Bob Stewart istinu zna, kao što su je znali i njegov vozač i prevoditeljica koji su ubijeni da istinu ne otkriju
Bosna i Hercegovina je neuređeni državni prostor pored kojeg sve od turske okupacije prolazi vrijeme, a ona stoji zamrznuta u najvećom političkom ledu i prljavštini što je glavna ostavština tog u povijesti najbrutalnijeg okupatora genocidno, crkvocidni, konfesiocidni i kulturocidni zločina, zabilježenih u ljudskoj prošlosti. Od tada do danas kroz Bosnu i Hercegovinu prolaze carstva, režimi, diktatori, ideolozi, vojske, armije, tuđinci, sluge zemalja iz kojih su poslani, a zemlja pod njihovom čizmom i krvavom rukom propada i nestaje.
Svašta i svega se u zemlji izmjenjuje a ona ostaje iza njih još ukopanija, u uređeničkim dimenzijama neuređenija i nestalija. No, bez suradnje sa onim partijama i pojedincima koji se nazivaju domaćim, pa čak i domicilnim iz reda bošnjačkog naroda, tuđinci zasigurno ne bi mogli raditi to što čine, a čine sve da Bosne i Hercegovine ne bude kao uređene, stabilne i mirne zajednice Bošnjak-Hrvata i Srba.
Bošnjačka sprega sa strancima, počev od Turske pa sve do onih koji se nazivaju, ili koje Bošnjaci nazivaju, prijateljima BiH, glavni je razlog bosansko hercegovačkog, ne stagniranja, nego propadanja u stalnom strahu od rata. Ti bošnjački prijatelji, koji su obično neprijatelji Hrvata i Srba, u konačnici su neprijatelji i same BiH, što se vidi, i potvrđuje, u četvrt stoljetnom tapkanju u mjestu, i čak hodom u rikverc.
Oni, stranci dolaze zamute već prljavi beha izvor nesigurnosti, napetosti, straha i nemira, polaskaju Bošnjacima i lažno im obećaju ispunjenja svih njihovih želja i ciljeva, ispričaju svoje ratne uspomene, i sve to dobro naplate i vrate se u svoja legla zmija, u zemlje iz kojih su došli. Uvijek kada tim stranim zaslužnim razbijačima BiH i sijačima mržnje među beha narodima, uzmanjka novca dolete u Alijin amanet ostavljen Turskoj, koji je danas i neki vid banke muslimanskih zemalja čiji automat pune za bošnjačke prijatelje, i koje investiraju u gradnju džamija i kupovinu kršćanske zemlje, zatutnje sa Bošnjacima o održivosti cjelovito podijeljene beha zajednice, kasiraju milijune naftnih dolara i vraćaju se kao heroji u vlastitoj zemlji. Jer pokazuje se, u BiH je sve upitno, pa i njena budućnost, samo nije upitna investicija islamskih naftom bogatih zemalja u širenje islama, čiju bazu su opremili i opremaju, na beha prostorima. Beha zajednica je danas financijski sigurnosni otok za pranje naftnih dolara, i financiranje širitelja islama. Danas kao nikad u prošlosti velik je broj europskih prodanih širitelja islama s vrlo tragičnim posljedicama, dođe islam nestade kršćanstvo. Povijesni islamski radikalizam isključivosti kojim se vode i današnji Bošnjaci, mi ili oni.
Uz pomoć naftnih dolara iz islamskih zemalja, što i jest uzrok nebesko visokih cijena tog goriva daleko skupljeg od hrane koju zapad prodaje zemljama izvoznicima islama, u Bosni i Hercegovini je sve bliže realiziranju te ratne formule. Mnogo je krajeva i prostora, gotovo na sve teritorije sa kojih su Muslimani u vjerskom ratu prognali Hrvate zabranjen je njihov povratak i ratni cilj su ostvarili, ostali su samo mi-Bošnjaci. Dakako da to nije samo bošnjačka zasluga, u realizaciji te nacifašističke politike, u vjerskom beha sukobu sudjelovale su i politike neki europskih zemalja, čiji akteri tog perioda se vraćaju u bosanskohercegovački mrak kojeg su proizveli. Svakim svojim povratkom mrak postaje još deblji i crnji, hod u bilo kakvu budućnost ne samo otežan nego i nemoguć.
Siječanjski dani krizne 2022., a koja to godina u BiH nije krizna, o svom sudjelovanju zamračivanja „krčme pogašenih svjetla“ iz vremena vjerskog beha rata za teritorij govorio je bivši pukovnik britanske vojske Bob Stewart. Iz tog vremena kada je sa svojim vojnicima sudjelovao i u proizvodnji ove današnje beha krize, budući da je ona posljedica prljavih poslova stranaca kako iz perioda oružanog beha rata tako i iz današnjeg vremena pristrane umiješanosti, britanski je pukovnik izdvojio tri svoja sjećanja.
Prvo i za pukovnika Boba najsretnije sjećanje izdvojio je moment kada je ugledao preko beha polja britanska oklopna vozila njih oko 150 i vojnike svoje zemlje koji ih prate. Pa kakav bi to bio vojnik u tuđoj zemlji, a vojnik u tuđoj zemlji je uvijek okupator, koji se ne bi radovao dolasku svoje vojne mašinerije, kao znaka okupacije. Kao znaka pobjede i sužanjstva pobijeđenog naroda. A baš na polju okupacije diljem svijeta Velikobritanci su nedostižni.
Od najtraumatičnijih iskustava u vrijeme vojno političke velikobritanske umiješanosti u planiranju i počinjanju hrvatsko muslimanskog sukoba britanski pukovnik izdvaja dva događaja.
Kao prvo iskustvo navodi pogibiju svoga vozača 13. siječnja 1993. na putu u Uskoplje. Pogibija njegova vozača “mirotvorna” je velikobritanska politika skrivanja engleske istine, i pukovnikove umiješanosti u političkom i fizičkom sudjelovanju u vjerskom beha ratu. Začudo veliko, u ratu “plemenâ” kako je vjerski beha sukob nazivan od neki upleteni europskih strana, zaraćene beha vojske bile su toliko moderno naoružane, kao britanska sa svojim oružjem kojim je ubijena istina, da su uspjeli ubiti vozača pored svog pukovnika, a da britanskom ratniku ni dlaka s glave nije pala. No jest pala istina koju vozač nije smio otkriti, a ostala ona velikobritanska koju širi ubojica one prave koja je otišla sa vozačem u grob.
Da je smio vozač preživiti, kao živi svjedok britanske upletenosti, danas bi zasigurno vladao mir i pomirenje među beha narodima, a Bosna i Hercegovina imala neku budućnost. Zasigurno Bobov vozač znao je previše, pa čak i britanske pripreme za zločin u Ahmićima koji se dogodio 16. travnja 1993. godine, kojem je prvi svjedok još dok je zločin trajao baš britanska vojska i njeni zapovjednici. Sve slučajnosti.
Ni jedna zemlja pa tako i beha zajednica ne može imati budućnost bez istine. To je bio, i jest, britanski interes ubiti istinu, koja je svoj vjerski rat protiv katolika prenijela, i danas vodi, u Bosni i Hercegovini.
Treći svoj traumatični doživljaj, a koji je nepobitan dokaz ubojstva neengleskih živih svjedoka britanskih planova i realizacije rata protiv katolika u BiH, velikobritanski pukovnik Bob Stewart navodi ubojstvo svoje prevoditeljice. Naime, britanski vojni ratnik protiv katolika kaže, traumatični događaj se zbio kada je ubijena moja prevoditeljica koja me pratila u Ahmićima. Imala je 29 godina kada je poginula, zbog mene od hrvatskog snajperiste 5. srpnja 1993. godine.
Još jedna živa istina britanskog sudjelovanja u zločinima protiv katolika tijekom vjerskog beha sukoba morala je biti ubijena. I ubijena je, dok je okupljenima na mjestu zločina u Ahmićima otkrivala planere i počinitelje. Dok je prevodila govor preživjelih i kad je spomenuto britansko ime, koje se nije smjelo otkriti, dat je signal da se ubije istina prevoditeljice, gotovo dok je bila na Bobovu uhu, a opet kao i u svemu drugom njega metak ni očešao nije.
Za ne vjerovati toliku preciznost hrvatskog snajperiste koji je gađao sa kilometarske udaljenosti i ubio istinu prevoditeljice a sačuvao britansku koja je danas ubojica i same Bosne i Hercegovine. Hrvatski snajperist eto ubio je istinu koja je mogla spasiti cijeli njegov narod od britanskog i muslimanskog zločina etničkog i vjerskog čišćenja prostora Lašvanske doline, na kojima je bila smještena britanska vojska, mudžahedini i iranska obavještajna služba.
Naručeno i izvršeno britansko ubojstvo istine beha rata, i britanskog sudjelovanja u njemu, ubojstvo dvoje nedužnih svjedoka koji bi da su preživjeli u Bobovoj blizini zasigurno izmijenili i današnje stanje u beha zajednici, a zemlja išla nekim koracima u budućnost, dovoljan je razlog za Bobovu odgovornost pred Haagom za te ratne zločine. Suđenje britanskom pukovniku u Haagu otkrilo bi stvarne planere i počinitelje zločina u Ahmićima, zločince ubijene osmero hrvatske djece 10. lipnja 1993. na igralištu u Vitezu, i sve druge muslimanske zločine i njihovih saveznika koje danas slave, počinjenih u Lašvanskoj dolini nad hrvatskim narodom pred očima britanskih vojnika i njihovih zapovjednika.
Bez te istine ni velikobritanska vojna i politička mašinerija ne može, a ona to i ne će, pokrenuti pomirenje zaraćenih beha naroda. Onaj koje kriv za tako strašne zločine nad Hrvatima u konclogoru u Lašvanskoj dolini kriv je i za današnju najveću beha krizu, koja će zemlju trajno raskomadati, i u konačnici izbrisati sa karte i iz imenika svijeta.
Bob istinu zna, kao što su je znali i njegov vozač i prevoditeljica koji su ubijeni da istinu ne otkriju. Znaju je sigurno i današnji Bošnjaci, prijeratni i ratni Muslimani kao Stewartovi suradnici kako u ratu u vrijeme ubojstva svjedoka beha istine, tako i u poraću kada mu prostiru crveni tepih, kako mu je i ratna prošlost krvavo crvena.
