Stjepan Antoljak (1909.-1997.) o (pisanju) povijesti i sutrašnjici (povjesničara)
Ivan Lucius (1604.-1679.) „objelodanjuje svoje monumentalno djelo ‘De Regno Dalmatiae et Croatiae’ (Amsterdam, 1666.), u čijem pisanju ga je vodio motiv, kako je izjavio, ‘ljubav prema domovini i prema istini’. […] Pa ipak u ono doba odskače Dubrovnik sa svojim razvijenim historijskim krugom u načinu stroge kritičnosti pisanja povijesti svoga grada. […]
Jaroslav Šidak se nastavlja baviti stanjem hrvatske historiografije u 1973. i odlučno tvrdi da ona ima sada ‘dovoljno znanstvenih ustanova’. Stjepan Antoljak ne zna da li je Jaroslav Šidak tada mislio da pod taj naziv spada i postdiplomski studij ‘Susret kultura na istočnoj obali Jadrana’ (HDA – ostavština Milana Preloga Mlađega, kutija 3), osnovan u Dubrovniku 1970. g. i u kome su djelovali pojedini strani i zagrebački znanstvenici i sveučilišni profesori, a ne Jaroslav Šidak. Pod takvim neobičnim naslovom, kome se kumovalo u Zagrebu, stvorio se je niz magistara i doktora čiji radovi nisu nikada utjecali na razvoj hrvatske historiografije, a izgleda da im je tendencija imala sasvim drugu svrhu. […]
Danas [1996.] još uvijek nemamo napisanu u znanstvenoj maniri cjelovitu pomorsku povijest u nekoliko svezaka koju bi valjalo prevesti na jedan od svjetskih jezika, s bilješkama stručno izrađenu. Ta poznato je da su Hrvati, koji spadaju među najstarije pomorske narode svijeta, još od 7. stoljeća, pa sve do danas bili vrsni pomorci, graditelji brodova, moreplovci i otkrivači izvaneuropskih predjela i pomorskih putova, te su neki čak vrlo rano oplovili zemaljsku kuglu. To nepobitno potvrđuje i svjedoči bogata izvorna građa, domaćih i stranih arhiva. […]
Isto tako je vrlo osjetljivo, a opet i vrlo izazivajuće da se detaljno i strogo znanstveno-istraživački obradi kao tema: Dominium maris Adriatici od najstarijih vremena tj. od prapovijesti do danas. Značaj ovakvom pristupu obrade ovdje također nije ni potrebno naglasiti ili na nju upozoriti, jer i sada je od međunarodnog i političkog značenja. Ovdje bi dobilo presudnu riječ nekoliko pomoćnih povijesnih znanosti uz kritičku obradu raznovrsnih izvora od same prapovijesti dalje (jedan dio ovih izvora bi trebalo objelodaniti za srednji i novi vijek pod nazivom: Codex diplomaticus Adriaticus). Zato je ta tema i od dugoročnog značaja, ali od velike važnosti i na njoj bi trebalo raditi nekoliko znanstvenika, a ne samo jedan. […]
Još smjelije mora se pristupiti prvenstveno najkritičnijoj totalnoj reviziji Kandlerovog Codice Istriano, od kojega je danas tiskan samo reprint, što je nedovoljno, te Ljubićevih Listina, kao i Smičiklasovog Codexa diplomaticusa, a onda tek opredijeliti se za izdavanje Codexa diplomaticusa pojedinih naših gradova i mjesta u srednjem vijeku iz Gornje i Donje Hrvatske (tj. Dalmacije i Istre). U ovakav okvir objelodanjivanja izvorne građe ulaze prvenstveno kao zbirke isprava i tzv. Codexi. Tako Codex diplomaticus Ragusinus, Jadertinus, Sibenicensis, Spalatensis, Crisiensis, te Codex maritimus mediaevalis croaticus, kao i Codex diplomaticus croaticus, neke vrste nastavljača Smičiklasovog Codexa do naših dana. Usporedo s time znanstveno bi se obrađivala i povijest svih tih gradova pojedinačno ili u cjelini. Svemu ovome mora se dodati i tiskanje Codexa diplomaticusa hrvatskih županija, povezanog s obradom povijesti tih administrativno-vojnih jedinica (kao putokaz obradi ovih župa ili županija od ranoga srednjega vijeka do danas gl. radove F. Račkoga, S. Zlatovića, M. Brašnića, F. Šišića, M. Kostrenčića, I. Beuca, a napose F. Smiljanića […] (Ferdo Šišić je čak obećao 1912. godine napisati posebnu studiju o hrvatskim saborima u 16. stoljeću, o njihovom uređenju, kompetenciji kao i radu, ali to obećanje ipak nije nikada ostvario). […]
Treba konačno prestati i svako tzv. posuđivanje iz drugih djela i radova bez naznake korisnika odakle su ti citati uzeti ili uzimani. […] Što se tiče hrvatske povijesti i drugih naroda na Balkanu, za koji je svojevremeno engleski ministar vanjskih poslova Eduard Grey rekao ruskom ambasadoru u Londonu, grofu Benkendorfu, da je taj poluotok ‘zavijen u magli laži’ (Dimitrije Popović, Diplomati u Petrogradu u vreme balkanskih ratova, ‘Trenutni snimci’, Godišnjica N. Čupića, XLIII, Beograd, 1934, 79), i ostaloj Europi, preporučljivo bi bilo što više izbjegavati ono što izaziva rasprave i svađe (npr. mitomanija). Nužno je stalno tražiti međusobni dijalog i pretežno pisati o onome što pojedine narode spaja ili gasi svaku bolesnu mržnju ili još dublji razdor. […] u današnjim otrovanim političkim prilikama u cijelome svijetu, gdje je zavladala laž, a istina zamaskirana raznim vještim smicalicama koje ne dopuštaju da bi se što bolje shvatila prošlost bez izobličavanja i prepravljanja. […]
Prema tome hrvatski povjesničar ne smije biti i političar, a hrvatska historiografija, da ponovimo, ne i ‘ancilla politicae’, no takvih naših ‘čistih’ povjesničara je vrlo malo u državi Hrvatskoj, i oni nisu omiljeni. […] valja se održati na tzv. balkanskoj vjetrometini, čiji izazivač, taj balkanski pauk, nastoji svim sredstvima da se opravda i ubaci u zapadni kulturni krug.
U prvom redu mi trebamo naći sredinu i mjeru glede prepričavanja pojedinih događaja, osoba i stvari iz izvorne građe, služeći se primjereno metodologijom povijesti, na kojoj će se u budućnosti i dalje izgrađivati naša znanstvena historiografija. To će svakako trebati potvrditi novonastale rasprave, oslobođene i odijeljene od štetne žurnalistike (publicistike). Ova se grana ne smije izroditi u šarlatanstvo i svatko tko se želi njome baviti, a napose povijesnom publicistikom, treba posjedovati izvjesni smisao kritičnosti i biti svjestan da nije nepogrješiv o čemu piše. To se odnosi osobito na izdavačku djelatnost ogranka Matice hrvatske u raznim našim mjestima, gdje se tiskaju, ponekad bez određenog plana i svrhe izvjesne povijesne knjige (neke i kao reprint) ili zbornici, koji spadaju većinom u vrstu povijesne publicistike.“ (Stjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije, Dosadašnje, sadašnje i buduće zadaće, Naša sloga, Pazin, 1996, str. 12, 30, 66, 78-79, 86-88, 90-94, 98-99).
