Mnogi detalji na objektu Informativnog centra na Iriškom vijencu ‘preslikani’ s Tomlekinove pradjedovske kuće na kraju Cakića šora u Hrtkovcima
U članku „Srijemski divani“ objavljenom u našem glasilu „Zov Srijema“, br. 87./88. (svibnja 2016. godine), predstavili smo Branimira Miroslava Cakića kao književnika, a sada ćemo ga predstaviti kao arhiteka, što je njegova profesija.
Diplomirani arhitekt, sada u mirovini, Branimir Miroslav Cakić (danas poznatiji po pseudonimu Branimir Miroslav Tomlekin, pod kojim objavljuje svoje književne radove) prvu radnu godinu poslije završenih studija na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani i odsluženog vojnog roka proveo je kao redovni profesor stručnih predmeta u Srednjoj tehničkoj školi u Vukovaru, školske godine 1971./72., a već u srpnju 1972. godine prešao je u Zavod za studije i projektiranje, veliki projektni biro u Banja Luci. Bio je to tada projektni biro poznat u cijeloj ondašnjoj državi s oko 200 zaposlenih, od čega 25 arhitekata.
„Bili smo podijeljeni u pet timova, posla je bilo puno zbog razornog potresa koji je Banja Luku pogodio 1969. godine, a moj tim je radio na izradi urbanističkih rješenja, sanaciji postojećih objekata i projektiranju novih“ , prisjeća se tih godina Cakić koji je poslije četiri godine rada u projektnom birou imenovan za rukovoditelja Sektora za urbanizam u Općinskom sekretarijatu za urbanizam, stambene i komunalne poslove.
„Bila je to odgovorna funkcija, jer su u našoj nadležnosti bili svi problemi grada iz te oblasti i cijele banjalučke općine s oko tristo tisuća stanovnika i teritorijalno najveće općine u Bosni i Hercegovini. Osim u obimnim tekućim poslovima (primjerice, nijedna građevinska dozvola na području općine nije se mogla izdati bez mog parafa) sudjelovao sam u izradi tada novog Generalnog urbanističkog plana grada Banja Luke i niza regulacijskih planova, kao i više puta u republičkim komisijama za tehnički prijem velikih objekata, primjerice pogona ”Incel”-a, nove bolnice i slično“, kaže nam Cakić koji je na tom radnom mjestu bio u dva mandata (po četiti godine), a uz posao je punih deset godina godina predavao, kao vanjski stručni suradnik, opisnu geometriju u Srednjoj građevinskoj školi u Banja Luci.
Za pedesetak godina bavljenja arhitekturom, uključujući i studije, svjedok je nevjerojatnog razvoja tehnologije projektiranja, odnosno izrade projekata (crtanja), od ”drakslanja”, kako su na ljubljanskom fakultetu šestdesetih godina prošlog stoljeća zvali sjenčenje crteža tvrdom grafitnom olovkom, a koje je trajalo satima i danima, do kompjuterskih programa za projektiranje u tri dimenzije s prirodnim izgledom materijala i mogućnošću prikaza objekta iz svih pozicija.
„Bio sam oduševljen time čim sam savladao tu tehniku. To je ostvareni san, ne samo arhitekata, već svih projektanata svijeta tisućama godina unazad“, kaže nam Cakić koji je 1985. godine dobio posao u Nacionalnom parku Fruška gora, sa sjedištem u Srijemskoj Kamenici, kao stručni suradnik za investicije, a što je obuhvaćalo idejno projektiranje svih objekata, nadzor njihove gradnje i uređivanje prostora unutar Nacionalnog parka, te kontrolu i provedbu Regionalnog prostornog plana Fruške gore. Kao najznačajniji objekt iz tog perioda Cakić istiće Informativni centar Nacionalnog parka na Iriškom vencu, za koji je izradio idejno rešenje, a potom vršio i nadzor nad gradnjom sve do njegovog dovršetka, upravo kada je dovršio i idejni projekat adaptacije i dogradnje postojećeg restorana, također na Iriškom vencu, kao sljedeće veće investicije u Nacionalnom parku. No, onda je počelo ratno ludilo na ovim prostorima i do mirovine Cakić nije imao začajnijeg posla.
Da je u projektiranju Informativnog centra Nacionalnog parka Fruška gora na Iriškom vijencu i nadzorom nad njegovom gradnjom, sudjelovao Branimir Miroslav Tomlekin, malo je poznato, iako je o tome bilo riječi u nekim člancima u medijima.
Informativni centar Nacionalnog parka Fruška gora izgrađen je 1989. godine na izuzetno atraktivnoj i frekventnoj lokaciji. Zgrada je projektirana tako da u polsatnim intervalima može u svom informativno-edukativnom programu prihvatiti tri skupine od pedesetak posjetitelja, uz još pedesetak posjetitelja u neobveznoj posjeti i odmoru, s ugostiteljskom uslugom.
U prostranom holu, dvorani u prizemlju objekta, skupina od oko pedesetak posjetitelja (jedan autobus) se u trajanju od pol sata informira o sadržajima u Nacionalnom parku, uključujući i prikazivanje filmova, video zapisa i slajdova. U isto vrijeme, također u trajanju od pol sata, druga skupina od pedesetak posjetitelja, koja je prethodno prošla informativnu prezentaciju u dvorani u prizemlju, odlazi u izložbeni prostor koji je smešten na katu (podkrovlju) gdje su eksponati i fotografije flore, faune, rijetkih minerala, arheoloških nalazi i dr. sa prostora Nacionalnog parka, odnosno Fruške gore. U isto vrijeme s trećom skupinom od pedesetak posjetitelja, koja je prošla informativnu prezentaciju i pogledala izložbu, razgovara se u dvorištu Informativnog centra koji je projektiran kao djelomično pokriveni atrij. Između ostalog, ovdje na sva postavljena pitanja posjetitelja odgovore daju voditelji i stručne osobe Nacionalnog parka, nude se informacije o turama kretanja po Gruškoj gori i drugi detalji koji su zanimljivi za one koji dođu u Nacionalni park Fruška gora. A još pedesetak posjetitelja u isto vrijeme može koristiti ugostiteljke sadržaje u objektu, posjetiti suvenirnicu ili boraviti na otorenoj terasi u prirodi.
Iako po svom obimu relativno malen (368,80 m2 korisne površine, bez atrija), ovaj objekat je funkcionalno projektiran tako da svakih pol sata može da primi pedesetak novih posjetitelja, odnosno u isto vrijeme oko 200 posjetitelja, koji jedni drugima ne smetaju, a uz stručno objašnjenje, zanimljive eksponate, propagandni materijal, fotografije i suvenire mogu se detaljno i kvalitetno upoznati sa svim sadržajima i mogućnostima odabira svojih tura po Fruškoj gori, prema raspoloživom vremenu i afinitetu, ali i o normama ponašanja u ovom prirodnom rezervatu. Mali buffet sa šankom i dvadesetak sjedala, kao i desetak rustikalnih stolova i klupa na otvorenom, služe odmoru i osvježenju uz bezalkoholna pića, sendviče, kolače, slaoled i sl.
Informativni centar je sagrađen sredstvima Autonomne Pokrajine Vojvodine (u visini oko 500 tisuća današnjih eura) i djelimično sredstvima Nacionalnog parka i prva je veća investicija u vlasništvu ove ustanove od kako je ovaj prostor proglašen Nacionalnim parkom (1961. godine). U startu je odlično profunkcionisao, tako da je u vrijeme đačkih ekskurzija znalo biti i po desetak autobusa dnevno samo djece uz još toliko drugih turista iz cijele tadašnje Jugoslavije, pa i iz inozemstva.
Ali to razdoblje je trajalo kratko jer su na samom početku devedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima nastupili dobro poznati događaji. Informativni centar, ne samo da nije radio u to vreme, već je potpuno napušten i devastiran. Iz njega su bile počupane čak i sve insalacije (sanitarne, vodovodne, električne, ozvučenja, centralnog grijanja), uništena je ili pokradena oprema, stolarija, crijep… Obnovljen je tek prije desetak godina, ali su se promjenila vremena i danas je posjeta više nego desetkovana.
O samom objektu Branimir Miroslav Tomlekin, kao idejni projektant izvedene verzije kaže: „U vrijeme kada sam počeo raditi u Nacionalnom parku već postojala izdvojena sredstva za izgradnju Informativnog centra i postojao je glavni projekt, tako da je meni jedan od prvih zadataka bio realizirati tu gradnju. Međutim, izuzetno nezadovoljan glavnim projektom, jer je imao izrazite elemente srbijanske arhitekture neprimjerene za Frušku goru, ultimativno, bez obzira na prijetnju otkazom na poslu, tražio sam njegovu izmjenu i kao prijedlog dao svoje idejno rješenje. Poslije neviđenih otpora uspio sam argumentima struke dokazati da je moja reakcija u profesionalnom smislu bila opravdana.
Posebnu pažnju, upravo zato, posvetio sam arhitektonskom izražaju. Uz elemente stare srijemske kuće (strmine krovova, daščana pročelja, trijemovi s drvenim stupovima, vidne stropne drvene grede, detalji završetaka krovnih greda) i brvnare, ukomponirani su i arhitektonski elementi koji su prikladni gorskom i šumskom ambijentu Fruške gore (niska sokla od grubo tesanog kamena, pojedine vanjske zidne površine obložene drvenim poluoblicama, žaluzine od drveta na prozorima i vanjskim vratima i sl.)
Još ako kažem da su mnogi detalji na objektu Informativnog centra na Iriškom vijencu „preslikani“ s moje pradjedovske kuće na kraju Cakića šora u Hrtkovcima, a koja je sagrađena 1867. godine, onda ne treba posebno naglašavati da mi ovaj objekat čini jedinu satisfakciju na ovim srijemskim prostorima za izgubljeno ognjište u Hrtkovcima. Zato se posebno ponosim ovim objektom“, kaže nam Cakić i nastavlja kako je po završetku gradnje Informativnog centra na Iriškom vencu izradio sam nekoliko idejnih projekata za kapitalne objekte Nacionalnog parka Fruška gora, od kojih je najznačajniji Rekonstrukcija Restorana na Iriškom vencu, a najzanimljiviji Naplatna rampa za ulazak u Nacionalni park, također na Iriškom vencu, ali je počeo rat i potpuno je zaustavljena svaka djelatnost vezana za gradnju.
Uz spomenuto, Cakić je radio arhitektonske projekte do nivoa idejnog rješenja s 3D animacijom, među kojima stotinjak individualnih stambenih objekata, vikendica, pomoćnih objekata, kamina, roštilja i slično, a u Osijeku je sudjelovao timskom radu na projektiranju stambenog bloka sa pedesetak stanova.
