Mademoiselle
Čitavu jednu godinu osoblje je bilo prinuđeno da sluša ujednačenu, snažnu i zaglušujuću Elisabeth-inu dernjavu.
- Mademoiselle!!! – čulo bi se povazdan iz svakog i najudaljenijeg ćoška gdje bi je postavili.
- Mademoiselle!!! – pozivala je neumorno, uigrano i uporno po svu noć.
- Da nije rođena kao bogatašica po svoj prilici bi postala operska pjevačica – zaključi Victor i ode da je zamoli da malo smanji ton.
Osoblje se nadalo da će se jednom te visoko zategnute glasne žice olabaviti, ohrapati, da će makar na jedan dan promuknuti, utišati se, da će kućom zalelujati već zaboravljeni talas mira, ali se to nikad, do njenog smrtnog časa, nije desilo.
- Drži me za ruku dok ne zaspim – kaže i zadigne visoko desnu do jedne dlačice stanjenu obrvu.
- Nemam vremena za to, Elisabeth – odgovara Victor i nudi joj tabletu za smirenje.
- Mademoiselle!!! – drekne iznervirano. Istjerava ga iz sobe zamahujući prstima kao da u njima drži maramicu. Doziva nekog drugog, raspoloživijeg, s istančanijim smislom za njene mazne prohtjeve. Osoblje granicu podnošljivosti pomjera čestim imitiranjem njene glasine. Operskoj divi se nijedna imitacija ne uspijeva približiti ni do koljena iako Dani u svim prisutnim izaziva grohotan smijeh.
- Madame, oslovljavajte me s madame, molim vas – obraća joj se Amina. – Udata sam.
- Svakako, kad ste već udani…Mademoiselle!!!
- Pored vas sam. Šta želite, gospođo?
- Voćku u kartonu. – reče poslije kraćeg premišljanja.
- U redu. Dobićete voćku. Strpite se malo. – Amina joj donosi voćni jogurt i pohrani je. Dok jede ne doziva ali što završi opet salom za ručavanje odjeknu njeno «Mademoiselle». Hoće da je povedu u WC. Ako se niko ne odazove u nekoliko slijedećih sekundi ustaje iz fotelje na točkiće, pravi dva tri koraka pa zastane kao ukopana. Zastražena slabošću što joj se namah rastoči po nogama doziva da joj se pomogne. Tad salom nastane strka, užurbanost, čuje se proklinjanje, za tili čas se dvije tri njegovateljice, neka od servirki, neko od animatora mora stvoriti pred njom. Kad bi se desilo da padne govorancijama i prigovaranju skloni njen sin bi se Victoru okačio za vrat dok mu od jada ne poplavi. On – koji je iz najboljih, brigom i ljubavlju satkanih namjera smjestio majku u starački dom kakav priliči njenom stanju – očekuje da se njenoj sigurnosti i udobnosti posveti izuzetna pažnja. Sin ima bijeli pramen na istom mjestu iznad čela kao i majka mu ali ga ne sakriva farbanjem. Roze psorijazisom izazvane fleke po kao sir bijelim rukama pokazuje bez zazora. Nije opterećen potražnjom za preparatima koji bi umanjili vidljivost mrlja. U tom dijelu a i u mnogo čemu drugom se razlikuje od majke. Ona, velika gospođa, govori otegnuto, polahko, kao da svaku u slaboj memoriji zadržanu riječ prethodno treba namirisati. On je bučan, brzoplet i mucavo nervozan. Pun kao šiše od majke naslijeđenih para, tvrdo neumoljiv protivnik razbacivanja, zahtjeva da se njeni izdaci svedu na neophodnu skladno odvaganu mjeru zadovoljenja njenih potreba. Ne dozvoljava pretjeravanja. Zašto bi njegova majka morala da troši po kilo šminke mjesečno? Čemu svakonedeljno friziranje? Ta, ona je stara, ishlapjela, zašto bi se bogastvo trošilo na njenu svehlu ljepotu?
Elisabeth je prije dolaska u Dom živjela u izobilju, okružena poslugom, medicinskim sestrama, starinskim stilskim namještajem i brdom šminke, pomada i parfema. Jedna duboka fioka na pozlaćenim šarkama optočenoj komodi od mahagonija, s desne strane njenog kreveta, je bila puna krupnih novčanica. Izdašno je plaćala osoblje ali i dodatno čašćavala u raznoraznim prilikama. Olja, koja je kod nje radila kao sobarica, je jednog jutra morala da odbije napojnicu od petsto franaka. Ona joj je tu sumu davala od srca – pokajala se što je probudila u pet sati s molbom da joj za doručak kupi kroasane – i ponašala se kao da joj pruža žutu bezvrijednu paru. Olja se pobojala stroge guvernante koja i kad je odsutna budno pazi na veličinu zamaha gazdaričine širokogrudosti i – s dubokim neiskazanim žaljenjem, susprežući lakomost – učtivo odbila.
Do dolaska u Dom, ako je vjerovati Olji, Elisabeth se nije okupala pune dvije godine. Ona je bila velika dama i niko od posluge niti negovateljica se nije usudio suprostaviti njenoj volji makar jednom lekcijom o neophodnosti tjelesne higijene. Zašto bi izazivali vraga kad ih tako dobro plaća? Ako ona kaže da je dovoljno prskanje parfemom između nogu, da je tad pranje samo nepotrebni višak posla – potvrdi joj se da je u pravu. Ako traži da joj se napudra lice, vrat i čitav dekolte – onda se tako i uradi. Usne joj se napljeskavaju kao krv crvenim karminom sve dok ona ne utvrdi da je dosta.
Došla je u Dom crvena kao lubenica.Vrući lepljivi znoj joj se u brazdama slivao kroz debeli sloj pudera i rumenila. Utvrđene su tri zagnojene kao prst duboke brazde po intimnim dijelovima tijela. Kada je napunjena do vrha toplom vodom. Kiseljena je, sapunjana i ispirana čitav sat. Njena pobuna je bila gospodski suzdržana i blaga. Na toliku, nezasluženu, neshvatljivu «torturu» je odgovorila ćutljivim prezirom. Kao zatvoreniku što ga što zakorači u tamnicu pretresu i istumbaju do gole kože dali su joj do znanja da je s njenim poimanjem slobode završeno. Njen sistem vrijednosti, iscijepan i pogužvan kao list papira prepun grešaka, je nemilosrdno bačen u korpu za otpatke. Upala je u svijet dotad pred njom brdom novca zabarikadiranih vratiju. Morala je da moli umjesto da zahtjeva. Da prihvata naređenja umjesto da ih sama izdaje. Tražili su od nje da sama pere lice i vrat, uporno ponavljali da mora malo «raditi». Istina, njen posao se ticao samo njene toalete ali kako ga dotle nije bila savladala pokreti su joj bili nevješti i tromi. Stalno je izvrdavala, odugovlačila i pokušavala navesti negovateljice na preskakanja. Posmatrala je dešavanja oko sebe kao zaplašeno ali promućurno đače koje po prvi put sjeda u školsku klupu. Ocijenivala kod koje će se negovateljice lakše provući, s koliko osmijeha se je može umekšati. Oštroumno je zaključivala koju može pridobiti najobičnijim komplimentom. Tako ih je upoznala i zbližila se s njima. Tako se i sama privikla na uslove s kojima se prije ni iz daljine nije sretala. Jedino je kod šminkanja ostala neumoljiva. Lice joj se moralo natapkati puderom dok ne prekrije i poslednju boru. Onda se pristupalo odabiru masnih sjenila, šiljenju olovaka, redanju pred nju karmina, parfema i četaka za kosu uz njeno zakeranje i negovateljicino traljavo gunđavo otaljavanje neminovnog. Amina je ostavljala tu nemilu zadaću za svršetak jutarnjeg posla i zaticala je nadurenog nosa. Lucia, nevješta u tom poslu, ju je šminkala previše napadno.
Malo kome je uspijevalo da je uredi po njenom ukusu. Malo ko se i trudio da joj u tome udovolji. Samo Dani joj je prirasla za srce. Umjesto da bude ljubomorna na njenu ljepotu, privlačnost i svježinu mladosti ona ju je zavoljela. Nije bila jedina što se zakačila za nasmijanu, vjedru djevojku. Dani je sva redom srca plijenila razdraganošću, pjevušenjem, šetkanjem skladnih dugih nogu tek malo prekrivenih providnom radnom bluzom. Ostale djevojke su nosale kruto uštirkane duge ravne bluze zakopčane do za vrat ali je ona sebi po medicinskom katalogu naručila tananu bluzu modernog kroja, otkopčavala dva gornja i tri
donja dugmića i svaki dan oblačila druge boje komplet grudnjaka i gaćica da bi se jasno ocrtali pod bluzom. Voljela je da privlači i zadrži zadivljene poglede na svome tijelu. Da pokazuje bosa rumena stopala. Samo je izuzetno, savladana kihavicom ili zuboboljom, dopuštala sebi da započne radni dan nenašminkana i razbarušene kose. Dolazila je u starački dom kao da se spremila za bal, u skupom sportskom BMW-u sa dva sjedišta a što započne s poslom zaboravljala na svoj izgled. Da se kočoperila kao paunica, da je dizala prezirno glavu, koleginice bi se usudile da iz prikrajka prstom pokazuju na njenu golotinju. Možda bi se povela riječ i o nepristojnosti, vulgarnosti čak. Ona je bila svjesna svog izgleda dok je stajala pred ogledalom u svome stanu, dok je odabirala neki od najnovijih parfema da se njime naprska prije nego se počne oblačiti, dok se zadovoljno okretala na sve strane provjeravajući buduće dejstvo srebrnog naprstka na pupku, spleta lančića obavijenih oko desnog gležnja, kratke uz tijelo pripijene jako dekoltirane bluzice. Dok je zaključavala stan već je mislila kako će u autu slušati zadnji disk Dina Merlina, kako će odviti ton do daske da i prolaznici uhvate malo melodije u sivo jesenje jutro. Spuštala je krov na autu kao da kreće na dugo sunčano putovanje da bi se poslije samo deset minuta parkirala u dvorištu staračkog doma. Njeni upadi u sjaj i bogatstvo su bili svakodnevni, namjerni i kapriciozni a njena ljepota životinjska, instiktivna, zaboravljala je na nju što je počinjala da radi. Htjela je dostići savršenstvo u svemu čega se doticala. Starci koje je ona pripremala su blistali čistoćom i urednošću – kupala je neke svaki drugi dan. Svaki čaršaf i prekrivač na krevetima je na njenom spratu morao biti bez ijedne mrlje, zategnut pod konac, jastuci, prethodno izlupani su morali biti postavljeni na sred uzglavlja, sve što nije blistalo bijelinom je slato na otkuhavanje. Sobe koje je uređivala su odisale čistoćom, toplinom, provjetrenošću, u njima je bilo više prostora za kretanje. Radila je u ludom ritmu i ostvarivala što nikom drugom u ekipi nije uspijevalo.
Elisabeth ju je prepoznala kao svoju. Žal za prohujalom ljepotom ili nikad rođenom kćeri?
- Ti ćeš u starosti biti pljunuta Mademoiselle – Lucia je zadirkivala Dani. – Ili ćeš pronaći eliksir vječite mladosti ili će ti koža izgorjeti od preparata koje ćeš isprobavati.
- Zar ne vidiš da je njoj uspjelo puno toga? Na licu jedva da ima koju boru. Po tijelu ni jedne mrlje psorijazisa. Do toga je trebalo doći.
- A do čega je drugog ona morala dolaziti? Da nije možda brinula kako će zaraditi za komad hljeba? – podsmjehnula se Lucia. – Bogatašice za svoj izgled mogu zahvaliti jedino neradu i parama. Nema tu nikakve lične zasluge.
Dani nije mislila tako. Vjerovala je da se zacrtani cilj može dostići. Težila je za slavom. Grcala je u dugovima do guše ali se nije predavala. Auto kupljeno na lizing. Svaki komad namještaja u trosobnom stanu za čiju kiriju je odvajala skoro pola plate je morao biti skupocjen, probran, svaki komad odjeće koju je nosila je morao biti markiran. Nije vrijedilo odgovarati je od nepromišljenosti.
- Zašto ne nađeš kakvog bogataša? Možeš uhvatiti koga hoćeš – rekla joj je Amina. – Riješila bi sve svoje probleme kao magičnim štapom.
- A ljubav? Ljubav i porodica su dio mog sna. Inače sve ovo što dosad imam mogu baciti.
Mademoiselle je istinski zavoljela Dani. Bivala je kao preporođena kad joj je ona ulazila u sobu. Nije morala pred licem držati ovalno ogledalce svo vrijeme šminkanja. Puna povjerenja se prepuštala njenoj uvježbanoj ruci. Dozvoljavala joj je da koristi sjenila i razne olovke po svom nahođenju. Tek bi se na kraju pogledala u ogledalu i nasmijala. «Vi ste čarobna vila,
Dani». Bila je jedina njegovateljica kojoj je znala ime.
- Hoćemo li na spavanje? – pitala ju je Lucia jedno veče. – Dani je na drugom spratu, nema vremena večeras za vas.
- Neka siđe i sama mi to kaže – odmahnula je prezrivo rukom. – Dotle ne idem ni sa kim drugim.
Čekala je strpljivo u sali za ručavanje. Nije se brinula ni kad je ostajala posve sama, kad su svi drugi štićenici već bili povedeni na spavanje.
- Idemo – rekao je Jean-Marie i krenuo da pogura fotelju. – Večeras smo zakasnili, oprostite.
- Ne, nikako, imam randez-vous – otegnula je spokojno uzdižući gornji kut desne usne.
- Dani će doći po mene, dogovorile smo se tako.
- Večeras neće doći. Kasnimo, shatate li vi to?
- Ne shvatam. Nije me briga za to. Ako ona ne dođe ostaću do jutra u ovoj fotelji.
Jean-Marie se uspeo na drugi sprat da pronađe Dani.
- Imaš randez-vous – zakihotao se. – Mademoiselle te čeka.
- Kako to? – začudila se Dani. – Lijepo sam joj objasnila da večeras nisam na njenom spratu.
- Idi ti samo dole. Ja ću završiti ovdje, ne brini.
Jedno jutro ju je dočekala s uzvikom «Sretan rođendan!».
- Otkud znate da mi je rođendan? – upitala je Dani.
- Rekla mi prije dva dana ona tvoja prijateljica. Ona malehna portugalka crne kose.
- Dvadeset šest godina… koja sreća – uzdahnula je. – Kupila sam ti jedan mali poklon. Pogledaj u onoj plavoj kesi do zida.
- Ali ovo je previše, gospođo! – uzviknula je Dani kad je iz kese izvukla flašu šampanjca «Dom Perignon». – Vaš bi se sin naljutio da sazna za ovo.
- Ne bi. Njemu sam i naredila da mi to nabavi za tebe. Sve su sad pare u njegovim rukama. Uostalom, on misli da je to sitnica.
- Oprostite, gospođo, ali se prethodno moram raspitati smijem li to uzeti – prišla je i poljubila je u obraz zahvaljujući se. – I ako ne budem uzela neću zaboraviti na vašu pažnju.
- Ti ćeš to ponijeti . Uzmi kesu i snesi to u svlačionicu.
Dani se nije usudila uzeti poklon. Tri dana je Elisabeth navaljivala na nju traženjem da ga uzme. Tri dana je Dani izvrdavala nadajući se da će starica zaboraviti. Na kraju je progutala stid i otišla glavnom šefu da pita šta da radi.
- Oho-ho! Dom Perinjon!? Koja godina?
- Nemam pojma. Ne razumijem se puno u alkoholna pića.
- U redu. Idem s vama kod nje u sobu.
Čitava ekspedicija se pridružila Dani i šefu. Nikad se još nije desilo da se nekom od osoblja nudi takav poklon. I to još za rođendan. Istina, familije štićenika su ostavljale koverte s novcem direkciji da se na Božić podijeli radnicima. Te koverte su slagane u kasu i trošene na feštu koja je organizovana jednom godišnje i na koju su svi zainteresovani bili pozivani da dođu. Bilo je raznoraznih jela i kolača u izobilju. Obavezno je prisutne uveseljavao neki manje poznati komičar, baletska ili muzička drugorazredna trupa. Koliko će se novca spiskati na zabavu je zavisilo od darežljivosti familija. Kako gazda u tu svrhu nije trošio sopstvene pare mogao je taj dan da zablista širokogrudošću. Amina je prisustvovala tom slavlju dva puta. Trudila se da ne obraća pažnju na budne poglede, zlobno šaptanje i smijuljenje dežurne ogovaruše što je sjedila u krugu odabranih u vrhu sale. Ekipa s kojom je sjedila je nastojala da se ponaša bezbrižno i opušteno. Namjerno je bučnim smijehom, dizanjem flaša u zrak i nazdravljanjem na raznoraznim jezicima vezivala neodobravajuće poglede za svoj sto.
- Svakako misle da smo mi luckasti kao i naši starci – smijala se Lucia.
- Hajmo organizovati muški striptiz – predložio je Jean-Marie. – Kad već imamo binu da je iskoristimo.
Lako je prikupio dobrovoljce. Dva pomoćna kuhara, jedan tehničar, Mladen, Jean-Marie i Yoones su uz muziku i mazne plesne pokrete počeli s ritmičkim svlačenjem. Bacali su komad po komad odjeće u publiku, vješto, uz ozbiljne, ujednačene gestove sve dok nisu ostali samo u gaćicama.
- Čarape! – podvrisnula je Lucia. – Morate skinuti i čarape!
- Zašto ne i gaćice? – nasmijao se kuhar Fabrice i pošao rukom prema lastišu bokserskog šorca.
Salom se prolomilo navijanje. Jedni ženski piskavi glasovi su tražili da se striptiz dovrši kako treba. Drugi prenemagajući, pomognuti zaklanjanjem lica šakama su zahtjevali da se stane ukraj nemoralu. Muškarci na bini su se vrtjeli, pljeskali po zadnjicama okrenutih prema publici, dizali noge visoko u zrak, imitirali plesačice kabarea naglim izvijanjem glave u stranu i pozadi. Toliko su bili uspješni – sasvim malo su se izmotavali – da bi neko neupućen pomislio da su tačku danima uvježbavali.Više puta su kretali s obe ruke prema gaćicama kao da će da ih ipak skinuti, zatim se zavrtjeli u struku i ramenima i poskakivali u usaglašenom plesnom ritmu. Oni su te večeri prolomili debeli sloj leda kojim se direkcija inače ograđuje od osoblja tako da su do ponoći svi šefovi, direktor, računovođe i njihovi zamjenici plesali, pili i kihotali se. Uštogljeni okovratnici su se olabavili, dugmići na košuljama otkopčali, sve kravate su poskidane s vratova. Čak su i konobari hotela bili prijatno iznenađeni tolikom veselošću i prisnošću jednog velikog kolektiva.
Sledeće godine – Jean-Marie je otputovao u Australiju da nauči engleski a Mladen, razočaran propalom ljubavnom vezom, nestao – zabava se nije pokrenula s mrtve tačke. Čileanska muzička trupa predvođena Gracijom, Elijinom ćerkom, nije poznavala nijedan značajniji muzički hit što se slušao u Evropi. Gracijin slabašan glas, nije mogla da podigne niti jedan visočiji ton, je toliko ugnjavio slušaoce da su bili presretni kad se debela glavna pjevačica, sa meksikanskim sombrerom na glavi, konačno poklonila i otišla. Razgovaralo se uljudno, pilo umjereno i pazilo na reakcije blijedih, tužnih lica primjernih rukovodioca. Dežurna ogovaruša – što je rijekom prolivenih suza, naglašavanjem svake i najsitnije greške potčinjenih joj pomoćnih i po školskoj spremi ravnopravnih joj medicinskih sestara, a ako je vjerovati zlim jezicima najviše davanjem svog mršavog sitnog tijela onome kome ga je trebalo dati u cilju napredovanja – je sjedila onamo gdje je od dana dolaska u dom zacrtala da mora sjediti i skoro čujno opanjkavala svaku siluetu koja se usudi zakoračiti salom hotela «Beau Rivage», zaplesati, dopuniti tanjir ukusnim jelima što su se hladila u vrhu sale, tik pred njenim budnim, zašiljenim nosem.
Amina je prišla bifeu, napunila tanjir kolačima i potom se obratila mladom konobaru glasno:
- Napravite mi jedan paket da ponesem kući.
- A? – zbunio se mladić.
- Tako se kod nas u Bosni radi po završetku svadbe. Kad preostane previše jela – zvanicama se natrpaju u pakete – osvrnula se da osmotri slušaju li je s glavnog stola. Kad je shvatila da je sva pažnja usmjerena na njena leđa dodala je:
- S pogreba se ništa ne nosi. Ne morate se truditi.
Otad više nije prisustvovala tim jednogodišnjim slavljima. Nije htjela da je «veliki» podsjećaju na njeno malo mjesto što su odvojili za nju i njoj slične. Nije htjela da dozvoli da joj odgrizu još jedan komad ionako poljuljanog samopouzdanja. Drugi su išli iz inata. Da se najedu za svoje pare kad ih drugačije ne mogu dobiti. Da se još jednom uvjere u nevjerovatnu zategnutost hijerarsijske ljestvice u kući čiji su samo zadnji stepenik po kome se gazi bez zaziranja.
****
Mademoiselle je snagom svog aristokratskog instikta namirisala nezdravost odnosa što su je okruživali. Čitav život se obilato koristila tuđim uslugama. Znala je da može ostati velika dama u očima svojih malih ljudi samo ako ih istinski poštuje. Iako je zadnjih godina znala pretjerivati u svojim zahtjevima nije u njih u njih unosila ni trun oholosti i nipodoštavanja. Pored Dani se osjećala lijepo i bila joj je zato zahvalna. Njena prirodna nesalomiva potreba da nekom sitnicom makar malo uzvrati za pažnju što joj se ukazuje se morala zadovoljiti. Nije shvatala da joj neko drugi to pravo smije uskratiti. Shvatila je da se Dani boji primiti poklon i da je pominjanje njenog sina samo nevješt izgovor. Tri dana je premišljala koji bi to mogao biti razlog njene očite zaplašenosti.
Kad se Dani pojavila s pratnjom na vratima sve joj se pojasnilo. Pogledala je u vretenastu sitnu crnkinju Floru, u tigraste Patricijine oči ispunjene zlobnim iščekivanjem, u šefa što se svjestan svoga ranga probio korak ispred svojih potčinjenih…
– Dodaj mi tu plavu kesu, drago moje dijete – započela je teatralnim glasom. – Ovo je zanemarljivo mala nagrada za tvoju nemjerljivu dobrotu kojom si me počastvovala.
Izvadila je flašu iz kese i podigla je s obe ruke da je publika dobro vidi.
- Ovo dajem samo tebi, jedinoj koja je istinski vrijedna da se na nju misli.
Zastala je trenutak kao da je to namjerno glasno deklamovanje zamorilo.
- Hoćeš li biti dobra i izbaciti ovu bandu lešinara iz moje sobe?
Koji mjesec kasnije njena svijest se skoro u potpunosti pomutila. Nije prepoznavala ni sina ni unuka, čak je i Dani teško i samo povremeno zapažala. Tad je započelo neslošljivo često za uši ubitačno dozivanje «Mademoiselle» i trajalo više od pola godine, do njene smrti.
(Nastavak slijedi)
