Bakir Izetbegović: Muslimanski se svijet još nije digao!
Braniti se i braniti svoje pravo i slobodu opravdano je sve dotle dok se brani i onaj drugi drugačiji kada se nađe na udaru od onih koji brane i štite isključivo samo svoje pravo i slobodu, koja je obično na štetu onog na kojeg se agresira. I k tomu kad ti agresori na slobodu i pravo drugog i drugačijeg, štite svoje istomišljenike čak i u terorističkim zločinima, što je slučaj kod kršćanofobista, tada se ti koji ih brane poistovjećuju i izjednačavaju sa počiniteljima tih strašnih zločina. Obrana takvih krvavih čina, pa makar bila i kroz šutnju, a šutnja je uvijek znak odobravanja, kad dolazi iz redova vjerskih institucija tada uistinu nije ništa drugo nego vid udruženog i planiranog zločina. Svijet, napose onaj europski dio kao momentalno najveća žrtva suvremenog islamskog terorizma, svjedok je, gotovo sveukupne muslimanske šutnje na tako strašne zločine po europskim gradovima i njegovim trgovima, pa čak i u crkvama. Nikada, ili gotovo nikad, nije došla osuda tih zločina koji se zbivaju uz povike “Allahu ekber” od strane vjerskih muslimanskih lidera, a od političkih ne treba ni očekivati budući da je bezbroj dokaza da mnoge političke partije i islamske države su planeri i financijaši tih krvavih pohoda islamista na Europu i njezin kršćanski identitet.
Adventskih dana 2021. svijet je svjedok riječi sarajevsko-bošnjačke muslimanske gradonačelnice koja brani i opravdava muslimanski udar na katolički Božić i njegove vjernike u, više se to i ne skriva već ponosno ističe stalnim prebrojavanjem krvnih zrnaca u gotovo stopostotnom muslimanskom Sarajevu. Taj muslimanski zločin iz mržnje prema katolicima, kao i svi takvi koji se ponavljaju svake godine na velike katoličke blagdane, ostat će ne osuđen, a i ako bude neki mlaki kritika Bošnjaci će nastaviti i dalje po onoj narodnoj, “psi laju karavana prolazi”.
Kršćanski svijet u strahu za vlastitu sigurnost pred tom globalnom muslimanskom opasnošću reći će sebi u njedra, a islamski teroristi će sa svojim zločinima kako u Sarajevu tako i u drugim europskim gradovima ići dalje. I kraja sigurno nema do onog kojeg je označio Alija Izetbegović u svom vjerskom manifestu, Islamske deklaracije, mi ili oni. Ili one njegove zapovjedi mudžahedinima, vehabijama i svojim vojnicima muslimanske armije BiH “ne rušite crkve, ali učinite sve da nema tko u njih dolaziti”. I učiniše, tako svugdje tamo kamo su prošli u osvajanju teritorija, a još taj mali broj katolika zatvoren u sarajevske katakombe i njih treba likvidirati, kako bi se crkve pretvorile u džamije jer nema tko dolaziti u njih i moliti se. Na Alijinoj crti vjerskog ekstremizma djeluje i gradonačelnica etnički čistog muslimanskog Sarajeva.
Tko god, bilo unutar ili izvan beha područja, pokuša ukazati na taj vjerski muslimanski terorizam postaje meta islamskih radikalista etiketiran s različitim natpisima, kakve Europljani čitaju i slušaju sve od 11. rujna 2001., početka globalne muslimanske agresije na kršćane, koja je označena i kao krvavi muslimanski početak sukoba vjera, civilizacija, svjetova i kultura. O agresivnosti i brutalnosti s kojom je islam krenuo u osvajanje i okupiranje, u konačnici brisanje kršćana i kršćanstva govore strašne slike kršćanskih žrtava ne više po islamskim zemljama, jer kršćana više i nema u tim kolijevkama kršćanstva, nego na kućnim pragovima kršćana u Europi.
U nasilničkom ponašanju koje izlazi iz svih muslimanskih izvora svakog predznaka, pokušava se zabraniti kršćanskoj žrtvi i da ukaže na taj vjerski terorizam iz mržnje vođen i ciljem krvi i tla, izašla je i reakcija, pored svih drugih iz bošnjačkih krugova i vrhovnog poglavara IZ BiH, ef. Huseina Kavazovića na upozorenje Viktora Orbána teškoće integriranja dva milijuna beha muslimana u europske okvire kulture, dijaloga, tolerancije, snošljivosti i podnošljivog suživota u razlikama. Naime, na europski strah opravdan iz spoznaje kako se u europsku kulturu, u europski svijet, u europske stečevine građene i izgrađivane stoljeća i stoljeća, nisu integrirale ni 4., 5., pa i više generacije muslimana, pored svih blagodati koje im te zemlje pružile. Nisu se integrirali ne samo zato što ne mogu, i ne žele, nego više što ne prihvaćaju Europu u njenom vjerskom, kršćanskom identitetu, zbog čega se i odnose nasilnički i rušilački u zemljama koje su ih primile i narodima koji su ih prihvatili. To je jedan povijesni fenomen odbojnosti pridošlica prema domaćinima. I umjesto da ef. Kavazović prizna tu istinu i pokuša nešto svojim autoritetom učiniti da se to izmijeni u pozitivnom smjeru, on u svojim osudama i napadima na mađarskog premijera, stavlja se na čelo tih muslimanskih rušitelja Europe i europskih vrijednosti. Orbánovu obranu Europe od rušilačko terorističkog pohoda neintegriranih muslimana, kojima bi se pridružilo još dva milijuna onih iz BiH, ef. Kavazović naziva “ksenofobnim i rasističkim ideologijama”. Nu, u desetljećima u prošlosti, kao i u isto vrijeme sadašnjosti brutalnog brisanja svakog traga kršćana i kršćanstva u islamskim zemljama, ef. Kavazović i ne pokušava osuditi i nazvati ih pravim imenom: genocid, kršćanocid i crkvocid. Umjesto da se od bosanskih i hercegovačkih muslimana čuju osude tog zločinačkog islamskog procesa koji traje desetljeća, a kraj mu je u krvi i tla čistih muslimanskih zemalja, mnogi se dali na posao kakav rade i u BiH, brojenje krvnih zrnaca u Europi pa izbrojiše 25 milijuna muslimana, za koje Bakir Izetbegović kaže da se “muslimanski svijet još nije digao”.
Očito, muslimanska politika je sloboda dizanja “muslimanskog svijeta” u agresiju i okupaciju kršćana i kršćanstva i zabrana kršćanskog svijeta na obranu. Takva politika beha muslimana opravdava Orbánov strah i sve buduće korake koje on bude pravio u zaštiti svoga doma, svoje Mađarske i svoje Europe. Ako Bakir Izetbegović ima pravo pozvati „muslimanski svijet da se digne“ u globalni osvajački pohod na Europu, zasigurno daleko veće pravo imaju Srbi i Hrvati da brane Bosnu i Hercegovinu, te zasigurno i Orbán ima pravo da upozori kršćanski svijet na opasnost koja dolazi s tom agresijom. Žrtva uvijek i svugdje, poglavito ako je napadnuta na kućnom pragu, ima pravo na obrambeni rat, agresor nema nikad i nigdje pravo na agresiju. Očito muslimani u Bosni i Hercegovini namjerno zamjenjuju te dvije kategorije rata, pa muslimansku agresiju uvijek opravdavaju i nikad je ne osuđuju, a kršćansku obranu nazivaju ksenofobičnom i rasističkom i uvijek je osuđuju. Kao i sada u slučaju napada ef. Kavazovića na mađarskog premijera Orb˙ana.
Svaka bošnjačka osuda bilo kojeg europskog državnika koji brani svoju domovinu, svoj narod, svoju Europu od islamskog rušilačkog terorizma, osuda je i Hrvata i Srba koji brane svoj narod, svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu od muslimansko-bošnjačkog unitarizma i centralizma, koji zemlju vodi u najradikalniji isilizam i talibanizam kakav danas vlada Afganistanom i nekim drugim islamskim zemljama. Na putu do tog strašnog i crnog cilja udara se po svima koji ukazuju na tu globalnu opasnost, po federalnom beha dijelu progoni se Božić, Nova godina, Djeda Mraz, zabranjuje se okićenost gradova za kršćanske i novogodišnje blagdane, zabranjuje se zvonjava crkvenih zvona, zabranjuje se povratak prognanih katolika, a oni koji se vrate ubija ih se. Pred agresijom islama u Bosni i Hercegovini nestaje kršćanstva.
