Svojatanje Hrvata i hrvatskoga jezika od strane velikosrpskog akademika i političara Čede Mijatovića
„Trinaesto izdanje ‘The Encyclopaedia Britannica’ tiskano godine 1926. (sv. 24., str. 696.), među podacima o Srbiji (Servia) iz pera akademika i bivšeg ministra g. Čede Mijatovića, sadrži i ovo poglavlje:
‘3. Dalmatinska književnost. Dok je među Srbima, koji su pripadali Istočnoj crkvi zamrla književna aktivnost od polovine 16. do polovine 18. vijeka, rimokatolički Srbi u Dalmaciji, a posebno oni iz polunezavisne Dubrovačke Republike, postali su tim aktivniji. Budući stoljećima politički, crkovno i ekonomski vezani za Veneciju, Rim i Italiju uopće, oni su dospjeli pod upliv talijanske civilizacije, pa su kroz 15., 16. i 17. stoljeće bili najkulturnija grana srpske nacije. (Pro)buđenje književnih ambicija među tim Srbima na Jadranskoj obali u prvom redu je rezultat utjecaja učenih grčkih doseljenika, koji su se nastanili u Dubrovniku poslije pada Carigrada god. 1453.’
‘Između god. 1450. i 1530. već je bilo osnovano u Splitu maleno književno društvo u kojemu su srpski pjesnici Marulić, Papalić i Martinić čitali svoje pjesničke sastave, većinom lirske i religiozne pjesme.’
Zatim se spominju dubrovački pjesnici Menčetić i Držić, nakon čega slijedi ova rečenica:
‘Dva najljepša djela ovog ranog perioda srpske književnosti u Dubrovniku jesu poeme: ‘Dervišijada’ (napisan od dubrovačkog vlastelina Stjepana Gučetića, 1495. – 1525., koji je bogat humorom i satirom), te ‘Jeđupka’ (od Andrije Čubranovića, 1500. – 1550., zlatara po zanimanju, ali originalnog i bistrog lirskog pjesnika). Drugi jedan znameniti dubrovački (!) pjesnik bijaše Hektorović (1486.-1572.), koji je napisao poemu ‘Ribanje’, i koji je dao inicijativu novome pokretu književnosti (!), objelodanjujući tri narodne pjesme onako kako ih je čuo do narodnih guslara (!)’.
U vezi sa radom Đorđićevim ističe se da se najboljim njegovim djelom smatra prijevod psalama u srpskim stihovima (Saltier Slovinski). A malo zatim nalazi se ova rečenica:
‘Poslije Đorđića, srpska književnost 18. vijeka u Dubrovniku i Dalmaciji nema više nijednog velikog imena, osim velikog matematičara, Ruđera Boškovića…’.
Za Andriju Kačića Miošića kaže se, u tom poglavlju, da je svojim ‘Razgovorom ugodnim’ povezao književnost jadranskih Srba sa preporodnim nastojanjima dunavskih Srba u drugom desetljeću 19. stoljeća…
Citirani redci, osim toga što diskvalificiraju naučni [znanstveni] rad jednog (našeg) akademika, ne služe na časti ni ‘Britanskoj enciklopediji’, kojoj barem nije materijalno ni tehnički teško bilo učiniti bolji izbor suradnika za ‘jugoslavensku’ [inače nepostojeću] književnost u Dalmaciji. Ovako, u jednom stupcu petita [sadržaja, tipografskog pisma od 8 točaka], servira nam ta svjetska enciklopedija, preko jednog zaboravljenog srbijanskog akademika i spiritista, toliko i tako kričećih netočnosti da je to naprosto jedan kulturni skandal.
- Mijatović, u svojoj spiritističkoj vidovitosti, ide tako daleko da godine 1926. jednostavno cijelu Dalmaciju dekretira kao srpsku zemlju, njezin narod Srbima katolicima i njenu književnost kao srpsku književnost, iako je oduvijek poznata činjenica da je upravo Dalmacija bila kolijevka hrvatske narodne države i hrvatske kulture i da dosad nitko nije još ni u snu pokušao to osporiti, a još manje nazivati čak i stare splitske ili hvarske pisce Srbima. Splićanin Marko Marulić za svoju ‘Juditu’ sam kaže da je u ‘versih arvackih složena’. Dubrovački pjesnik Nalješković u pjesničkoj poslanici hvarskom (a ne dubrovačkom!) pjesniku Hektoroviću, u vezi sa njegovom bolešću kaže da ga (s Nalješkovićem) ‘vas hrvatski puk žali’. Dubrovački pisci sebe obično nazivlju ‘Slovincima’, svoj jezik zovu ‘slovinskim’, pa je radi toga i Dubrovnik dobio svoj epitet ‘slovinska [hrvatska] Atena’. U slovinskom imenu bilo je već onda sintetizirano naše narodno [hrvatsko] jedinstvo, ne možda bez razloga zemljopisne i političke prirode: Dubrovnik se nalazio na prijelaznom teritoriju gdje su se dijelovi hrvatskog i srpskog plemena ukrštavali i miješali. Naš je [hrvatski] narod živio tada u raznim državnim jedinicama i u različitim kulturnim prilikama, pa su na dubrovačkom tlu često naši ljudi dolazili u međusobni kontakt putem prosvjećenijih pojedinaca, kao što su i stari Dubrovčani dolazili u diplomatski i trgovački kontakt sa pojedinim [tada nezvanim i nepostojećim] jugoslavenskim državnim jedinicama. Ali stari Dubrovčani su bili u prvom redu dubrovački građani i trgovci, a svojim slavenstvom [hrvatstvom] obuhvaćali su sve dijelove našega [hrvatskog] naroda.
I tako naši papirnati akademici, radeći ovako nesolidno, zavađaju u bludnju Britansku enciklopediju, i preko nje cijeli kulturni svijet. Oni i ne vide da to nije naučni [znanstveni] rad, a ni nacionalni, nego jednostavno ‘demagogija u nauci [znanosti]’, kako bi rekao Nietzsche. To je šovinizam koji ne koristi nikome i ne vodi ničemu, osim plemenskim izazivanjima kojih nam je dosad ionako previše.
Nećemo ispitivati što je potaklo akademika g. Mijatovića da tako falsificira našu povijest pred svjetskom javnošću. Istaknut ćemo samo to da [tada zvana i postojeća] Jugoslavija stvarno ne bi mogla ništa izgubiti ni kad bi deset takvih akademika čitavu hrvatsku prošlost i kulturu nazvali srpskom, samo što ta praksa ne bi imala nikakve praktične vrijednosti niti smisla, već više štete, a osim toga ne bi ni bila dostojna čestitih Srba odnosno Hrvata, a još manje čestitih [vokacijskim izborom nelogično anacionalnih] Jugoslavena kojima Jugoslavija nije negacija hrvatstva, ni presizanje, nego bratska suradnja [miroljubive prekodrinske koegzistencije] između Hrvata i Srba, zajedničko građenje na temeljima stare slave i kulture, a u smjeru današnjih potreba i ciljeva [bez širenja granica, krajina i balvana, ‘republika’ od one velikosrpske stvari i uopće ratova i promatranja preko ciljnika/nišana].“ (Živko Vekarić, Akademski neakademizmi, Dubrovnik, /Mjesečna ilustr. revija/, god. I, br. 8., Dubrovnik, 1929., str. 286.-288.).
- S. Onaj koji prisvaja i negira tuđe, jezike i književnost, mora biti spreman na siromaštvo vlastitog i plodno tlo zavaravanja. Laž možete izgovarati, zapisivati ili nametati više stotina puta, ona čak može nekoga dojmiti kao takva neistina, ali je svejedno laž, ne zato što pisac ovih redaka to kaže, već zato što akteri i protagonisti te laži u prošlosti govore o nekoj drugoj istini.
