Sabor bez svrhe i koristi
Nakon dužeg odmora počeo je zasjedati Sabor, što će uz manje i veće stanke trajati do ljetnog raspuštanja i novog odmora, nakon napornog rada u službi naroda i za narod. Počelo je po običaju s Aktualnim satom u kojem su zastupnici upućivali svoja pitanja premijeru i ministrima. Taj aktualni sat je zapravo nekakva introdukcija i usmjeravanje u sadržaj i metode rada u sljedećem periodu. Nas nekoliko penzića prosvjetara se jako zabavlja gledanjem saborskih sjednica. Predsjednika Sabora doživljavamo kao strogog razrednika koji pazi na red, rad i disciplinu u skupu od 151 aktera (osobe) raznih i različitih osobina, osobnosti, stupnjeva obrazovanja, znanja, sposobnosti, vještina, odgoja, vjera, stranačke pripadnosti, spolne orijentacije, nezavisnosti i ovisnosti. Taj “šareni” skup, s lijeve i desne strane, te u centru (?) je vrlo zanimljiv i predvidljiv, posebice kad je premijer i njegova svita u saboru.
Zastupnička pitanja u saboru su “za” i “protiv” premijera, vlade i vlasti, ovisno o tomu s koje strane dolaze i tko pitanje postavlja. Većina tih pitanja je sastavni dio mišljenja ili izlaganja o nečemu, kao i osobni stav onoga tko pita. Pitanje nije eksplicitno, već implicitno, često retoričko. Takvi su i odgovori na ta pitanja. Zapravo odgovori su upravo onakvi, kakvo pojedino pitanje i zaslužuje, posebice od premijera i ministra vanjskih poslova, koji misle da smo svi mi ispodprosječni, neobrazovani i glupi. Ti odgovori ne samo da vrijeđaju onoga tko je postavio određeno pitanje, već vrijeđaju pojedinu političku stranku i izbornu bazu pojedinog saborskog zastupnika. Premijer je pravi majstor u tome. Često na postavljeno pitanje premijer ne odgovori, već drži edukacije i lekcije, u čemu veliča svoje osobne uspjehe, te važnost i bitnost HDZ-a, u svemu što određuje rad, djelovanje i život u Lijepoj našoj. Mi, naime, ne shvaćamo i ne vidimo kako nam je dobro i lijepo. To nam je u više navrata poručio ministar vanjskih poslova, koji ne propušta nijednu priliku da ne spomene velike zasluge premijera, vlade i vlasti, u mnogočemu, što je dobro, pozitivno i pohvalno, naročito u povećanju plaća, mirovina, zaposlenosti, dobivanju sredstava iz EU-a, obnovi od potresa, uspjeha u zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, gospodarstvu…
Podlogu za takve pledoajee ima u dobro osmišljenim pitanjima zastupnika iz HDZ-a. Ta pitanja daju priliku za samohvale premijera i ministara. Zapravo Aktualni sat uglavnom tome i služi. Oporba je nezamjetljiva i jako blijeda. To je sinoć na TV-u rekao predsjednik Sabora. To smo jučer jako dobro vidjeli i čuli. Svoja pitanja temelje na nekim napisima u medijima. Nema ništa originalno, životno, nužno potrebno i “goruće”. Tu i tamo nešto u tragovima mogućeg, nužno potrebnog i aktualnog, što vješt polemičar u svojem odgovoru marginalizira i ismije u svojem sarkazmu i ironiji.
Oporba je zaključila da je premijer nervozan. “Filozofiraju” da je to možda od gladi, uslijed neke dijete, te mu nude salamu, odnosno parizer. To se naravno može shvatiti u prenesenom smislu. Međutim, malo nas je s Parnasa. Često sve shvaćamo doslovno. Doslovno shvaćanje nam govori kako je premijer sve osjetljiviji na bilo kakve kritike i prigovore. Upušta se u intelektualne polemike s osobama koje mu u tom pogledu nisu ni do koljena. To u najmanju ruku nije pošteno. Ok! On je tu nadmoćan. To krijepi njegov egoizam i posebnost, potvrđuje njegovu svestranost, vrhunsko obrazovanje, višestruke sposobnosti i neupitne vještine. Aktualni sat ne bi tome trebao služiti. Oporba koja ne zna i ne može za sebe, svoje stavove i potrebe iskoristiti Aktualni sat, zapravo nije objektivna oporba. Oni su oporba samo na papiru i po stranačkoj formalnoj političkoj pripadnosti. Ta stranačka politička pripadnost je za pojedine zastupnike jako upitna. Neki od njih su malo lijevo, malo desno, malo u sredini, malo nigdje, ponekad svugdje. To dovoljno govori o njima. Uglavnom rade i djeluju za svoju osobnu korist, za svoj ostanak i opstanak, svjesni svojeg položaja i nestanka na političkoj sceni, pri eventualnim novim izvanrednim parlamentarnim izborima. To jako dobro zna naš premijer i svjestan je toga u svakom trenutku. Zato i radi što hoće. Jedina prava oporba premijeru i vlasti je predsjednik države, iako je i to ponekad pod velikim upitnikom. Njihove javne polemike, svađe (?) samo zabavljaju i zbunjuju narod, te nas odvlače od nekih ne baš dobrih i pozitivnih činjenica, događaja i događanja. Oni jedan drugome trebaju. Jedan zbog drugog ostaje i opstaje, kao god se to nekome činilo i izgledalo. Jedan i drugi su došli iz istog “legla”, pripadaju istom miljeu i pod utjecajem su svojeg nekadašnjeg šefa, koji im je savjetnik, u puno toga. Neki znalci i politički analitičari misle da zapravo taj čovjek nevidljivo vlada Hrvatskom.
Bilo kako bilo. Tu smo gdje smo. U državi u kojoj vlada korupcija, u svim područjima i segmentima rada, djelovanja i života. To je naša stvarnost. Zbog petrificirane, umrežene i organizirane korupcije, što rukom pod ruku zemljom hoda s kriminalom i svim ostalim zlima, mladi obrazovani, sposobni, stručni i produktivni ljudi bježe iz Hrvatske, s mišlju da se više nikad ne vrate nazad.
Nažalost, za njih i njima slične dom je tamo gdje je dobro, a ne tamo gdje je domovina, posebice kad je domovina zla maćeha. Mnogima je domovina zla maćeha, što se očituje u sve većem siromaštvu (općenito i posebno), nezadovoljstvu, bijedi, neimaštini, beznađu, nesigurnosti i očaju, sve većeg broja stanovništva, posebice starijih ljudi, koji su postali čisti brojevi u raznim statistikama. Domovina je majka onih kojima je ovdje lijepo, sretni su, zadovoljni i ispunjeni. Preduvjet za to je stranačka iskaznica, posebice ona plava HDZ-ova.
Pomoću tog alata se uspinju po ljestvici uspjeha i postignuća. Dolaze na visoke funkcije, u državne službe, na upravljačka mjesta, u razne komisije, odbore… Dobivaju visoke plaće, razne benefite i sinekure, te su zaštićeni, poput ličkih medvjeda. Oni su podobni i neophodni. To je dovoljno za njihov rast i razvoj, štogod to nekome značilo. Takvi podobni su često nesposobni. Međutim, to ne znači da će biti maknuti i zamijenjeni sposobnima, na svojem radnom mjestu.
U neku ruku pitanje časti i sposobnosti onoga tko ih je postavio na određenu funkciju, po nekom stranačkom ključu. Nije dovoljan samo stranački ključ i stranačka iskaznica. Da bi bio uočen, primijećen, zapažen, podoban i potvrđen, moraš biti poslušan, ulizica, beskralježnjak, poznatog prezimena, stranačkog pedigrea i “domoljubnih” zasluga, pri čemu stupanj stručne spreme ima najmanju vrijednost. To dobro znaju oni čije su stranačke i političke ambicije velike i neupitne. Takvi pojedinci su jako eksponirani u Saboru. Oni koriste svaku moguću priliku da u svaki svoj javni istup i nastup uklope pohvale premijeru i vladi. To je pomalo komično, posebice kad se naslućuju neke promjene u vladi.
Naš premijer je vrhunski obrazovan, sposoban, inteligentan, racionalan i praktičan, ali i vrlo tašt i narcisoidan. Imponira mu ulagivanje i neizmjerno hvaljenje, iako vidi pozadinu svega. Radi mira u kući nekad mora posegnuti za kadrovima koji su nesposobni, unatoč najvišim stručnim kvalifikacijama. On to zanemaruje i nikad ne će javno priznati. Međutim, kad-tad će morati takve maknuti s visokih položaja i zamijeniti novima. Bilo bi dobro, poželjno i djelotvorno, da to budu sposobni, pošteni, stručni, ne nužno stranački ljudi, s osjećajem za pravdu, pravednost, pravnu jednakost, odgovornost, suverenost, neovisnost, slobodu, demokraciju, suvremenost, jednakovrijednost i jednakopravnost u EU-u.
