Odnos prema pravoslavlju Peraštanina Vicka Zmajevića
Iz obilja povijesnih vrela izabirem samo Dušanov zakonik (1349. i 1355.) i neke novije dokumente koji se bave Bokom Kotorskom kao graničnim krajem u kojem se miješaju različiti utjecaji, od katoličanstva, islama i pravoslavlja do talijanskih, ruskih, turskih, crnogorskih, hrvatskih, albanskih, srpskih, austrijskih, bosanskih i dr.
Dubrovčani sebe nikada za vrijeme svoje nezavisne Republike nisu nazivali Srbima, niti svoj jezik srpskim jezikom. Međusobni odnosi su išli od trgovine do rata; od vjerske isključivosti do prijateljevanja i visokih funkcija na dvoru za Kotorane i Dubrovčane.
Dušanov zakonik
- O jeresi (herezi) latinskoj (katoličkoj): I za jeres latinsku, što su obratili hrišćane u azimstvo (pričest hostijom) da se vrate opet u hrišćanstvo, ako se nađe ko prečuvši i ne povrativši se u hrišćanstvo, da se kazni kako piše u zakonu svetih otaca.
- O jeresi latinskoj: I da postavi Velika crkva (pravoslavna) protopope (protojerej) po svima gradovima i trgovima, da povrate hrišćane od jeresi latinske, koji su se obratili u veru latinsku, i da im dade zapovest duhovnu i da se vrati svaki u hrišćanstvo.
- O latinskom popu: I pop latinski ako se nađe, obrativši hrišćanina u veru latinsku, da se kazni po zakonu svetih otaca
- O poluvercima: I ako se nđe poluverac, (je li poluvjerac katolik i bogumil ili samo bogumil?, op., T.T.) koji je uzeo hrišćanku (pravoslavku), ako ushte, da se krsti u hrišćanstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzme žena i deca i da im se dade deo od kuće, a on da se izagna.
- O prodavanju hrišćana: I ko proda hrišćanina u inovernu veru, da mu se ruka otseče i jezik odreže. (znači da je bilo slučaja prodavanja pravoslavnih robova u katoličke zemlje, op., T.T.)
- Zakon: Inovercima i trgovcima porotnici polovina Srbalja, a polovina njihove družine, po zakonu Svetog kralja. (Inovjerci su katolici, dakle Dušanov zakon ne poznaje Srbe katolike!)
Dušan je bio umjeren i razuman vladar, pa i poprilično tolerantan u odnosu na svoje prethodnike, to valja napomenuti. Čak je pomišljao i prijeći na katoličku vjeru, bojeći se velike moći Otomanske države. (Turaka)
Druga tema kojom ćemo se baviti jest odnos prema pravoslavlju Peraštanina Vicka Zmajevića (1670.- 1745.), barskog i zadarskog nadbiskupa. Obitelj Zmajević starinom potječe od pravoslavnog plemena Vrbica iz okolice Cetinja.
Što o tome kaže Miroslav Pantić u djelu “Književnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od 16. do 18. vijeka”? Kao najogorčeniji protivnik vladike Danila predstavljen je u historijskoj literaturi Peraštanin Vicko Zmajević; to po svemu sudeći i nije bez osnova. Za njega se čak iznosilo da je “najveći prozelit prema pravoslavnima” i da se nije libio da bude i “dostavljač Turcima protiv Danila, čim ga je i doveo pod vješala turska”, za što ipak nisu nađene potvrde u pregledanim dokumentima. Ali, ako su se sa strane historičara kojima nije bio drag iskazivala pretjerivanja u ocjeni Zmajevićeve osobe i njegovoga rada, isto su tako, i možda čak i u većoj mjeri, pretjerivali njegovi biografi izrazite katoličke orijentacije, koji su mu bili neprikriveno skloni; jedan za drugim oni o njemu ponavljaju staru, i ne baš opravdanu metaforu da je bio “zlatno pero”, a neki vide u njemu “najvećeg sina grada Perasta” i “najodličnijeg Bokelja svih vremena”, i za njegov rad, i njegova shvaćanja, paralele traže u radu i shvaćanjima Dživa Gundulića, Juraja Križanića i biskupa Strossmayera.
Vicko Zmajević potječe iz iste peraške porodice iz koje i Andrija Zmajević, pa je, prema tome, i sam starinom iz Crne Gore; on je jedan od sinova Andrijinog brata Krista, koji je bio ugledan Peraštanin, a jedno vrijeme i kapetan Perasta; po majci on je isto tako iz viđene kuće Štukanovića. Djetinjstvo i prvo obrazovanje proteklo mu je u znaku i pod nadzorom velikog strica; Andrija Zmajević je odredio glavne pravce njegovog života, a utjecao je i na njegova osnovna shvaćanja. Sam Andrija Zmajević bio je vatreni katolik i pouzdanik Kongregacije za širenje vjere u ovim krajevima; ali Vicko će i u jednome i u drugome otići kudikamo dalje i doći će čak i do neosporne netrpeljivosti, pa i mržnje prema najbližim susjedima, i sugrađanima druge vjere, koje će potom cijeloga svog vijeka prezrivo zvati Serviani, Greci, Scismatici.(!!!!!!! ovaj dio je bitan!)
Sa pozicija te svoje neumoljive tvrdoće, on će kasnije sav rad svojih prethodnika za rimsku crkvu na ovom području ocjenjivati kao nemar i nebrigu, u čemu se, vjerojatno, s pravom, osjetilo da neblagodarnik očito cilja na strica Andriju.
Zmajević je pred Peraštanima naglašavao da će u Rimu učiti, (1682.) kako su to činili i njegovi stari, “za čast i poštenje” rodnoga grada, i obećavao je, istovremeno, da će se tamo moliti za njih da napreduju “u svakom dobiću prema nevjernikom i na ovoj krajini mjesta našega Perasta”.
Vicko Zmajević postao je, po ondašnjim običajima, doktor filozofije i teologije. Godine 1695. biskup Marin Drago odredio ga je za svoga vikara, a već 18. aprila 1701. papa ga je imenovao za nadbiskupa barskog i primasa srpskog, čime je istovremeno postao povjerenik Propagande za misije u Albaniji, Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj, i administrator budljanske biskupije.e. Svim žarom bacio se na posao da suzbije sve u čemu je video herezu, da iskorijeni sve što je smatrao opasnim odstupanjem od pravog katoličkog života i da potre sve u čemu je naslućivao utjecaj okolnih šizmatika i nevjernika. Radi sređivanja vjerskih prilika u svojoj dijecezi i normiranja crkvene prakse, organizirao je veliki sinod u selu Mrkinju, u koji je, bez ustezanja utrošio vlastitih dvadeset osam tisuća mletačkih srebrnih dukata. Na tom sinodu, koji se naziva albanskim (Synodus Albanus), bili su okupljeni drački i skopski nadbiskup, četiri albanska biskupa i prefekti albanske i makedonske misije a učesnike je svečanim govorom uveo u rad nadbiskup Zmajević. Prema odluci crkvenih vlasti, a o trošku rimske Propagande, sva akta tog sinoda štampana su u Rimu, 1706. godine, na latinskom i albanskom jeziku i sa Zmajevićevom posvetom pali Klementu XI.
Iz nekih razloga, a vjerojatno ponajpre zbog opasnosti koje su mu pretile i neprilika u koje je dovođen, on se povukao iz svoje nadbiskupije i, ostavivši u Baru sebi zamjenika, prešao je u Perast, sljedeći i u tome stope svoga strica Andrije. Njegova palača i njegove obiteljske kuće u Perastu postale su ubrzo stalno stjecište mnogobrojnih Albanaca katoličke vere koji su bežali pred zulumima paše Mahmud-Begovića i koje je on prihvatao, pomagao i, kako je sam u više prilika isticao, o svom trošku izdržavao, dok se ne prilagode novim i drukčijim uvjetima života.
Ruski dvor je, po Vicku Zmajeviću, najnestalniji na svijetu, a naročita klima učinila je onaj narod surovim u postupcima, promjenjivim u osjećajima i dalekim od civiliziranog društva; u tom podneblju vladaju zloćudne vlage i otrovne pare, koje, dižući se sa tla, zamračuju ruskom narodu “sunce katoličke istine”. Njihov je sistem nesretan, a onaj koji tamo boravi mora nastojati da mu se prilagodi kako bi sačuvao “svjetlost u tami i život među mrtvima”. Svoju staru vjeru Rusi čuvaju ljubomorno i jedino nju smatraju imunom od grešaka; “nesretni narodi umotani u magluštine zabluda zaobilaze put vječnoga spasa”.
Zmajeviću je osobito bilo stalo da njegov brat (Matija)ostane nedotaknut “moskovskom vjerom” i u potpunoj čistoći svog katoličanstva: u toj se stvari on ne koleba i nije spreman da čini i najsitnije ustupke.
Jedna je od tih Zmajevićevih rasprava Dijalog između katolika i Srbina (Dialogo tra cattolico e Serviano)(!!!!!!), u ponekim rukopisima nazivana i Dijalog između katolika i Grka sa Levanta (Dialogo tra un cattolico e un Greco di Levante), u kojoj se pod pojmom “Srbina” ili “Grka” podrazumijeva, razumije se, pripadnik pravoslavne crkve; nije ni potrebno naglašavati, jer se to pogađa i samo po sebi, kako se taj “dijalog” vodi, na čijoj su strani u njemu svi razlozi i čime se on okončava. U drugoj se takvoj Zmajevićevoj raspravi, dovršenoj početkom svibnja 1721. i žurno odaslanoj u Veneciju, to vidi i iz samog naslova: Ogledalo istine u očiglednosti činjenica na odbranu svećenstva i vlasti protiv heretičke srpske šizme podjednako štetne i za vjeru i za državu (Specchio della verita nella evidenza de fatti a difesa del sacerdozio e principato contro lo scisma eretico-serviano egualmente dannoso alla fede et alla ragion di stato). Ti spisi, rađeni u obliku naučnih disertacija, imali su u stvari praktičnu, čak i zvaničnu namenu; onome od njih koji je nazvan Spis ili izveštaj o grčko-srpskom obredu protiv monsinjora Stevana Ljubibratića, grčkog episkopa u Dalmaciji (Scrittura o sia relazione del rito greco-serviano contro Monsignor Steffano Gliubratich, vescovo greco in Dalmazia) namena je čak isključivo takva. Vjerojatno stoga su ti Zmajevićevi spisi i ostali neštampani, pa su do svojih čitalaca, a čitaoce su imali, dolazili jedino u rukopisima. Po prirodi svojoj, a i po vrijednosti, oni se uključuju u pregolemu polemičku literaturu koju su katolički pisci proizvodili u obilju dokazujući prednosti vlastite crkve i njenih uvjerenja nad crkvom istočnom, pravoslavnom, “grčkom”, i njenim uvjerenjima
Već tada, (1720.?) dakle, Danilo je prozvan vladikom skenderijskim i primorskim, i on je tu titulu zadržao do kraja, pa se, štOviše, i uporno trudio da joj pribavi pravi smisao i realni sadržaj. Njegova dijeceza time se razastrla i na teritoriju Boke Kotorske, i to je silno razjarivalo kotorske biskupe, jer su u tome vidjeli (s pravom, op.,T.T)posezanje pravoslavnog vladike za oblastima koje su smatrali neosporno svojim; pogotovo se njihov bes rasplamsavao stalnim Danilovim pokušajima, koji su konačno i urodili plodom, da svoj utjecaj, svoja prava i svoju jurisdikciju proširi stalnim pritiskom na mletačke vlasti. Svim raspoloživim sredstvima, kotorski biskupi borili su se da ga u tome onemoguće: opirali su se njegovim kanoničkim obilascima vjernika, izdavali su stroge zabrane i dekrete protiv njegovog svećenstva i”nastojali su da što više pravoslavnog sveta prevedu u krilo rimske crkve. U žaru te borbe, i gledajući kako ratovi dovode sve više pravoslavnih u primorske krajeve, oni su imali osjećaj da su suočeni s pravom invazijom kojoj se jedva mogu postaviti bilo kakve brane, a da sa tim dolaze i beskrajna druga zla kvarenje “dobrih običaja”, prodor hereze svih vrsta i krvna miješanja pravoslavnih i katolika, razumije se na štetu ovih posljednjih.”
I Peraštanin Julio Balović u svojoj knjižici “Prattice scrivense”(Praksa brodskog pisara) piše: Talijan je Lattinin, Slavo je Harvat, Grk je Gark, Albanac je Arbanas, Turčin ostaje Turčin. Mater je mati
i grof Petar Andrejevič Tolstoj smatra 1698. stanovnike Dubrovnika i Perasta Hrvatima.
Zapravo za srbijansko posizanje u hrvatsku književnu baštinu krivi su sami Hrvati koji su u svojoj prošlosti rado bili Iliri, Slavjani, Jugosloveni, Srbi katolici i kajgod! I naša povijest u kojoj je cijeli središnji dio Hrvatske prešao na islam, a dijelom i pravoslavlje!
Srbi katolici su zanimljiva pojava koja je začeta oko 1860. sa ex franjevcem Matijom Banom i plemićem Medom Orsatom Pucićem; ta pojavi blijedi i nestaje početkom 20 stoljeća uz iznimke poput I. Andrića, V. Novaka, N. Bartulovića. https://www.hrvatski-fokus.hr/2021/12/36190/
