Lustracija je lijek za epidemiju, a ne nošenje maski
Pero Simić (Zvornik, 1946., BiH), ekonomist, od 1968. novinar, 1971.-1973. predsjednik Saveza omladine Srbije, od 1973.-2008. novinar Večernjih novosti (1998.-2000.) glavni urednik istih) napisao je vrlo kvalitetne knjige o SFRJ i njezinom neokrunjenom monarhu u kojima na osnovu dobre analize arhivske građe demistificira diktatora i njegove laži, dapače možemo slobodno kazati da je cijeli život i djelo Josipa Broza Tita bazira na jednoj divovskoj laži. Pero Simić ima osjećaja za bitno, dobro razumijeva prirodu politike i nastoji biti objektivan, ali onda kada kritizira stvaranje autonomne pokrajine Kosovo ili kada mu smeta jačanje federativnih jedinica (decentralizacija) pokazuje tipično srbijansko nerazumijevanje za tuđe interese i povijesne procese.
Iako je Tito u osnovi najveći srpski vladar koji je uspio ostvariti temeljne interese srpskoga naroda, te pomoći srpsku dominaciju u vojsci, policiji i administraciji, ipak njegova država nije Velika Srbija već federacija u kojoj on poput faraona sprovodi svoju volju sakrivajući se iza Centralnoga komiteta i radničkoga samoupravljanja.
Šifre iz predratnoga razdoblja dosta psihološki otkrivaju o Partiji; Titov dolazak na čelo Partije naziva se vjenčanje, Kominterna djed, list “Proleter” ima šifru Goljo itd. Titov pseudonim Valter koji dolazi od starogermanskoga vladati (valtan) vojskom (heri). Maršal je bila titula franačkih vojskovođa, doslovno konjušar, tj. marah(konj) i scalc (sluga). Pseudonim Tito, zanimljivo je da je 29. 11. 1937. beogradski opservatorij otkrio asteroid kasnije nazvan Tito. Taj nadnevak nije slučajno odabran za zasjedanje u Jajcu 1943. godine. Šesti stupanj u masona naziva se Titus, ne znam zašto je uzeo taj nadimak.
Narod voli bajke, jedna od tih bajki je ona o bravaru koji svira klavir, vrhunski mačuje floretom, govori strane jezike (gledao sam rukopise njemačkih pisama Tita dvostruko mlađoj supruzi tzv. Luciji Bauer, prekrasan rukopis i stilski bez greške), i na kraju mu se klanjaju velike sile okrunjene glave (i britanska kraljica), a Churchill mu usred rata šalje svoga sina Randolpha! Tito je mogao kazati narodu kao i Hitler radnicima: “Ja sam jedan od Vas”.
Goljo (proleter) koji je bio u rovovima Prvoga svjetskoga rata, koji je bio kmet i radnik, koji je živio u hiži sa slamnatim krovom i jeo heljdu i boršč. Pero Simić otkriva nam bitangu bez ikakvih moralnih principa, hedonista i jegulju koju cinkari prijatelje i najbliže suradnike, osobe bez kojih ne bi politički postojao i koje su ga pomagale i primale na stan kada je bio bez posla sa malim djetetom.
Moralna nula, najbeskompromisniji staljinist koji se nije priključio Ruskoj revoluciji i kasno je postao član Partije, i to kada je procijenio da mu je to najoportuniji način za osobnu afirmaciju.
Naravno zagonetke njegova rođenja, porijekla, ratnoga puta u Prvome svjetskom ratu, španjolskoga izleta, i dr. ostaju istraživačima; Simić je barem riješio pomoću ruske arhivske građe Brozov uspon u hijerarhiji štakorskim metodama. Slike jugoslavenskih komunista koji su završili u staljinskim logorima su jezive i diraju dušu, izobličeni od hladnoće i batina, iznemogli i prerano ostarjeli od loše i nedovoljne hrane mnogi izgledaju kao duševni bolesnici.
Brozovi cinkaroški iskazi NKVD-u pokazuju jako dobre psihološke portrete komunista, a najsmješnije je kada jednoga od njih Broz koji se svim sredstvima trudi postati sekretar Partije optužuje za bolesnu ambiciju zbog iste, sasvim legitimne težnje. On preuzima Partiju u vrijeme njezinoga totalnoga moralnoga rasula kada članstvo spada na par stotina fanatika i nekoliko dobro plaćenih agenata. (dvije tisuće francuskih franaka mjesečno!)
Njegov odnos prema ženama i vlastitoj djeci pokazuje veliku moralnu bešćutnost, dapače nezainteresiranost koja je težak oblik psihopatije.
Već tada (1938.) Tito je imao briljantski prsten sa opalom, nekoliko crvenih zvijezda sa uralskim rubinima i krzno od polarne lisice.(dvostruki lisac!)
Njegov glavni konkurent Petko Miletić, od Tita optužen da ga je vlast osudila na samo(!)7 godina zatvora, naivno stiže u Moskvu; Tito ostavlja Josipu Kopiniču (kodno ime Vazduh) da zastupa njegove interese, a sam se sklanja u Istanbul. Na putu do V. konferecije KPJ u Dubravi (tada nije bila dio Zagreba) Tito se vozi u fordu, te izaziva tešku nesreću u kojoj je ranjen lokalni poštar. On i Kardelj bježe sa priborom za zakusku, dok vozač preuzima krivnju. Kasnije će Rade Končar likvidirati jednu Zagrepčanku za koju je Tito posumnjao da bi mogla prijaviti ilegalnu konferenciju KPJ.
Uoči Hitlerova napada na Jugoslaviju Tito demagoški fantazira: “u odrede možemo skupiti čak i starce i starice, pa i sedmogodišnje dječake”, a za vlast u gradovima treba se boriti osim oružjem i “dinamitom.., noževima, bokserima, željeznim štangama, petrolejskim krpama, konopima, ljestvicama od užeta, bodljikavim žicama, trokrakim čavlima, lopatama, čekićima…”
“Bezobzirno, nemilosrdno uklanjanje građanskih i vojnih glavara i svih drugih neprijatelja naroda – to je dužnost revolucionara.”
Tu okrutnost je iskazao nebrojeno puta, ne samo na Bleiburgu već i prema svima koji su mu se ikada zamjerili ili usudili misliti svojom glavom.
Odanost i ulagivanje Staljinu idu preko granica ukusa i zdravoga razuma, od partijaša se traži potpuno poslušništvo, a kasniji procesi protiv staljinista (Goli otok) jako će podsjećati na srednjovjekovnu inkviziciju! Iako je imao oko sebe i sposobne ljude, posebno je čudan prijatelji odnos sa antistaljinistom Krležom, ipak je Partija njegovala mediokritete i ljigavce.
Zašto ovo nabrajam, jer se nikad nije razjasnilo (zašto?) tko je stajao iza dizanja u zrak skladišta u Smederevu prigodom čega je poginulo više tisuća srbijanskih civila; je li u pitanju Staljinov agent Golubić kojega Tito cinkari Nijemcima ili engleski diverzanti. Naravno Srbi vječito zbore o logoru Jasenovac, iako ih je daleko više stradalo u “domaćim” logorima Banjica i Sajmište (jedva itko i zna za njih, kamoli da je tu neki značajan memorijalni centar), ili na Srijemskom frontu gdje je Tito bespotrebno i neučinkovito žrtvovao ljude, kao i na Kupresu, Pljevljima, Boki, ili prigodom samog “oslobađanja” Srbije.
Krenuo je 1941. u partizanski rat Tito sa lažnim dokumentom na ime Slavko Babić, Srbin. Beogradski ilegalac mu je kazao: “ne znam kojim jezikom govorite, ali srpski ne znate, ne možete biti Srbin!”
Jezivi ratni porazi i vrlo loše vođenje operacija, kao ni malobrojnost partizanskih jedinica nisu spriječili Tita da propagandno dezinformira Moskvu, kojoj je jednostavno konveniralo da ima svoje ljude na Balkanu.
Interesi Britanije su znatno složeniji i takvu vrstu igre teško je protumačiti bez dostupne arhivske građe, moje pretpostavke ne ću navoditi. Americi i Britaniji je odgovaralo odvojiti Ruse od Sredozemlja i razbiti jedinstvo komunističkoga pokreta. Američka pomoć Jugoslaviji nakon što je ona raskrstila sa Staljinom 1948. (ili Staljin s njom?) u žitu, oružju, materijalima i novcu iznosila je blizu 100 milijardi današnjih dolara, što je uz turizam, gastarbajtere i dopuštanje rada u fušu i ilegalne gradnje po predgrađima spasilo režim; jer Tito je ipak bio poput “Nepravednog upravitelja iz ev. po Luki” svjestan da mali narod (goljo) mora biti zadovoljan.
Dizanje zgrada za sirotinju, držanje skupe i nedjelotvorne vojske i goleme birokracije, sve je to ekonomski nagrizalo državu uz skupu naftu i velike kamate na inozemne kredite i nepokrivenost uvoza izvozom. Tada se bude i rivalstva među pokrajinama, pa Tito 1971. likvidira hrvatsko rukovodstvo, a 1972. srbijansko.
Milentije Popović kojemu je jedan brat poginuo u proboju iz Jasenovca, a drugi koji je donirao Partiji za vrijeme kraljevine više milijuna jugodinara završio na Golom otoku, doživljava (Milentije) srčani udar i umire. I braću je dao za diktatora, lijepo mu se vratilo.
S druge strane Savkino koketiranje sa Zapadom uz neuočavanje i nepoznavanje realne ruske opasnosti čine je likom još opasnijim i štetnijim od Broza.
Uostalom dovoljno je vidjeti stranku HNS koju je stvorila. Titova paranoja (rušenje utvrde Dvrsnik u Boki jer se bojao intervencije NATO-a), istodoban strah od SSSR-a i Brežnjeva (likvidiranje srbijanskoga rukovodstva), staračko gubljenje koncentracije i opiranje promjenama poklapaju se sa megalomanijom kada je kroz pokret nesvrstanosti, Trećega bloka kojega je zamislio Nehru, svoju državicu učinio svjetski značajnom.
Stvaranje bloka Rusije, Indije, Turske, Kine, Brazila i Irana pokazuju da Titova zamisao nije bila glupa, ali je činjenica da Jugoslavija nije previše profitirala na trgovini sa trećim svijetom. Dapače ona je učinila uslugu SAD-u, jer se arapski i afrički režimi nisu vezali uz SSSR.
Zanimljivo je Brozovo kritiziranje Palestinaca da podrivaju Libanon, Siriju, Jordan te time šete svojoj borbi sa Izraelom.
Sadam Husein je plakao nakon Titove smrti, iskreno mu se divio i oponašao ga. Iskreno rečeno državnik Broz nije bio budala, znao je trgovati, a prema malim državama i pripadnicima drugih rasa odnosio se paternalistički i bratski.
Ne može se reći da je bio nacionalist ili rasist, ili da je posjedovao neku religiju ili princip, osim principa golog održanja na vlasti svim sredstvima od himbe do krute sile i izdaje. Sadašnje stanje svjetske ekonomije i ovaj cirkus sa koronom pokazuje da su ljudi ovce i da prirodno traže diktatore, tj. kraljeve. Osobno me najviše nervirao njegov gejanski izgovor, je li stvarno bio sirovina ili je glumio nepoznavanje elementarnih gramatičkih pravila? Koliko ljudi trebaju biti besmisleni i primitivni da obožavaju takvoga čovjeka? Nije ni čudo da danas imamo takve političare i medije, sve je to iz Titina šinjela izašlo! Država koja je pjesnika Gotovca slala na robiju a golobradoga Miloševića imenovala partijskim sekretarom Beograda nije zaslužila bolju sudbinu. Mislim da je lustracija lijek za epidemiju, a ne nošenje maski.
