Pred Božić je odgovarao vjeronauk pred nekoliko crkvenih velikodostojnika, koji su tom prilikom posjetili rumsku gimnaziju
(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2015.)
Paška je u prva četiri razreda gimnazije bio odličan učenik i prošle je godine položio malu maturu s vrlo dobrim uspjehom, ali su onda, u petome razredu, nastale poteškoće s matematikom. Taj predmet mu je i ranije uvijek bio najteži i nije ga volio, ali sada ga je prosto mrzio i, što je najgore, matematiku je prestao učiti i vježbati. A počele su i neke druge nevolje. Tih će dana Paška u svoj dnevnik za školsku dvadeset i četvrtu – dvadeset i petu godinu zapisati i ovo:
…Čitam svašta, jako malo učim, u notes bilježim sve što mi pada na pamet.
Sprema se bura.
Pišem pjesme, imam ih oko petnaest za koje mislim da nešto vrijede, ali nikome o tome ne govorim ni riječi. Nečega se stidim i bojim. Zašto? Pokušat ću na to odgovoriti.
Veliko je nevrijeme, kiša, led i mrak. Mrak u maju, u četiri sata poslijepodne.
Čitam ,,Sanjina“, a jako mi je teško…,,
Pubertet, ljubav, ili nešto drugo?
U četvrtome razredu matematiku je Paški predavao profesor Boris Matusevič, dobri ,,čika Rus“, i Paška se provukao, ali sada, u petome razredu, matematiku mu predaje Franjo Zelenko, legenda rumske gimnazije, strog, ne trpi nerad i obara. Paški je jasno da matematiku kod Zelenka ne može položiti i šta mu vrijede visoke ocjene iz svih drugih predmeta kada će ga Zelenko oboriti i na popravnom. Počinje zanemarivati i druge predmete, sve manje uči, a sve više čita: Balzaka, Zolu, Mopasana, Tolstoja, Dostojevskog, ali i zabavne romane i sve drugo šta mu dođe podruku, pa i pornografska štiva. Često ga jutro zatiče u čitanju.
I učenici u razredu i Paškini profesori primijetili su da se Paška jako lijepo izražava, da posjeduje daleko šire znanje od školskoga gradiva, osobito iz povijesti, zemljopisa, književnosti, vjeronauka, pa čak i biologije i još nekih drugih predmeta. Ima brilijantne odgovore o kojima se priča i u zbornici. Pred Božić je odgovarao vjeronauk pred nekoliko crkvenih velikodostojnika, koji su tom prilikom posjetili rumsku gimnaziju, i svi su se oni poslije Paškinog pokazanog znanja i načina izražavanja nešto došaptavali, zadovoljno klimajući glavama. Katiheta Karlo Šverer se šepirio pred njima, zadovoljan što ima takvoga učenika u svome razredu.
Međutim, isti taj Šverer nije volio Pašku. Još na početku školske godine zbio se događaj iz kojega je katiheta pogrešno shvatio da je Paška potajni socijalist. A od takvih načitanih i bistrih socijalista lako nastaju zadrti komunisti. Međutim, premda Paška nije pročitao nijednoga pisca te vrste, čak nijedan najobičniji članak takvoga sadržaja, bio je do srži svoje duše pravdoljubiv i istinoljubiv, ali, što je najgore, još mlad i naivan. Naime, katiheta se na jednom času, govoreći o savršenstvu kršćanstva, zanio i završio je svoje predavanje sa: ,,Dat će Bog i Majka Božija, pa će i Kinezi biti rimokatolici!“ Razred se malo zgledao, ali je jedino Paška spontano reagirao:
– Imaju Kinezi svoju vjeru i svoju filozofiju, koje su starije od naših.
Nastao je tajac. Katiheta se u trenutku spustio na zemlju, prodornim pogledom je prostrijelio Pašku, ali je ostao ,,bez teksta“. Katihetu je spasilo zvono, ali Pašku više nije moglo ništa spasiti.
Na sljedećem času veronauka, očito razmišljajući šta da učini s odličnim učenikom koji je komunist, katiheta Šverer je javno pred cijelim razredom ,,oslobodio“ Pašku odlazaka u crkvu! I nije mu smetalo da se kasnije šepiri pred svojim pretpostavljenima brilijantnim Paškinim znanjem na svečanom času vjeronauka pred Božić. Nije onim velikodostojnicima ni spomenuo da takav učenik ne ide u crkvu po njegovoj odluci! A Paška je sve vrijeme mislio da je katiheta ipak negdje duboko u duši na njegovoj strani i da mu nepremostiva opasnost vreba jedino od Zelenka, to jest od matematike.
Zelenko je, međutim, bio isti kao i Paška. Pravičan, strog i krut, ali dobar čovjek. I obojica su to shvaćala, ali svoj odnos nisu mogli promijeniti. Zelenko je tražio znanje iz matematike i smatrao je da Paška tjera neki inat ne učeći baš taj predmet. I iskreno se čudio, jer bi tako pametan dječak mogao svladati bar osnovne stvari i iz matematike. Slušajući hvale drugih profesora u zbornici o Paškinim odgovorima, bilo mu je čak i krivo što takav učenik ignorira njegov predmet. Taj veliki čovjek se u vrijeme kada su i profesori sa svojim učenicima bili na ,,vi“ toliko spustio da je jednom prilikom Paški čak tiho rekao:
– Dajte, Paskal, makar dio iz matematike spram onoga što pružate iz drugih predmeta.
A Paška je u glavi imao neku svoju ludu filozofiju. Sve što je on znao i pročitao mogao je postići, uz mnogo čitanja, svatko i svako njegovo manifestiranje toga znanja pred drugima je samo jedan efektni blef. Međutim, samo rijetki, prirodno nadareni i talentirani ljudi mogu shvatiti matematiku i muziku i tu se ne može blefirati, to su ljudi višega reda. A on je bio bez ikakva sluha i bez ikakve mogućnosti da shvati matematiku. On je biće nižega reda i ostaje mu jedino to blefiranje koje su mu omogućile silne knjige koje je pročitao, a što drugi jednostavno nisu činili. I Paška se sve više prepuštao nekoj svojoj sudbini i sam je sebe ukopavao i uništavao. Zelenka je iznimno cijenio i kao profesora i kao čovjeka, i nije mu već unaprijed zamjerao što će ga oboriti, jer će to biti posve pravedno. A najteže mu je bilo to što kod kuće nikome, ni majci, a osobito ne ocu, ne smije reći da neće položiti peti razred zbog matematike i da bi bilo dobro da još u tijeku godine pređe u neku drugu gimnaziju. U Mitrovicu, Vukovar ili bilo gdje. Osobito mu je bilo teško što svi kod kuće misle da je on odličan učenik i da nema nikakvih poteškoća sa školom.
Sada su, te subote, Maraš i njegov mlađi sin Paška, njegov ponos, pametni dječak koji ima malu maturu za sobom i koji je pošao u viši razred čuvene rumske gimnazije, sjedili u toploj gostinskoj sobi u svojoj kući u Hrtkovcima i čitali stare brojeve ,,Slobodnoga Doma“.
Paška se jako iznenadio kada mu je otac, takorekuć s vrata, kada je stigao kući iz Rume, pokazao ove listove. Više zbog toga što je otac prema njemu sada bio nekako drugačiji, otvoreniji i prisniji, nego zbog same literature. I njih dvojica su bili isti. Gordi, bistri, zatvoreni, pošteni, prijeki, vrijedni, sujetni, pravični, ranjivi, strogi… Rijetke su prilike i situacije kada se takva dva čovjeka mogu opustiti i kada između njih može zračiti neka prisnost. Osobito između oca i sina, gdje se ta prisnost, a kamoli neka bolećiva ljubav, nije smjela ni nazrijeti. Sada je, međutim, Maraš počeo razgovor sa svojim sinom kao s nekim dobrim starim prijateljem, a što je upravo i začudilo Pašku.
– Paško, šta ti misliš, da se ja malo dam u politiku?
– Ne znam, babo. Mislim da imaš suviše dobrih ljudskih osobina da bi bio pravi političar – odgovorio je iskreno Paška, pomislivši odmah da će ovo možda biti i prilika da skrene razgovor na svoju vodu i konačno ocu kaže kakva je njegova situacija u školi.
– Kako to misliš? Pa baš zato bih ja bio dobar političar i narod bi mi vjerovao, kao i Stjepanu Radiću.
– Ah, rijetki su političari kao što je Radić. A ni takvi ne prolaze kako treba, zar ne vidiš da je stalno po zatvorima. Ti ne bi mogao ostaviti sve nas i naše imanje zbog te politike. Znaš da mi Tomlekini nismo za politiku.
Klimao je Maraš potvrdno glavom, ali ga je Jaružanin dobro zagrijao za to da se treba boriti za ideje koje su mu bile bliske.
– Pa ne bih ja kao Radić; samo malo, tu po Hrtkovcima.
– E, babo, kad jednom u to kreneš, ne znaš gdje ćeš i kako završiti.
– Pa valjda bih ja sam znao kada se trebam povući.
– Ti bi kao Marko Katon! Marko jesi, još samo da si i Katon! – nasmijao se Paška.
– A tko ti je taj?
– Marko Katon je bio rimski konzul u vrijeme ratova Rimljana s Kartaginom. Prvo se proslavio nenadmašnim govorništvom i pravičnim besjedama, a onda i svojim skromnim načinom života i osobnim davanjem primjera u svemu onome o čemu je govorio. Poslije govora u Senatu, ili kasnije, poslije velikih pobjeda u bitkama, vraćao se na svoje skromno imanje, gdje je zajedno s robovima obrađivao zemlju, radio najteže fizičke poslove i sve drugo što i njegovi potčinjeni.
Dopala se Marašu Paškina usporedba s tim Katonom, pa ga je dugo propitkivao o pojedinostima i sve se više divio i Katonu i svome sinu, koji to sve zna.
– Ako te zanimaju takve stvari, donijet ću ti knjige, da čitaš. Plutarh je pisao o Katonu i drugim velikim ljudima onoga doba.
– Donesi mi tu knjigu. Nego, sad mi reci oko ovoga, šta da radim?
– Katona, babo, više nema; za nijednog političara danas ne smiješ staviti ruku u vatru. Časom se sve može preokrenuti. A ti i inače sanjaš o nekoj utopijskoj zemlji pravde i o društvu u kojemu će i seljak biti uvažavan i u kojemu će se čuti i njegov glas. A to nikada nije bilo, niti će biti. Seljak je uvijek izrabljivan, nikada se nije mogao organizirati kako treba i sve njegove pobune ugušivane su u krvi.
Cijeli taj dan i sutradan, u nedjelju, čitali su naglas otac i sin jedan drugome članke iz ,,Slobodnog Doma“ i razgovarali o tome, o stanju u zemlji i svijetu, o situaciji u Hrtkovcima i još o svemu i svačemu. Maraš se sve više uvejravao u veliko znanje i mudrost svoga sina, to mu je jako godilo i nikada njih dvojica nisu bili bliži jedan drugome. Ali upravo to je smetalo Paški da baš sada razočara svoga oca i kaže mu da on neće uspjeti završiti peti razred gimnazije.
Pokraj najveće opreznosti i pokraj toga što je svojim najboljim prijateljima i provjerenim radićevcima Maraš odnosio ,,Slobodni Dom“, i to samo u četiri oka, nije prošlo ni dva mjeseca a u kuću Tomlekinih su upali žandari iz Mitrovice. Izabrali su baš katolički Uskrs. Silovito su, njih šestero, kada se nitko nije nadao i kada je kuća bila otvorena za sve dobronamjernike, kada su bili otključani i prag i kapija, uletjeli pravo u veliku sobu baš dok su svi Tomlekini bili za uskršnjim ručkom. S uperenim puškama i strašnom drekom, skočili su odmah na Maraša, oborili ga na zemlju i svezali. Znali su i da im nitko osim Maraševih sinova ne može pružiti pravi otpor, ali i Pepa i Paška su bili suviše mladi i suviše nevični u ovakvim prigodama. Obojica su skočili na žandare, ali su ih ovi brzo svladali s po jednim udarcem kundakom puške u grudi. A žene su vrištale i lelekale, samo je stara Divljuka bila pribrana, no ostalo joj je jedino da glasno psuje žandare.
Žandari su napravili i premetačinu po kući i našli su nekoliko brojeva ,,Slobodnog Doma“ u gostinskoj sobi, uzeli su ih sa sobom i poveli su Maraša.
– Ne daj se, Katone! – doviknuo je Paška svom ocu dok su ga trpali u velika žandarmerijska kola.
Stjepana Radića je pomilovao osobno regent Aleksandar i isti dan je pušten iz zatvora jer je prijetila opasnost od građanskog rata. I Radić je napravio zaokret, priznao je Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića kao vladare nad cijelom državom. Formirana je čak vlada od radićevaca i radikala, a sam Radić je imenovan za ministra prosvjete. Čak je i Pribičević, koji je toliko vukao Hrvatsku u srpski zagrljaj, shvatio do čega je doveo velikosrpski teror i počinje kriviti i napadati radikale i okretati se Radiću. Da prosto ne povjeruješ! I hrvatski i srpski narod je zbunjen, razočaran i nezadovoljan. Samo onaj tko je razumio ove velike političke igre ostao je pribran i čekao je nove događaje. Ekstremisti s jedne i s druge strane prijetili su ubojstvima. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ličila je na bombu koja svaki čas može eksplodirati. Hrvatsko pitanje nije riješeno, politički manevri samo su odgodili ono najgore, na objema stranama prikupljaju se nove snage i kreće se u novi napad. Ovaj put svim sredstvima, i podmuklo i otvoreno.
Hrtkovčani su također u nevjerici poslije posljednjih događaja. Glasni su samo Švabe sa svojim manifestacijama i bakljadama ,,Kulturbunda“.
Paška je na popravnom ispitu položo matematiku. Samo zato što je profesor Franjo Zelenko bio i ostao veliki čovjek.
