Najpoznatiji hrvatskih kulturni djelatnik izvan domovine poslije Drugog svjetskog rata
Biti umjetnik, pjesnik, pisac i kulturni djelatnik nije lako! Ovo posebice vrijedi za ljude koji stvaraju ne na svojoj rodnoj grudi, nego “pod tuđim nebom”, i još ako su prisilno odsječeni od kulturne matice svog naroda i domovine. Jedan od takvih bio je i Vinko Nikolić (1912. – 1997.), najpoznatiji hrvatskih kulturni djelatnik izvan domovine poslije Drugog svjetskog rata, koji je čuvao, jačao i širio hrvatsku kulturu u svijetu, ali istovremeno i pridonio njezinu bogatstvu u domovini.
Nikolić je rođen u Šibeniku 2. ožujka 1912. godine. Po završetku osnovne škole i gimnazije, otišao je u Zagreb studirati na Filozofskom fakultetu i 1937. diplomirao hrvatsku književnost i jezik. Drugi svjetski rat zatekao ga je kao mladog predavača, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941 ‒ 1945) istaknuo se u Zagrebu kao profesor, pjesnik i urednik. Nakon rata on, kao i tisuće drugih Hrvata, našao se u izbjeglištvu u Austriji, potom u Italiji i 1947. našao je utočište u Argentini.
Njegov stvaralački duh i ljubav prema pisanoj riječi nisu mu dali mira pa je nedugo iza dolaska u Buenos Aires otpočeo pisati i baviti se publicistikom. Najvažniji njegov pothvat bio je pokretanje kulturno-književnog časopisa Hrvatska revija, koja je izlazila u emigraciji od 1951., a 1991. “vratila se” u Hrvatsku, zajedno sa svojim dugogodišnjim urednikom Nikolićem. Napomenimo da je Hrvatska revija počela izlaziti u Zagrebu 1928., ali su je komunisti zabranili 1945.
Osim što je Nikolić kroz toliko desetljeća svake godine uredio i izdao četiri broja Revije, on je pripremio i objavio šezdesetak važnih knjiga, svojih i drugih hrvatskih emigrantskih autora, koje ne bi nikad bile objelodanjene da ne bi njegova uporna i nesebična rada. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni njegovu Šteficu, koja mu je bila vjerna supruga i suradnica.
Jedna od njegovih poznatih knjiga, antologija hrvatskog pjesništva u emigraciji, nosi naslov Pod tuđim nebom, jer on i svi drugi autori u njoj bili su u domovini “zabranjeni”. Oni nisu smjeli vlastitu domovinu ni posjetiti, a o njima je bilo zabranjeno pisati ili čitati. Da bi bio barem bliže Hrvatskoj, Nikolić i supruga su se 1960-ih preselili u Europu, ali da se ne bi zamjerile komunističkoj Jugoslaviji, gotovo sve europske zemlje, osim Španjolske, odbile su im dobrodošlicu. U Barceloni su Nikolići živjeli, stvarali i sanjali o povratku u slobodnu i samostalnu Hrvatsku, u koju su se za stalno vratili 1991.
Pjesništvo Vinka Nikolića protkano je ljubavlju za majku, domovinu Hrvatsku, njegov rodni Šibenik i plavi Jadran. Od poznatijih naslova koje je izdala Knjižnica Hrvatske revije vrijedno je istaknuti djela Pred vratima domovine (1966., 1967.), Stepinac mu je ime (1978. i 1980.) i Tragedija se dogodila u svibnju (1984., 1985.).
Po povratku u domovinu, Nikolić je darovao cjelokupnu književnu ostavštinu Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a umro je u rodnom Šibeniku 12. srpnja 1997. Njegov životni put bio je prožet bremenom vremena u kojem je živio, ali na tom putu nikad nije posustao, stalno je stvarao i sanjao o slobodi svoje domovine, i na kraju se njegov san i ispunio.
