Osnovano “Društvo” sa veoma značajnim namjerama
Mi Hrvati poznajemo dobro svoj položaj, a znamo i kako smo u nj došli. Narod mora biti kao i pojedinac: promišljen i oprezan u svojim poslovima, ako misli da će mu roditi dobrim rezultatom. Svaki pametan čovjk traži u svojem poslu i uzor; potrebno mu je naime u nekoga se ugledati, da vidi kako on radi. Dobar gospodar uvijek gleda u još boljega susjeda kako mu njegove oranice dobro nose i tada nastoji obradjivati svoje onako kako to radi i njegov susjed. Tako i narod, koji želi imati dobrog ploda od svojega roda, mora gledati u druge napredne narode kako oni rade. I tko nije zloban, mora se veseliti i tudjem napretku. Mi Hrvati nismo narod zavidnjaka; mi se veselimo kad jedan narod ostvari svoje težnje, jer znamo prosuditi i napore koje je uložio da je došao do uspjeha. Samo onaj, koji je gladovao, može dobro shvatiti glas kad čuje »Gladan sam!« Samo onaj koji se napatio, zna što je patnja. Mi se Hrvati radujemo nad uspjesima Iraca i Slovaka, i svakog naroda, koji je vrijdan slobode i koji se za nju borio i zaslužio je. Savjestan čovjek mora sa simpatijama gledati na svakoga onoga, kojemu je cilj pomoći općenitosti, narodu, čovječanstvu. Mi kao narod u posebnom položaju pogotovo cijenimo svačija nastojanja koja idu zatim da se nekome pomogne. Kulturan narod ne može biti protiv takvih akcija.
Što se pak tiče specijalno Srba u hrvatskim krajevima, oni ne mogu niti pomisliti, a kamo li reći, da smo možda mi Hrvati bilo čemu krivi što oni ne stoje privredno ni kulturno na onoj visini, kako bi to oni htjeli. Mi Hrvati nismo im mogli pomoći ni odmoći, jer smo i sami kroz ovih dvadeset godina imali dosta muke da održimo goli život. U kakvom se materijalnom stanju danas nalazimo, to znademo najbolje mi sami. Kako stoji naša prosvjeta, kako stoje naše kulturne ustanove, kako pulsira čitav život u hrvatskim krajevima to nam je takodjer vrlo dobro poznato. Znamo sve. I na žalost ne možemo se pohvaliti. Da je samo ono što ovih dana donose neke novine, bilo bi dosta da se rekne: pa čudo, da smo pod diktaturom ostali i živi!
Kušalo se na razne načine pomoći, no sve uzalud.
Posljednjih dana možemo zabilježiti jedan najnoviji pothvat u hrvatskim krajevima, kojemu je navodno cilj »kulturno i privredno podizanje naroda.« To najnovije srpsko društvo zove se »KRAJINA«, a tko iza njega stoji zasada se u javnosti nezna, kao ni to s koje je strane došla inicijativa, ali bi se moglo misliti i sa sigurnošću zaključiti, koja se prava svrha krije iza »kulturnog i privrednog podizanja naroda«.
U prvom redu potrebno je istaknuti, da je djelovanje ovog društva proteže na područje koje djelomično zahvaća tri banovine: savsku, primorsku i vrbasku. Čudno je zaista da se formira jedno društvo koje će djelovati samo u stanovitim krajevima triju banovina. Obično pod dosadašnjim okolnostima svako je društvo djelovalo u svojoj banovini, a ako je prelazilo taj okvir, onda je svoj rad proteglo na čitav narod: bilo hrvatski, bilo srpski, bilo slovenski, jer kakvog ima smisla pomagati samo jedan dio svoga naroda? Reći će se, pomagat će se onaj dio, koji je pasivan. I to može biti, kad sam taj kraj, kojemu se želi pomoći, ne bi bio i sam pasivan. Da se pomogne jednom kraju sastavljenom od dvadeset i pet kotara koliko zahvaća ovo društvo Krajina – treba velikih sredstava. Za bolje razumijevanje ciljeva ovog društva, nabrojit ćemo kotare u kojima će razvijati svoje djelovanje: Benkovac, Knin, Gračac, Donji Lapac, Udbina, Korenica, Gospić, Otočac, Ogulin, Slunj, Vojnić, Vrginmost, Glina, Petrinja, Kostajnica, Bihać, Bos. Krupa, Petrovac, Grahovo, Bos. Novi, Dubica, Cazin, Dvor, Ključ i Sanski Most. Središte je ovoga područja Cazin, valjda zato, što se geografski nalazi nekako u sredini. Inače po službenoj statistici u cazinskom kotaru ima najviše 20 do 30 posto pravoslavnih.
Neke novine već su se osvrnule na ovo novo društvo, pripisujući mu političke tendencije, naime da je društvu cilj – rastaviti Hrvatsku od Dalmacije. Jer, kad bacimo pogled na geografsku kartu, moglo bi se na to i pomisliti. Moramo odmah istaknuti: kako to, da se pokrati ovog društva nisu kroz punih dvadeset godina sjetili pomoći narodu ovih kotara, već baš danas? Ta imali su prilike, jer je baš do njih stajalo da to učine. Ta Hrvati nisu mogli ni sebi kroz ovo vrijeme pomoći. Pa ipak pokretači »Krajine« nisu niti prstom makli da pomognu kraju, koji im toliko na srcu leži… A bili su u vladi a i sami su Srbi. Ako je istina ono što vele sami pokretači, da su Srbi »baš u ovim krajevima najviše zaostali«, onda na njih same pada za to odgovornost, jer su mogli pomoći, a nisu htjeli.
Iako shvaćamo pravu tendenciju osnivanja ovoga društva, mi ćemo stvari hladnije uzeti i prosuditi sa svojeg stajališta. Svaki narod ima pravo na opstanak, pa i Srbi. I kada se riješi hrvatsko pitanje na način, da napredak ovih krajeva, koje obuhvaća društvo »Krajina« bude ovisio o nama Hrvatima, onda neka svatko bude uvjeren, da će Hrvati ispuniti svoju čovječansku dužnost, jer će stvarati zakone jednake za čitav svoj teritorij.
Potrebno je takodjer nešto napomenuti da oni ljudi, koji stoje iza ovog društva »Krajina«, znadu, kako sami brojčano stoje u spomenutim kotarima. Od nabrojenih dvadeset i pet kotara »Krajine«, može se isključiti ovih deset kotara, u kojima pravoslavni elemenat nema većinu, a to su: benkovački, gdje pravoslavni ne dostižu 50 posto, isto tako kninski s istom relacijom, zatim kotari gospićki, otočki, ogulinski, petrinjski, bihaćki cazinski i Sanski most, pa možda i slunjski kotar, kad bi se statistika obavila točnije. Nu svakako ne spadaju u tu »Krajinu« Sanski most, Cazin, Bihać, Petrinja, Ogulin, Otočac, Gospić, Benkovac i Knin. A moglo bi se govoriti i o sastavu kotara, to jest njihovom opsegu.
Kao važnu činjenicu moramo istaknuti – nasuprot eventualnoj zakulisnoj tendenciji pokretača i osnivača »Krajine« – da nikada ovaj kraj nije sačinjavao bilo kakvu zaokruženu jedinicu. Nikada ovaj teritorij, koji obuhvaća spomenutih dvadeset i pet kotara, nije bio neka politička jedinica, a niti gospodarska, pa to ne može ni danas, iz jednostavnog razloga, što nema ni prava na neki posebni opstanak. Ovakvo formiranje »Krajine« može imati samo tendenciju cjepkanja vjekovima zaokruženog hrvatskog povijesnog i nacionalnog teritorija. Ako stoji ono, što su spomenuli neki listovi, tendencija mu je razdvojiti bansku Hrvatske od bosanske i dalmatinske Hrvatske. Ako se uzme ta pretpostavka kao točna, onda bi se mogli mnogi drugi krajevi na sličan način cijepati, a tada bismo vidjeli sakrivene osnivače »Krajine«, kako bi zinuli od čuda! Dobro bi bilo da gospoda ovo imaju na umu! Mir u budućnosti je svakako najbolje osiguran – mirom i pravilnom orijentacijom u sadašnjosti.
Ako je dakle nekakav strah diktirao osnivanje ovog »društva«, onda neka ih taj strah mine, a ako li je što drugo, e onda ćemo i drukčij razgovarati. A – uostalom vidjet ćemo.
Hrvatski narod, 10. ožujka 1939., br. 5, str. 6.
