Violette
Čudne, često nerazumljive veze su se povremeno gradile između osoblja i štićenika. Francoise nije bila izuzetak.
Dani je voljela Kokote i ona nju.
- Volim te – šaptala joj je Kokote na uho kad bi je Dani naveče stavila u krevet.
U početku je Dani odbijala da se uvuče u takvu neprofesionalnu vezu.
- Nije pravično da se jednom štićeniku poklanja više nego ostalima – govorila je.
- Mora se imati hladna glava, a srce sačuvati tvrdim i nepristupačnim. Ne treba ga načinjati jakim osjećanjima.
Kad se Kokote jednom razboljela i pala u postelju, kad se ekipa složila u konstataciji da je Kokote previše oslabila i da je valja pustiti da na miru ode, Dani se pobunila svom silinom svoje razbuktane slavenske duše.
- Nije kasno – rekla je. – Ako odmah započnemo tretman antibioticima možemo je izvući.
- Čemu? Šta to ona ima od života? – pitao je Victor.
- Nije naše da o tome sudimo. Ne možemo je povratiti ako joj je sudbina da ode. Šta smeta da pokušamo?
Dani nije dozvolila da sudbina sama odlučuje. Hranila je, pojila, obasipala nježnošću, toplim riječima, često ostajala prekovremeno da joj da još koji gutljaj vode, još malo tople supe, da zamoli noćnu sestru da je pripazi, još neki put napoji, još jednom namjesti u udoban položaj.
– Za džabu se trudiš. Kad ostariš svejedno nećeš ličiti na Kokote – zavitlavala je dobrodušno Lucia. – Kokote je neponovljiva. Ti ćeš biti pljunuta Elisabeth. Krivićeš povazdan lijevu usnu i zahtjevati da te kupaju u parfemu umjesto u vodi.
Dani se nije dala omesti. Nastavila je da se brine za Kokote i za sedmicu dana je podigla na noge, ugojila. Nije bilo dovoljno da Kokote samo preživi. Svu blistavost njene prijašnje snage i veselosti je trebalo udahnuti u nju. Kako se zna, snaga ulazi na usta. Nastavljala je da je hrani sve čvršćom i čvršćom hranom.
Kad je salom odjeknulo «Ha, Ha, Ha» Dani je zadovoljno protrljala ruke.
Takve veze, otkako se ekipa teoretičara prorijedila, nisu posmatrane kritičkim okom. Nije se trubilo povazdan kako zdrastveni radnici moraju održati prihvatljivu dozu odstojanja. Za dobro štićenika. Tim «dobrom štićenika» se više nije manipulisalo kako kome pametnjakoviću padne napamet. Uskogrudnost i uzdržavanje su polako ustupali mjesto prirodnosti. Radnici nisu više bili opterećivani nelagodom kad požele da se određenom osobom bave više nego ostalima. Priznavali su svoju slabost bez osjećaja krivice.
Mladen je donosio Violette s trećeg sprata u naručju, iako je ona još uvjek mogla da hoda, posađivao je beskrajno nježno u fotelju, ljubio često u obraz i čelo, držao svoju ruku preko njenog slabašnog ramena za svo vrijeme dok ju je hranio kao bolesnu ptičicu, obasipao je ljubavlju i komplimentima. Moguće je da je zgodni animator pretjerivao u svojoj pažnji prema starici kao što je prejerivao u mnogo čemu drugom. Osoblje bi povremeno gledalo s zazorom na njegove plesne ekstravagancije, na njegov privilegovani položaj kod direkcije ali na njegov odnos prema Violette niko nije imao primjedbi.
On je dobio klavir od četrdeset hiljada franaka za salu na trećem spratu pošto je zdrastvenoj ekipi glatko odbijen zahtjev za pet termosa u vrijednosti od stotinjak franaka. On bi predložio mali ali skupi izlet brodom i direkcija je prihvatala. Svi njegovi predlozi su razmatrani s puno delikatne pažnje a dobra većina usvajana. Austrijanac po majci, Čeh po ocu, Mladen je imao pristup kod direktorice u svako vrijeme, stalno joj nosao listove prepune novih ideja koje bi, kako nije znao da piše na francuskom, prethodno izdiktirao Laeticie-ji. Imao je dara i šarma da se probije kroz uobičajenu administrativnu uštogljenost i dobije ono na šta ostali, po stručnosti i obimu odgovornosti veći šefovi nisu smjeli ni pomisliti. Njegova ekipa animatora je bila petočlana. Pokoravala se njegovoj snažnoj volji bez prosvjeda.
Da Mladen nije bio po prirodi lijen, da ga starci nisu zamarali i često mu bivali dosadni mogao je daleko dogurati. Kad je svirao na klaviru na trećem spratu zahtjevao je da neka od pomoćnih sestara pazi na starce koje je bio zadužen da sam zabavlja.
- Ja stvarno sviram, ne lupam samo po dirkama. Mene muzika ponese do zaborava. Neko od njih može pasti kad sam tako zanesen.
- Neka on lijepo ponese klavir sebi u stan i tamo se zanosi – narugao se Victor. – Dosta mi je tog njegovog prenemaganja. Recite mu da neće dobiti nikog.
S Violette-om je bio u potpunosti prisutan. Prvo bi joj dugo sjeckao hranu, sve dok ne napravi od nje kašu iako je ona imala jake, svoje zube ( Amina je njihovu snagu osjetila jednom na nadlaktici pa zna o čemu priča). Zatim bi joj malom kašikom ubacivao hranu u usta, polako, predano dok ona sve ne pojede. Ne pamti se da je Violette ikad odbila da jede dok je on hrani. Ostale je, u njegovom odsutstvu, gađala tanjirom, viljuškom, nožem, šta joj prvo dopadne ruke, bjesnila kao tigrica, štektala «Nji, nji, nji» kao mitraljez dok je, često nepohranjenu, ne ostave na miru.
S njime je bila mirna kao jagnje. Ličila na po prvi put, platonski zaljubljenu šiparicu. Gledala malo nagnute glave ali oštro, neprijateljski i ljubomorno u cure što su, ponekad, okruživale njenog miljenika. Ona nije znala da se Mladen nije nimalo zanimao za ženski svijet i da je opasnost vrebala s druge strane. Da će lom upravo odatle pohrliti.
Njihova bliskost je trajala pola jeseni i čitavu jednu zimu. Ljubio joj je vrške prstiju i poklanjao blažene osmijehe. Nosao kao nevjestu u plesnoj, zamršenoj igri koju stara, dopola pogrbljena Violete drugačije ne bi mogla da prati. Mazio je i tetošio. Njene vlažne od naslade, plave oči su gubile kruti, svađalački bljesak i punile se mirnom srećom.
Mladena je, zbog posesivnosti i želje da i u privatnom životu vlada, ostavio njegov ljubavnik.
- On hoće da i ja piljim u njega kao Violette – rekao je Daniel Luciji dok su zajedno namještali krevete. – On hoće da mu budem domaćica i vjerna supruga. Da ga čistim, perem, da mu kuham i ugađam dok on komponuje dozlaboga dosadnu muziku. Ne može da shvati da sam ja muškarac koliko i on.
Šef animatora se razočaran, nesretan počeo povlačiti po domu kao izgubljen. Počeo je zapostavljati sve preostale obaveze. Počeo je izbegavati i Violette. Odlazio u lokal za osoblje da puši u vrijeme kad je trebao da je hrani. Bježao često s posla prije isteka radnog vremena.
Izazivao opravdane prigovore i pozivanje na odgovornost. Dok jednog dana nije nestao. Govorkalo se da je na bolovanju, da se nije potrudio javiti direktorici makar jedan put telefonom i da će se najverovatnije njegova drskost kazniti otkazom. Šta god da je bilo istina, Mladen se više nikad nije pojavio u domu.
Violette je bila ostavljena. Ekipa je vjerovala da će ona puno teže preboljeti gubitak nego što se stvarno desilo. Već pripremljena njegovim čestim odsustvovanjem još dok je bio tu ona se privikla na neumitni kraj. Ponovo se zavukla u svoju namrgođenu, ratobornu ljušturu. Stajala umorno pred ogledalom dok su joj prali lice, mazali ga pomadom, češljali kosu ni jednom ne pokazujući želju da se pogleda. Tapkala je kao patka, presavijena na pola dok je koračala prema sali za ručavanje.
Dok je pun tanjir «bolognaise» špageta ciljala u glavu zabezeknute Francoise cijela sala se zaorila navijačkim grlatim smijehom. Inače kao čigra brza, Francoise nije uspjela izbjeći pogodak. Uspijela je tek da se pridigne i tako spasi glavu. Crveni paradajz sos, mljeveno meso i špagete su se s njene bijele bluze slivali na pod. Ona se smijala. Neka je samo Violette opet ona stara.
- Bravo Violette – skandirala je večernja ekipa željna zabave.
- Nja, nja, nja – štekće Violette dok pokušava da ugrabi tanjir svoje susjede i ponovi udarac. Susjeda, u kojoj je proradio refleks gladne osobe svoj tanjir drži mršavim, kvrgavim ali još uvjek čvrstim prstima.
Jean-Marie prilazi i miluje Violette-ine ruke.
– Nja, nja, nja – žali mu se plačnim glasom. On joj govori da je shvata, da se na nju niko ne ljuti što je gađala. Riječi lagano prelaze u šapat. Ona je na putu da se potpuno smiri. Pogled njenih plavih očiju se zaoštri i sužava kad ugleda Francoise koja ustaje i silazi da se presvuče.
Mladena su zamijenili Jean-Marie, Yoones, Patrice. Njihov kompliment «imate predivne plave oči boje mora» je djelovao nevješto i lažno. Kad je htjela da povjeruje u njihove dobre namjere – pojela bi obrok. Kad ih je čitala kao bukvar – napadala.
Trebalo je znati kako sjesti pored nje. Za svaki slučaj pridržavati ivicu tanjira. Ne prinositi ruku tik do njenih usta. Biti oprezan i ne navaljivati previše. Kad neće da jede – odustati od ubjeđivanja.
Tako je živjela još dvije i po godine. Onda je shvatila da sve to dosadno, istovjetno kretanje, njena stara u crnim sobaricama nahodana stopala što ih je teško vukla po glatkom, dobro opranom i mirišljavom podu, sve mučnije podnose. Vucaranje iz kreveta u kupatilo, iz kupatila u fotelju i za sto pred poslužavnik s doručkom, s doručka na animaciju i na ručak, sa ručka opet u krevet, iz kreveta na čaj, s čaja na animaciju, s animacije na večeru, s večere u kupatilo, iz kupatila u krevet je trebalo jednom za svagda da se prekine. To uzaludno, besmisleno okretanje oko tuđeg, za njeno dobro utvrđenog cilja ju je konačno i bespovratno zasitilo. Trka osoblja, što previše često gleda na sat, vika, ljutnja, jake ruke što je dižu u jednom zahvatu iz fotelje u koju tek što je uspjela da sjedne, tako joj se čini, njeni natekli tabani nisu osjetili predah, kuhar viče da se počne, za ime Boga, već jednom sa serviranjem, jelo će se ohladiti! šef će gunđati! a gdje su vam starci?, – malo nas je, gospodine, polomismo se ali ne stižemo da ih na vrijeme spremimo, – što to meni pričate, ja nemam ništa s vašim brojem, moje je da serviram topao ručak a ne splačine, koliko da se jednom zasvagda to primi na znanje – zbrka, krkljanac, sudaranje dviju tek pristiglih fotelja, dozivanje da se oslobodi lift, «Kokote se upiškila, okvasila je sjedište, ko će je dići i presvući!?», «pomažite! vodim troje, svi će mi popadati» …Violette je šakama čvrsto pritisla uši. Dokle treba tu jeku da sluša? Kako da svoje trajanje iz toga izvuče? Kako da izvuče sebe iz takvog trajanja? Koja vrata vode prema izlazu u ništavilo, nestajanje ili vječni mir i drugi život? Kako da ih se dočepa?
Violette nije mogla birati između ove ili one smrti. Nije mogla prikupljati sedative jer su joj davani direktno u usta, pod budnom prismotrom. Nije se mogla baciti kroz prozor jer su svi zaključani a i kad ne bi bili ne bi imala fizičke snage da se na neki ispenje. Šta joj je preostalo osim smrti izglađivanjem? Po prvi put poslije devet godina se je odlučila na potpunu neposlušnost. Nikakvo navaljivanje, moljakanje, uguravanje kašike do pola usta je nije moglo pokolebati u konačnoj i neopozivoj odluci.
Violette-i je predstojala teška, dugotrajna borba. Zakoračila je u taman, neistražen prostor nepripremljena, nesvjesna snage svoga naizgled slabog tijela koje je odbijalo da se povinuje samouništenju. Dobila je u tom omraženom protivniku, u kojega je godinama prgavo odbijala da pogleda, najljućeg neprijatelja svoje nagle volje.
Osoblje je bilo užasnuto. Shvatilo najednom svu težinu beznađa slabih, ostavljenih, potpuno zavisnih starih ljudi. Izbegavajući da pogleda, da se na trenutak zaustavi u besmislenoj trci i makar jednom, s pola oka, kroz odavno zaključano zamrljano prozorče, zaviri u sopstvenu odgovornost potražilo je krivca u Violette-inoj prošlosti. Tamo su -, u toj tamnoj škrinji, gdje gorka sadašnjost, poučena dobro uznapredovanom psihologijom, stalno zavlači ruku u nadi da je, negdje pri dnu, zamotan u stare, ubuđale krpe, sakriven ključ za budućnost – nađene tri njene kćeri. Trebalo ih je dovesti, zamoliti da oproste majci to što im je nažao učinila, zbog čega su je i strpale u dom prije devet godina i zaboravile posve – dolaze joj jednom godišnje kad direkcija bogatom besplatnom božićnom večerom uspije da podmiti i one najokorelije, najzadrtije, nekom teškom nepravdom povrijeđene sinove i kćeri – trebalo im je pojasniti snagu i potrebu oproštajne reči kad se griješna ljudska duša teško razdvaja od tijela i Violette, mila i draga, često neshvaćena, nikad koliko treba voljena Violette će prestati da se muči.
****
Nedelju dana poslije telefonskog poziva stigle su dvije njene kćeri. Jedna ježivjela na trista koraka udaljenosti od doma. Osoblje je povremeno sretalo tu užurbanu sredovječnu mršavu ženu pognute u maramu zabrađene glave.
- Kunem se da nisu pored majčinog uzglavlja ostale više od jednog minuta. – rekla je Lili.
– Srela sam ih pred ulazom, zahvalila im što su se odazvale pozivu i poslala gore u njenu sobu. Svratila sam samo do biroa da potražim neki lijek, zadržala sam se tek koliko treba vremena da se otključa ormarić i izvadi iz njega već pripremljen lijek i odmah krenula za njima. Nisam ih zatekla u sobi. Sišla sam dole da ih potražim, mislim traže me da se podrobnije obavijeste o njenom stanju, a djevojke mi kažu da su već otišle.
Treća kćer nije dolazila. Rita joj je još jednom telefonirala. Kćer joj je ljubazno saopštila da će se pobrinuti za svu potrebnu papirologiju, da će isplaćati sve preostale račune, da će obaviti sve formalnosti vezane za ukop, nek se uprava doma nimalo za to ne brine, već devet godina pošteno izvršava svoje obaveze… «Ali nisam vas zato zvala» prekinula je Rita «ja nemam veze s računima i plaćanjima, ja sam samo jedna od medicinskih sestara koja misli da bi bilo dobro da dođete, da je vidite, ona je sama kost i koža, smilujte se, ona vas čeka» zabrzala je.
«Ne, gospođo, ja neću doći, recite joj da ne treba da me čeka» odgovorila je kćer «i nemojte me više uznemiravati po tom pitanju».
- To je ona kćer što je jedina dobila čitavo nasljedstvo – rekla je, uvjek najbolje obaviještena Lucia. – Violette je nekada, davno, u nastupu bijesa, ogorčena vladanjem ostalih dviju kćeri, sve svoje pare, kuće, izgleda da je imala puno toga, poklonila trećoj i tako posijala sjeme razdora u tu familiju od četiri svojeglave žene.
Djevojke sjede u podrumskom lokalu punom sivog, zagušljivog duhanskog dima. Lica su im masna i sjajna od znoja taloženog u poslednja tri i po sata jurnjave da se obavi sve što se naveče mora obaviti. Večeras ih je četiri a trebalo bi ih biti šest. U poslednje dvije i po godine nikad ih nije više od pet, ali se vrlo rijetko žale. «Kad god se žalimo sutradan nas bude makar jedno manje» ravnodušno kaže Helene, «Guraj dokle možeš, a kad više ne možeš traži sebi drugi posao. U ovoj kući nema promjena na bolje».
- Meni nije jasno zašto baš ta, omiljena kćer, – nastavlja Lucia – zbog koje je Violette bacila sve svoje preostale godine življenja na kocku milosrđa ili bezdušnosti stranih ljudi, neće nikako da dođe.
- Otkad to nezahvalni ljudi imaju potrebu za pravdanjem? – nasmije se jetko Helene. – Možda je ljuta na majku što joj je svalila na leđa iskušenje treba li ipak šta sestrama udijeliti, treba li ispraviti nepravdu nanesenu majčinom brzopletošću ili zadržati ono što joj je zakonski pripalo. Pošto je uradila ono što se zna da je uradila, ono što mahom ljudi rade, dakle zadržala bogastvo i pored protivljenja svojih sestara, jer one su se vjerovatno usprotivile, pokidao se lanac koji ih je povezivao u cjelinu.
Izabele, obučena i spremna za odlazak, nasmijana i vedra kao da nije radila čitav dan već samo došla da odškrine vrata i provjeri o čemu to još koleginice vijećaju, se nasloni na dovratak:
- Ko ide sa mnom? Autobus nailazi za pet minuta.
- Samo ti požuri. Djeca te čekaju – odgovori Lucia. – Ja sam odlučila da više nikad ne trčim za autobusima. To mi daje iluziju slobode.
- Dakle, ta kćer – nastavi Helene pošto se Izabele pozdravila i otišla – je, po mom mišljenju, najjača karika u trogrbom lancu neopraštanja. Kad bi se nju privoljelo da dođe Violette bi pronašla smirenje.
- Tako je to – reče Rita koja je dotle ćutala. – Mi pričamo ovdje a ona gore sama – za- stane malo. – Da se ne razumijemo pogrešno, ne okrivljujem ni vas ni sebe. Mi smo i više nego pošteno zaradile naš današnji hljeb. Treba nam predah. Čitav smo je dan obilazile, iako ne znam odakle smo isrpile toliko vremena. Svako malo neko je se sjeti, ostavi posao i popenje se gore da je vidi. To je u redu. Nije u redu što je sve svaljeno na naša pleća. Sad, evo, ja lično osjećam krivicu. Zašto ja trebam tako bijedno da se osjećam? Ništa nažao joj nisam učinila.
Kako se Violette-ina agonija približava tački nepodnošljivosti to se u osoblje sve jače uvlači groza i nelagoda. Ono što se čini da joj se olakša patnja je nedovoljno. Vjeruje se da je morfij, što joj se redovno ubrizgava pod kao papir bijelu do pucanja zategnutu kožu, poništio fizičku bol, ali se ne zna zašto ne izaziva makar djelimičnu i povremenu obamrlost svijesti. Je li otpornost tog žilavog tijela prevazišla sve dosad istražene tačke?
Amina u plastični zeleni špric uvlači pedeset mililitara svježe vode. Zatim ga provlači kroz čvrsto stegnute blijedo plave usnice. Štrca kap po kap. Violette otvara svoje kataraktom zamagljene plave oči i gleda je zahvalno. Iz njenog grla se čuje šištanje i krkljanje. Isturena jabučica na grlu se najednom pokrenu.Violette proguta gutljaj. Polako, uporno, kao da će je tim pojenjem povratiti u život, Amina nastavlja da izliva kapi vode u sasušena, tečnosti željna usta, da čeka strpljivo pomijeranje jabučice, pa gutanje sve dok ne isprazni špric. Zatim joj dugo osvježava čelo, obraze i usne mokrom bijelom salvetom. Obuze je beskrajna nježnost.
Namjesti stolicu i sjede pored nje. Stade da joj lagano miluje šaku. Noć je bila duga, za usamljenu samrtnicu koja ne nalazi san i smirenje prepuna pitanja i strahova. Kasno je za korak nazad. Da nije, da li bi ga načinila?
«To je možda istinska cijena novca i bogaćenja» – rekla je Helene. «Bog nije htio da pretjeravamo u gramzivosti, a mi se povazdan zbog toga gložemo. Ako, nadajmo se, Violette u nekom drugom životu dobije šansu pa postupi ispravno zaradiće ljubav sve tri kćeri».
«Samo Bog zna koji, ophrvana patnjom i nesanicom, sad odmotava film» misli Amina dok kolonjskom vodom osvježavaza njeno, suho, do svake koščice ogoljeno tijelo. «Možda traži uporno onu tačku koju je nesvjesno, bez pravog premišljanja, razmazala u mrlju što se odonda raširila, razgranala pipke i ugušila sve korisno i plodno što se u njenom životu moglo roditi. Šta li je to bilo?»
Stiješnjenji upornim nenavikavanjem (iskustvo u struci je tu beskorisno) na taj jezivi, neshvaćeni dio čovjekovog puta trsimo se u serviranju jedni drugima gotovih, iz religije, filozofije, predanja, pokupljenih odgovora. Zašto je sutkinja, ima tome tri godine, puna tri mjeseca ležala kao ovo sad Violette, do kraja svjesna svoga užasnog stanja, bez sopstvene snage ili volje, ko bi to sad znao, da preda dušu, bez zaslužene milosti da se ta zastrašena, možda neponuđena duša već jednom odvoji od tijela koje truhne. Osoblje se trudilo da prilikom jutarnje toalete ne polomi trošne kosti, da ne pocijepa kožu što se već počela od njih odvajati, da obavi ono što mora i da, što prije, napusti tu sobu u kojoj zbog takvog umiranja proklinje rađanje i grijeh radosnog življenja. Tad su svi, bez iznimke, bili uvjereni da je sutkinja nekog nevinog osudila na duge godine zatvora, na smrt ako je tad ta teška kazna još bila na snazi, da je zbog te svoje greške tako gadnu smrt zaradila, da mora da ispašta, da drugog odgovora ne može biti. Ali Violette, ta ona je samo sebi sudila i presudila, zašto je ona kažnjena? Je li u njenom životu bilo još drugih, od nepravično podijeljenog novca težih grijehova? Možda je kažnjena što se drznula da se suprostavi Božjoj volji i sama sebi htjela da odredi smrtni čas. Možda se tako neko od nas ili svi mi upućujemo teškim primjerom kako se ne smijemo izoholiti.
Zasjela u udobnu fotelju privilegovanog zapadnjaka Amina zaboravlja kakve teške smrti su ljudi podnosili u podnebljima iz kojih dolazi. Zaboravlja kad joj je u sred noći upao u san i sledio krv užasom samrtni krik njenog devetnaestogodišnjeg tetića koji je, to je saznala tek sutradan pošto je telefonirala svojima, dizao ruke prema nebu i preklinjao da se dođe po njegovu napaćenu dušu. Ne zna je li joj san poremetila telepatska ili krvna veza, samrtnik je bio dvije hiljada kilometara udaljen od njene tople postelje, ili snaga bola tog nekad prelijepog mladića što je umirao od raka kostiju kao Bošnjak u Miloševićevom Beogradu 1990. godine. Amina i dan danas sumnja da je dobijao, ako je dobijao, dovoljne doze morfija.
Da se sjetila svoga tek prohujalog rata dok je milovala Violette-ino krupnim graškama oznojeno čelo ne bi joj glava bila,dobar dio usamljenih noći tokom tri sedmice, puna raspredanja o njenoj mogućoj krivici.
U stvari, Amina se boji da u toj smrti nazre onaj dio svog i svačijeg životnog puta. Boji se da joj saznanje ne poruši poslednje iluzije o silnim svojim mogućnostima i beskonačnosti vremena što je baš njoj podareno da ih ostvari.
Violette-ino bijelo lice je nepokretno. Grudni koš se diže i spušta u ravnomjernim razmacima. Upravlja pogled prema spuštenim roletnama. Amina ustaje. Misli da je razumjela želju. Diže roletnu i širom razgrće zavjese. Napolju se zabijelio dan. Pred prozorom je crkva sa zvonicima. Ko zna, možda će je pogled na crkvu, na plavim magličastim dimom poprskano nebo umiriti. Amina diže krevet, namješta joj uzglavlje, sagne se da provjeri da li tako može bolje vidjeti. Razbehrana trešnja je previše nisko. Ne nazire se ni vrh krošnje.
Pređe na drugu stranu i poče joj milovati kao pod blagim elektro šokovima uzdrhtalu glavu.
Primijeti kako joj se niz obraz sliva jedna krupna usamljena suza.
Violette je prestala da jede koji dan prije 30. marta kad je osoblje započelo da ispunjava list predviđen za predsmrtne slučajeve. Umrla je 20. aprila.
(Nastavak slijedi)
