Hrvat (https://blog.dnevnik.hr/srijemskihrvat), s bloga Tomlekinijada (https://tomlekinijada.blogspot.com/2021/03), kao i neki od više stotina poruka, komentara, budalaština i prijetnji koje je, također kao anonimne, autor dobivao na svoju elektroničku adresu. No, treba reći da je one najodvratnije i najvulgarnije izostavio! Tako ova knjiga pokazuje mizeriju na koju je Tomislav Žigmanov kao veliki manipulant i beskralježnjak doveo književnu scenu Hrvata u Srbiji, a za veliki novac poreskih obveznika i iz Republike Srbije i iz Republike Hrvatske.

A „književna kritika“ dijela hrvatskih pisaca u Srbiji ovisi od njihovog osobnog poznanstva s Žigmanovim, podilaženjem u pohvali njegovog lika i djela i, očito, na koncu u novčanom dealu s njim. Zato na književnoj sceni Srbije, u kojoj autor živi, nema hrvatskih autora od imena, ali niti u domicilnoj domovini Hrvatskoj. Sve je to spriječio Žigmanov ističući samo sebe u prvi plan. Sebe je proglasio najvećim hrvatskim živim književnikom iz Vojvodine, iako piše skoro isključivo na bunjevačkom dijalektu, a trenutno su on i jedan od njegovih najvećih poltrona, Darko Baštovanović, jedini predstavljeni u Hrvatskoj kao pjesnici iz Vojvodine!

Još je žalosnija priča o Bunjevcima sa svojim arhaičnim dijalektom (na svakom salašu govore drukčije), a koji Žigmanov kao „bunjevački Hrvat“ godinama natura svim Hrvatima u Srbiji. Sada je to, međutim, službeni jezik Bunjevaca, naroda koji nijeka bilo kakve veze s Hrvatima, i Žigmanov na sav glas viče da taj jezik ne postoji! Dakle, on je najveći „hrvatski“ pisac u Srbiji koji piše na nepostojećem jeziku!

Koliko je sve bolesno, zahvaljujući samo jednom čovjeku na rubu destruktivnih psihopatoloških osobina i izuzetno lošeg ljudskog karaktera, pokazuje upravo ova knjiga, kao Žigmanovljeva slika i prilika, koji je svojim djelovanjem učinio pravi kulturni sunovrat Hrvata u Republici Srbiji. Pred čitateljima je knjiga „književne kritike“ bez presedana u svijetu. Radi se o najnovijoj školi knjževne kritike čiji je učitelj elektrotehničar koji je zalutao u filozofe. To očito izaziva kratki spoj u mozgu pa dobivamo štivo kojeg ni slavni Rabelais, da je živ, ne bi mogao sročiti. Poanta ove „kritike“ je i hvalospjev o sebi i o svojim poltronima, kao svetim licima i sveznalicama koji su „spasila“ hrvatski puk u cijelom svijetu da im u ruke ne dođe autorova knjiga Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela (na hrvatskom jeziku), jer je u svojoj mladosti, po mišljenju ovih kritičara-svetaca bio grješan, a napisao je i neke satirične knjige na srpskom jeziku!

Tako romanizirana kronika o Hrtkovcima, mjestu koje je sinonim u cijelom svijetu za izgon Hrvata iz Vojvodine, ne bi smjela izaći na vidjelo jer je Tomlekin po nekima „grišan“ kao čovjek!? A „kritika“ je usmjerena na njega kao čovjeka na način da je izjednačavan s glavnim junakom Markom iz njegovih satiričnih knjiga na srpskom jeziku!

I na kraju nekoliko rečenica o autoru. Branimir Miroslav Tomlekin (1944.) je vojvođanski književnik – pjesnik, pisac kratkih priča, kolumnist, kroničar i satiričar, koji piše na hrvatskom i srpskom jeziku (pri čemu koristi pseudonim Branimir Tomlekin). Onovnu školu je završio u Hrtkovcima, gimnaziju u Rumi, a Arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio je Vukovaru, Banjoj Luci i Novom Sadu, gdje i danas živi kao umirovljenik. Prve stihove napisao je u gimnaziji i oni su lirski, opisni i ljubavni, a kasnije i satirični, pa i buntovni zbog tragičnih događaja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Vojvodini, posebno u Hrtkovcima. O tomu piše i u romaniziranoj kronologiji svoje obitelji u dvije knjige: Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo (ALFA-graf, Petrovaradin, 2015.), koja obuhvaća period od njenog dolaska u Hrtkovce 1737. godine do Prvoga svjetskog rata, i Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela („TKANICA d.o.o.“, Zagreb, 2015.), koja obuhvaća period od Prvog svjetskog rata do progona 1993. godine. Priče iz ove druge knjige objavljene su mu u nastavcima u „Hrvatskim novinama“ iz Subotice.

Književni radovi, članci i feljtoni objavljivani su mu u glasilu Zavičajnog kluba Hrtkovčana „Gomolava“ (Zagreb), glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata „Zov Srijema“ (Zagreb), časopisu za književnost, umjetnost i znanost “Klasje naših ravni“ (Subotica), „Hrvatskim novinama“ (Subotica) i „Hrvatskoj riječi“ (Subotica). U posljednje vrijeme radove mu objavljuje i tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ (Zagreb).

Zbirku pjesama Salauka, kao i humoristično-satirične zbirke priča Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje i Gaudeamus idi u tur objavila mu je 2013. godine izdavačka kuća „Bistrica“ iz Novog Sada, a 2014. godine kod istog izdavača objavljuje humoristično-satiričnu zbirku priča Nasukana mornarica i roman s ratnom temom Godine zaslepljujućih boja. U 2015. godini piše i treću knjigu o Hrtkovcima, Hrtkovci, priče o staroj kući i o mladosti, u 2016. knjigu Srem na vetrometini istorije i u 2017. roman Kako nastaju anđeli. Ove tri knjige izdaje mu ALFA-graf (Petrovaradin), a HKUPD „Stanislav Preprek“ (Novi Sad) 2017. zbirku pjesama Pjesme koje treba spalliti, 2018. godine zbirku kratkih satiričnih priča Uvrnute priče (koje u nastavcima objavljuju i „Hrvatske novine“), 2020. godine Otvorena pisma I. i Otvorena pisma II., a 2021. knjige Plači Vojvodino I. i Plači Vojvodino II.

U 2020. godini „TKANICA d.o.o.“, Zagreb, izdaje roman Branimira Miroslava Tomlekina Martina (koji, također u nastavcima, objavljuju i „Hrvatske novine“).

Značajan rad mu je i feljton u šest nastavaka o arheološkom nalazištu Gomolava kod Hrtkovaca (objavili „Gomolava“, „Zov Srijema“, „Hrvatski fokus“ i „Hrvatske novine“ u periodu 2009.-2019.). Zastupljen je u zbirkama priča: Priča o fotografiji, „Hrvatska riječ“ (Subotica, 2011), Svjetla starih fotografija, „CRO-info“ (Subotica, 2015.) i Preprekova jesen (Novi Sad, 2016.-2018.), te zbirkama pjesama: Lira naiva (Subotica, 2013.-2014.), Između kamena i svitanja (Rešetari, 2016.), Dalje do riječi (Rešetari, 2017.), Umjesto mojih ruku (Rešetari, 2018.), Opet sam ulovio tišinu (Rešetari, 2019.), Preprekovo proljeće (Novi Sad, 2010.-2019.) i Antologija pjesama prvog desetljeća (Novi Sad, 2020.).

Dugogodišnji je član HKPD-a „Jelačić“ iz Petrovaradina i HKUPD-a „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, u kojem je dvije godine (2016.-2017.) uspješno vodio Književni klub.

Zastupljen je u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema (Zagreb–Subotica, 2011.).

Vid Hinković

Povezani članci

Jedna Hrvatska živi u Njemačkoj

HF

Peter Tyran: Zajedno smo jači

HF

Slika bugarskoga cara

hrvatski-fokus

Savršeno ravan krov

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...