Svjetski ekonomski i politički poredak se raspada, za slabe i neobaviještene ne će biti mjesta
Mislio sam naivno kao mladac da su određene forme šovinizma prevladane, osim kod Srba, i da su ljudi poučeni Napoleonskim ratovima, svjetskim ratovima, te da se zvjerstva iz prošlosti ne će ponavljati, osim u vrlo zaostalim krajevima. Zabezeknuto promatramo kako je ljudska priroda uvijek ostaje ista, grješna i destruktivna, sklona rabiti um samo za manipulaciju i materijalno bogaćenje. Grci jedva dopuštaju Makedoncima rabljenje imena historijske pokrajine, Bugari im nameću bugarski identitet, makedonski Albanci očito gravitiraju matici. Srbi negiraju crnogorski identitet, i to uspješno jer gotovo polovica pravoslavnih Crnogoraca osjeća se Srbima, dočim se crnogorski muslimani većinom izjašnjavaju kao Bošnjaci, iako su povijesne sveze s Bosnom tamo tanke, vrlo tanke. Postoje i Hrvati koji negiraju bošnjački identitet, među takve sam i ja spadao jer su dubrovački muslimani često bili žestoki Hrvati ili kroatofili, rijetko pak Jugoslaveni.
Sudbina kule Fazlagića, zajednička borba sa Hrvatima protiv četništva, časne sestre koje su na Lokrumu podizale bošnjačku djecu iz krajeva izloženim ratnim stradanjima, pa i Titina politika prema bosanskim muslimanima (navodno je taj Tito bio rodom Hrvat?) činile su lijepu podlogu za suradnju, uz starčevićanstvo i radićevštinu.
Potresao me rat hrvatsko-bošnjački 1993. kada su Srbi držali 70 posto BiH i gotovo trećinu Hrvatske, ali to je realnost. Ne radi se tu o tome tko će biti gradonačelnik u nekoj siromašnoj kasabi ratom porušenoj u kojoj je stanovništvo miješano, već o igrama velikih sila, o osveti geografije kako kaže geopolitičar Robert D. Kaplan.
Vratimo se na srbijanski i srpski identitet. Srbija se formira u 19. stoljeću kroz oslobodilačke ratove, preuzimajući pruski militaristički ustroj i francuski tip šovinizma (nacionalni romantizam) i centralizma. Gotovo 500 ljeta zajedničkoga života sa nesvrstanima iz Iraka, Sirije, Egipta, Maroka, Libije i Turske ostavio je traga na kuhinji, običajima, graditeljstvu, jeziku i mentalitetu. Hoće li Srbi shvatiti da imaju srednjoeuropsku Vojvodinu (u kojoj imaju većinu tek od 1971.!), a da ne mogu istodobno imati i Kosovo u kojem njihove manastire okružuju momci u bijelim kapicama.
Birajte, nacionalni princip ili povijesni! Srbija se zapravo od zemljice na prostoru današnjega Sandžaka pretvara u 13. stoljeću u kraljevstvo, i to pravoslavno svetosavsko kraljevstvo koje progoni bogumile i nastoji potisnuti katolike. Križarsko osvajanje Carigrada, te tursko uništavanje Bizanta stvorit će prostor za širenje srpske države, uz naravno rudnike srebra na Kosovu kojima se mogu plaćati saksonski, grčki, katalonski i albanski vojnici. Manastiri (osim Gračanice) izgledaju kao talijanska gotika s bizantskom kupolom (raški tip hrama). Odnosi s Dubrovnikom, između rata i trgovine, do prijateljevanja s trgovcima i dvorskim savjetnicima tek postaju srdačni kada otomanski imperij već guši srpsku državu. Ako će trebinjski Srbi nazvati svoju zračnu luku po dubrovačkom jezuitu kojemu je otac rođen u Orahovu Dolu, to je lijep čin ekumene i pohvala zemljaku iz Hercegovine, kao kada bi Hrvati mostarsku zračnu luku nazvali po Aleksi Šantiću. Dapače Šantić je živio među Hrvatima, na njegov jezik i stil utjecali su Hrvati (poželimo i da ulice po Trebinju dobiju imena starosjedilaca Arslanagića, Karamehmedovića, Resulbegovića…).
Prisvajanje dubrovačke književnosti drugi je par opanaka. Bili bismo naivni kada bismo mislili da se time želi popuniti rupe u povijesti srpske književnosti, nedostajuća renesansa i barok. Kada gledamo hidroprojekt Gornji horizonti vidimo da se želi ovladati vodnim potencijalom, zaslaniti Neretvu i dići jake hidroelektrane na Trebišnjici. Nakon granatiranja Dubrovnika i paljenja okolnih sila, mučenja i ubijanja stanovništva još i posezati za književnikom Ivanom Gundulićem koji bi sve Slavene ujedinio pod žezlom poljskoga kralja, ili poluikavcem Marinom Držićem s njegovim talijanskim i dalmatinskim kulturnim krugom, to je sve pomalo bizarno. Naravno i sama srbijanska elita je polustrana od nekakvih Cincara do Hrvata, Crnogoraca, Srba iz BiH, Židova do Đorđa (Georga) Vajferta, katolika iz Zemuna.
Doduše i mi imamo Josipa Franka, Ljudevita Gaja, Josipa Jurja Strossmayera, Eugena Kvaternika, Lovru Montija i Antonija Bianchinija, Andriju Hebranga, Franju Tuđmana, Bogoslava Šuleka, Jurja Haulika itd. (zato je anacionalni HNS cijeli na ić, Dabčević, Čačić, Pusić, Mesić!).
Pa Beograd postaje srpski tek 1867., u srednjem vijeku je tu bio mađarski grad. Prva tiskara mu je dubrovačka, prva gimnazija jezuitska. Ili bi srpska kultura trebala biti sastavljena od Andrića, Selimovića, Kusturice, Njegoša, Gundulića, Danila Kiša i Vaska Pope? To je zapravo smiješno! Naravno da se svugdje osjeća utjecaj susjednih naroda, pa čak i etnički homogeni Nijemci još imaju jasnu sliku gdje je vladao socijalizam, gdje se nalaze potomci baltskih naroda i Slavena. Pa i Italija i Francuska pružaju još veću dijalektološku i regionalnu zbrku negoli Hrvatska koju je povijest podijelila između Austrijanaca, Venecijanaca i Turaka.
Nekadašnji hrvatsko osrčje (heartland), srčika i srž hrvatskoga naroda Bihać i Banja Luka su bošnjački, tj. srpski. Naši pravoslavci koji su se još za Jelačića osjećali i Hrvatima postali su oružje manipulacije Mađara, Austrijanaca, Karađorđevića, komunista, Talijana itd. Već Rakovička buna 1871. to dokazuje. A Bošnjaci se mogu slobodno odreći Kusturice, pa imaju Bahrudina Čengića koji je daleko kompletnija osoba, Hrvatima Andrić ne treba, Hrvati nisu svjesni niti veličine Josipa Kosora (vidjeti sjajne radove Ivice Matičevića) niti znaju tko je George Skurla, niti znaju tko je dr. Ivo Maćela (čak ni rodna mu općina Trpanj nije mi odgovorila na dopis da se dostojno proslavi toga kandidata za Nobelovu nagradu), niti Filip Vezdin i toliki drugi.
Hrvati drijemaju, i umjesto da stvore jaku ekonomiju i moralnu politiku oni nisu sposobni za više od naizgled gospodskoga Plenkovića koji je nekreativni i pasivni briselski poslušnik i (pored tolikih kulturnih i dobronamjernih hrvatskih Srba) politički zlobnog ljutka i plačljivka dr Pupovca. Svjetski ekonomski i politički poredak se raspada, a za slabe i neobaviještene ne će biti mjesta. Odatle i udari na identitet, iako osuđujem opasne pokušaje dovođenja NATO-a na granice Rusije osuđujem i rusko nijekanje ukrajinske nacije. Kada je ljude moguće uvjeriti da unište svoj život i ekonomiju radi jake gripe, kada je ljude moguće uvjeriti da prime nekorisno i potencijalno štetno cjepivo (smrtnost kod bolesti i kod cjepiva populacije je gotovo jednaka, s tim da od gripe ne umiru necijepljeni mlađi od 30, a od cjepiva se dogode i takve smrti), da provode idiotske i neučinkovite mjere zaštite, da zdravoga Novaka Đokovića udalje iz bolesne i cijepljene Australije, tada je zaista sve moguće. Eto i u SAD-u gledajući raspored Trumpovih republikanskih patriota i Bidenovih demokrata vidimo granice Sjevera i Juga iz sredine 19. stoljeća.
Moguće je i da bolesni pojedinci uramljuju slike Velike Srbije, Velike Turske, Velike Njemačke itd. – da uramljujemo one povijesne trenutke koji nam odgovaraju dok istodobno demografski i ekonomski nestajemo. Europa se biološki gasi. A Kini pripada sadašnjost, u pravu je bio genijalni degolist Alain Peyrefitte kada je predvidio XXI. stoljeće kao kinesko stoljeće! Moliti moramo za mir u Europi i svijetu, posebice za mir u Ukrajini!
P.S. Srbiju emocije vode Rusiji i Kosovu, Izetbegovića Bosporu, ali mladi i stručni idu u Austriju i Njemačku raditi!
