Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Za četrnaest mjeseci klerikalizam i populizam “nove vlasti” uništili su temeljne vrijednosti u Crnoj Gori

Kako obnoviti urušeni sustav

 

Vlast stvorena u samostanu Ostrog u petak, 4. veljače, prošlost je. U narednim danima i tjednima, razmjeri posljedica guvernerove, u osnovi kvislinške, politike “promjena” inaugurirane nakon 30. kolovoza 2020. – kao političkog produkta kleronacionalističke kontrarevolucije koja je započela liturgijama Srpske crkve krajem 2019.

Sada je premijer u “tehničkom mandatu” Zdravko Krivokapić bio ponizno iskren kada je rekao da je ispunio Amfilohijevu volju. Nema mjesta ismijavanju, učenik je pratio učitelja koliko je znao i mogao – ključni zadatak da se moderna Crna Gora depersonalizira i pretvori u predgrađe “srpskog sveta” odrađen je temeljito, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. I tako skoro godinu i pol.

U četrnaest mjeseci, a sve pod krinkom “ispravljanja nepravde” prema Crkvi srpskoj, nova vlast upečatljivo je demontirala temeljne vrijednosti crnogorskog društva. Unutar institucija i izvaninstitucionalno, uz pomoć Beograda i samostalno, plaćenički i dobrovoljački…

Novi ljudi, koje je nova vlast instalirala u državne institucije i poduzeća, imali su samo jedan zadatak – ekonomski uništiti Crnu Goru, politički sustav pretvoriti u farsu, a društveni sustav podrediti strateškim političkim interesima izvana. I sve je to učinjeno uz prešutno odobrenje zapadnih veleposlanstava. Nije to bilo zasljepljivanje Zapada, nego oslobađanje Đukanovićeve vlade da donese novu, “demokratsku”. I sve to uz svakodnevne javne izjave, od veleposlanika Reinkea i Maddoxa do veleposlanika Webera, da su promjene dobrodošle. Uz veličanje „mirne promjene vlasti“ – važni zapadnjaci u biti su prešutjeli stvarnost i tako posredno podržali ideju koja je na ovim prostorima vladala još od Načertanija, od žrtvovanja slobodne Crne Gore 1918.; od Memoranduma SANU-a koji je doveo do krvavog raspada SFRJ, pa sve do današnjeg projekta „srpskog sveta“. Ukratko – Crnu Goru treba depersonalizirati i ostati samo kao geografska odrednica. Nešto bolje od 1918.

I dok su zapadnjaci šutjeli, bivši suverenisti su i ovdje bacali maske na zemlju. Vrijedi se osvrnuti i vidjeti kako su “kritički mediji”, poput koncerna “Vijesti”, ali i predstavnici brojnih nevladinih organizacija, bili otvorena, glasna platforma i servis kontrarevolucionarnom litvanskom pokretu. Kako su gađali sve one koji su digli glave i ukazivali na propadanje Crne Gore; kako su crnogorsku omladinu, pobunjenu protiv kleronacionalizma, nazivali “milogorcima”, “sendvičima”, “pećinskim Crnogorcima”, “komitama”, a istinski vjerodostojne medije etiketirali kao “plaćenike bivšeg režima”. U najavama bivših suverenista, u Crnu Goru teku od kolovoza med i mlijeko. I počelo je pomirenje.Dan nakon tog mitinga u Podgorici, te “crvene pobune” protiv isijavanja zla šovinizma nakon 30. kolovoza, jedan od osnivača “Vijesti” i jedan od “otaca” Ure, Miodrag Perović, trijumfalno, kao bivši suveren, pokušao je “ludoj crnogorskoj omladini” objasnio da su na izborima, zapravo, “poraženi i četnička i partizanska Crna Gora” i da će vlast biti inkluzivna bez Mile Đukanovića i “Prve obitelji”. Dakle, bez scene i vrlo smišljeno, sveo je na istu razinu, bez srama i obraza, njemački željezni križ mesara Pavla Đurišića i onu krvavu mačku svećenika Mace Vukojičića s onim legendarnim osmijehom narodnog heroja Ljube Čupića koji strijeljan u Nikšiću ili ona dva sjajna crna oka Crnogorska antifašistička heroina Vukica Mitrović, strijeljana na Banjici.Negdje tih dana, kada je nastala ova podmukla Perovićeva paskvila, na asfaltu ulica crnogorskih gradova, na kućama u Pljevljima, osvanuli su zli grafiti milosrđa Svetog Save: „Turci, strvina iz Crne Gore“, „Nož, Srebrenica žica“… I danas postoje spomenici ovoj „uključujućoj vlasti“, kao što je grafit „General Ratko Mladić“ ostao kao zadužbina vlasti koja je porazila partizansku i četničku Crnu Goru. Ovaj ogledni primjer primitivne manipulacije bolje od svega pokazuje tko je i sve i kako, svjesno ili nesvjesno, plaćenički ili dragovoljački, Crnu Goru povukao na dno. I da je ispisivanje spomenika Ljubi Čupiću samo nastavak priče o “inkluziji”, samo u izvedbi četnika. Da se ne zaboravi, osim nedjela Vlade i onih koji su im dali vjetar u leđa poganskom radu.

U petak, 4. veljače, tračkala je nada da će se Crna Gora vratiti, ne starim vladajućim strankama, ne praznim mantrama pomirbe, ne nekim novim neprirodnim političkim koalicijama, već na putu ka budućnosti civilnog društva. I to se možda čini kao neostvariva želja, ali treba pokušati proći kroz zbirku građanskih vrijednosti. Do sada zanemareni glasovi građanskih aktivista pokazuju put u budućnost partijama, koje se moraju osvrnuti i vidjeti greške prošlosti ako Crna Gora želi obnoviti vlastito društvo. Prosvjetiteljski građanski pokret umjesto stranačkog elitizma.

Pobjeda će idućih dana kroz istraživačke tekstove pokušati čitateljima pružiti uvid u to kako je uništen politički, ekonomski i društveni sustav u Crnoj Gori. Dio inventara razaranja Crne Gore donosimo kroz ovaj pregled korak po korak.

U raljama srpskog sveta

Pobjeda je još u srpnju 2020. godine analitički pisala o realizaciji projekta “Srpski svet”, istražujući kako je stvorena međunarodna infrastruktura za podršku prosrpskim strankama uoči izbora u Crnoj Gori. Brojni analitički tekstovi novinara našeg lista pokazali su da je mreža aktivirana preko službenog Beograda, centara Srpske crkve u SAD-u i Europi, te velikog broja raznolikih srpskih organizacija u Crnoj Gori i lobističkih grupa u inozemstvu. Neposredni cilj tada, tijekom parnice, bio je destabilizacija i rušenje crnogorske vlasti koja “diskriminira Srbe u Crnoj Gori” i pokušava “zbrisati Mitropoliju crnogorsko-primorsku Srpske pravoslavne crkve”, navode brojne srpske adrese u Beogradu, poglavar Crkve srpske, pa sve do brojnih srpskih paradržavnih organizacija i udruga. Pobjeda je tada otkrila da je u jeku epidemije krune Vlada premijerke Ane Brnabić donirala jednokratnu pomoć od 1,64 milijuna eura društvima i udruženjima Srba u Crnoj Gori, “za realizaciju projekata i podršku u radu”. Bio je to samo nastavak ulaganja Beograda u srpske domoljube u Crnoj Gori: Aleksandar Vučić je iz državnog proračuna izdvojio 3,4 milijuna eura za kupnju i opremanje prostora “Srpske kuće” u Podgorici. U manje od dvije godine službeni Beograd je srpskoj političkoj opciji u Crnoj Gori “napumpao” čak pet milijuna eura.

Radilo se samo o provedbi strategije koja je davno osmišljena. Beograd je čak i tijekom predizborne kampanje 2016. upumpavao mnogo novca u srpske stranke i ekstremističke skupine pod okriljem Srpske crkve. Znanstvene procjene specijalnog državnog tužitelja Milivoja Katnića, tijekom suđenja za pokušaj terorizma, govore da je u Crnu Goru 2016. godine “za srpsku stvar” na razne načine donijeto oko 15 milijuna eura.

Nakon propasti državnog udara 2016. strategija se promijenila. Tijekom liturgijskog pokreta novac je dolazio preko najmoćnije srpske (ne)vladine organizacije – Srpske crkve. Tako je sredinom 2020. godine u Libertyvilleu kod Chicaga, koji pripada Eparhiji Novi Gračani i Srednjozapadnoameričkoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, počelo prikupljanje sredstava za pomoć lokalnim prosrpskim strankama, koje bi, kako je planirano, trebale biti sve na jednoj listi. Kasnije će se stvoriti front – koalicija “Za budućnost Crne Gore”, koju će u suštini predvoditi mitropolit Amfilohije.Plan je bio širok – srušiti vlast u Podgorici, promijeniti crnogorsku državnu politiku, omogućiti stvaranje “srpskog sveta”, ograničavajući trokut Banja Luka – Beograd – Podgorica kao pretežno srpski politički prostor, što će, naravno, biti utemeljen na pravoslavlju i geopolitički zaštićen od Rusije Vladimira Putina.Prozapadna Crna Gora, članica NATO-a, ključna je prepreka za realizaciju tog plana, a Milo Đukanović, “kao igrač Zapada”, najveći je problem koji treba otkloniti.

Milomir Stepić, viši znanstveni savjetnik na Institutu za politiku u Beogradu, partnerskoj organizaciji Ruskog instituta za strateške studije, zatim je sažeo korijenske uzroke napada na Crnu Goru.

– Crna Gora je NATO tvorevina koja je posljednji otpor izlazu morima koja okružuju Balkan, posljednji ventil gdje Srbi – a to znači i Rusi – mogu imati izlaz na Mediteran – kaže Stepić i naglašava da ako Crna Gora ostane srpska i pravoslavna, “pripadat će civilizaciji sa središtem u Rusiji.”

Bilo je jasno da velikosrpski projekt izravno ugrožava postojanje samostalne Crne Gore i Crnogoraca. Vidjelo se i da vlast koju vodi DPS s Milom Đukanovićem, da Vlada na čelu sa Duškom Markovićem, da crnogorske sigurnosne strukture nisu znale, željele i znale braniti Crnu Goru. Mnogi u tadašnjoj crnogorskoj vladi s visoka su gledali na javne planove srpskog ekstremističkog historičara Aleksandra Rakovića, na otvorene prijetnje “Zavjetnika” pod kontrolom srbijanske BIA-e… Okoštala trodesetljetna vlast nije osjećala opasnost koja se prijeti Crna Gora.

Nakon izbora 30. kolovoza, projekt, benigno nazvan “Ne damo svetinje”, konačno je preformuliran u “Srpski svet” i postao dio političkog programa nove vlasti. Ritualno noćno postizborno ljubljenje nositelja liste “Za budućnost Crne Gore” Zdravka Krivokapića i mitropolita Srpske crkve Amfilohija Riste Radovića bio je obred inicijacije: sjena “srpskog sveta” prekrila je Crnu Goru.Gotovo sve što je učinila “apostolska” vlast, podržana od strane građanskog pokreta Ura na čelu s Dritanom Abazovićem, dovelo je do podčinjavanja Crne Gore pravilima “srpskog sveta”. Naravno, sve je bilo podređeno interesima države Srbije i državne Crkve srpske. Vlada Crne Gore je bez odluke Vlade (!) naložila Upravi za katastar da se Cetinjski manastir prisilno prenese u vlasništvo Crkve srpske; Vlada Crne Gore žurno odobrila izgradnju dva nova hrama Srpske pravoslavne crkve u Budvi i Žabljaku!?

I nije ni čudo da je premijer Krivokapić, koji je sat vremena prije nego što će biti smijenjen, donio uredbu o prijmu u crnogorsko državljanstvo bez preduvjeta, stvorivši tako okvir za demografsku ekspanziju pravoslavaca, stvorivši vojsku novih građana, Srba i Rusa, koji bi Crnu Goru zacementirali u okvire “srpskog sveta”. Ako se u skoroj budućnosti formira vlada koja će štititi crnogorske nacionalne interese, trebat će godine i upornost da se Crna Gora izvuče iz ralja “srpskog sveta”.

RASPUŠTANJE ANB-a

U sklopu plana uništenja Crne Gore bio je – kolaps sigurnosnog sektora. Agencija za nacionalnu sigurnost i Vojska Crne Gore bile su najvažnije karike koje je trebalo prekinuti i preoblikovati. Prije nego što je postao prvi čovjek ANB-a, prvo kao v.d., a kasnije i kao ravnatelj Agencije, kotorski odvjetnik Dejan Vukšić nije se eksponirao u javnosti. Njegovo je ime uglavnom procurilo kroz izvještaje u crnoj medijskoj kronici, kao pravnog zastupnika nekih istaknutih članova mafijaških klanova. Kasnije će se pokazati da je bio i odvjetnik nekih zanimljivih ljudi iz Rusije, bivših pripadnika ruskih službi koji su “od mirovine” počeli trgovati nekretninama u Crnoj Gori, uglavnom na primorju.

U političku orbitu bacio ga je litijaški pokret, a posebno prijateljstvo sa sveštenikom Srpske crkve Mijalom Backovićem, veteranom 63. niške padobranske brigade i, kako se doznaje, osnivačem nekih srpskih ekstremističkih bratstava te udrugama poput “Miholjskog zbora”. Na izborima 2020. godine Vukšić je bio nositelj liste „Za budućnost Kotora“, a kasnije, nakon izborne pobjede, izabran je za predsjednika Skupštine općine Kotor. Ispada da je Vukšić imao znatno veće ambicije od političkog aktivizma na lokalnoj razini. Zahvaljujući potpori Crkve Srbije, odobrenju prosrpske Demokratske fronte i njihovih mentora iz Beograda, premijer Zdravko Krivokapić predložio je odvjetnika Vukšića za vršitelja dužnosti ravnatelja Agencije za nacionalnu sigurnost. Nekoliko mjeseci kasnije Vukšić je imenovan ravnateljem Agencije, iako je time prekršen Zakon o Agenciji za nacionalnu sigurnost koji ne dopušta da politički aktivist bude izabran na čelno mjesto u ANB-u.

Naravno, Vladi stvorenoj u Ostrogu ovaj “nebitan” pravni detalj nije zasmetao, niti iskusnom odvjetniku Dejanu Vukšiću da ne prihvati novi angažman, koji je, mora se priznati, s velikim žarom prihvatio i prionuo na posao.Prvi potez Dejana Vukšića bio je preuzimanje kontrole nad agentima ANB-a koji su služili bivšem ravnatelju i bivšoj Đukanovićevoj vladi. To je učinjeno planski – počelo je sporadičnim “pucanjem afera”, poput one o spaljivanju dokumenata na Žabljaku, za koje se pokazalo da su – lažne informacije. A onda je krenula afera oko prisluškivanja specijalnog državnog tužitelja, koja je imala istinitu osnovu. I što je Vukšiću poslužilo da pridobije na svoju stranu dio agenata koji su služili staroj vlasti i da ih iskoristi, “kao pokornike” – da ANB podredi srpskoj BIA-i!

U tekstovima Pobjede identificirani su brojni prolaznici koji su svojevremeno pratili srpske ekstremističke organizacije, a potom se brzo prilagodili novim zadaćama i počeli špijunirati – “ekstremne Crnogorce”. Pobjeda u nizu tekstova otkrila je, prije i nakon događaja od 4. i 5. rujna na Cetinju, kako je taj mehanizam funkcionirao. Osim davanja važnih operativnih podataka, važni dužnosnici BIA-e savjetovali su Vukšića o pravcima djelovanja u borbi protiv domoljuba, komita i ostalih “crnogorskih ekstremista”, kako to vole reći vlasti u Beogradu i Podgorici. Za nekoliko mjeseci ANB je doslovno postao ogranak srpske službe. I nije slučajno, tvrde izvori Pobjede, da je Dejan Vukšić osobno otkrio imena i prezimena operativaca CIA-e i ANB-a članovima skupštinskog odbora za sigurnost. Bila je to “pokazna vježba” razbijanja ANB-a.Srpski izvori našeg lista ističu da je Vukšić tijekom čestih boravaka u Beogradu uspostavio odličnu suradnju s Markom Parezanovićem, šefom Uprave sigurnosti BIA-e, osobom od povjerenja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Na terenu, u Crnoj Gori, prema izvorima Pobjede, za koordinaciju je zadužen Mićo Rogović, savjetnik u Veleposlanstvu Srbije u Podgorici, moćni poslanik SNS-a, koji je spona između vodstva ANB-a i vodstva BIA-e.

Zajedničke aktivnosti ANB-a i BIA-e najbolje su se vidjele 4. i 5. rujna na Cetinju, ali i nakon toga. Kako javlja Pobjeda, na jednoj od sjednica saborskog Odbora za obranu i sigurnost, direktor ANB-a Dejan Vukšić osobno je članovima Odbora dao informaciju da je više od 35 sigurnosno zainteresiranih osoba pod okriljem Srbije u Cetinjskom samostanu još od 3. rujna.Kako je onda moguće da se – više od tri mjeseca nakon dramatičnih događaja na Cetinju – istraga crnogorskog sigurnosnog sektora “gazi na mjestu”, da identitet sumnjivih osoba i veze osoba s kriminalnim miljeom s određeni policajci nisu otkriveni?Šutnja sigurnosnog sektora je, očito, svojevrsna “mrtva straža” za nesaznavanje istine. Ali ne samo o dramatičnim događajima na Cetinju – potpuno je razotkriven obrazac djelovanja ANB-a, otkako je Dejan Vukšić na čelu. I jasno je da je ANB “reprogramiran” da ne služi zaštiti nacionalnih interesa Crne Gore.

RUŠENJE MINISTARSTVA OBRANE I VOJNE SIGURNOSTI

Kada je Zdravko Krivokapić 5. prosinca 2020. izgovorio tekst premijerove prisege, dvije novoimenovane ministrice – Vesna Bratić i Olivera Injac – brzo su se prekrižile u pozadini, moleći da sve prođe kako treba. Tko zna što su mislili, ali ministrica obrane Injac se bacila na posao i vrlo brzo se pokazalo koje su njezine stvarne namjere. Ministrica obrane je u 14 mjeseci vrlo detaljno razmontirala sustav. Bivša profesorica na UDG-u, čiji je jedan od osnivača Milo Đukanović, krenula je s brzim promjenama u rukovodstvu, kako bi u potpunosti promijenila strukturu – ali i politički profil – vrha MO. A, mora se priznati, šutljiva ministrica je sve to predano radila. Ali ne pametno – gotovo da nije bilo veće odluke o imenovanju koja je bila zakonska ili ustavna. Počevši od imenovanja umirovljenog zastavnika Miodraga Jokanovića na dužnost u obavještajnom sektoru, imenovanje djelatnog časnika, potpukovnika Veljka Mališića za državnog tajnika, bez prethodne odluke Vijeća za obranu…Ministrica Injac povukla je najkontroverznije poteze s namjerom da “reorganizira” Obavještajno-sigurnosnu upravu, centar za prikupljanje i razmjenu svih tajnih podataka suradnje s NATO-om. Imenovanje bojnika Radula Čovića i Ivice Šimonovića na visoke položaje u OBD-u, bez ozbiljnih sigurnosnih provjera – kojima bi se eliminirao barem bojnik Čović zbog kompromitiranja tajnih podataka NATO-a – teško se može ocijeniti neiskusnom ministricom. Tim više što je ministrica Injac imala jasno upozorenje od vršitelja dužnosti ravnatelja OBD-a Aleksandra Šaranovića, iskusnog obavještajca sa značajnim vezama u sigurnosnim strukturama Saveza. To što se Šaranović pokušao “miješati u svoj posao” okarakterizirala je kao njegov veliki grijeh, pa je uslijedila odmazda – 12. ožujka državna tajnica Sandra Bulatović je Šaranoviću naložila da pod prijetnjom vojne policije (!) napusti ured, a kasnije mu je i izdana zabrana ulaska u zgradi Ministarstva obrane u ulici Jovana Tomaševića.

O svim tim aktivnostima ministrice Injac pisala je Pobjeda, ali izostala je reakcija države. Još kada je naš list otkrio aferu Simijanović, veze američko-srpskog špijuna s potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem i mito oko nabave oružja za MORH. A onda je krenula inventura nezakonitih radnji vrha MORH-a. Kako je Pobjeda pisala, bivši ravnatelj Uprave za ljudske potencijale Mihail Volkov podnio je 23. ožujka 2021. godine kaznenu prijavu Specijalnom državnom odvjetništvu u kojoj se Injac tereti za zlouporabu položaja zbog nezakonitog zapošljavanja vojnog umirovljenika Miodraga Jokanovića i njegovog imenovanja u Obavještajno-sigurnosnu upravu.Samo dvadesetak dana kasnije, 13. travnja, kako je Pobjeda jedina ponovno izvijestila, Mihailo Volkov podnio je još jednu kaznenu prijavu Specijalnom državnom odvjetništvu protiv ministrice obrane Olivere Injac, ponovno optužujući je za zlouporabu položaja prilikom imenovanja pukovnika Veljka. Mališić.

Tu nije bio kraj: nakon dvije kaznene prijave uslijedila je nova – u aferi “kadeti”, kada je ministar Injac diskriminirao kandidata Marka Mitrovića i spriječio mladića da ostvari svoj životni san i školuje se za pilota na Ikaronu. Zrakoplovna akademija u Ateni.Zahtjev za skidanje imuniteta koji je Specijalno državno tužiteljstvo uputilo Skupštini Crne Gore potvrdilo je pravovaljanost kaznene prijave koju je protiv ministra obrane Injaca podnio bivši ravnatelj Uprave za ljudske resurse Mihail Volkov.

Ovo je samo dio mračnog mozaika u biografiji Olivere Injac kao ministrice obrane. Osim izvanredne provjere NATO obavještajnih stručnjaka iz sigurnosnog sektora (ISO), službenim kanalima iz Bruxellesa, ali i iz obavještajnih krugova velikih zapadnih sila, počela su pristizati brojna pitanja. Zbunjenost, slučajne pogrješke ili namjera? O tomu će uskoro odlučiti crnogorsko pravosuđe. Jedno je sigurno – Olivera Injac imala je razrađen sustav za rušenje sustava u Vojsci Crne Gore.

Draško Đuranović, Pobjeda, Podgorica, 6. 2. 2022., https://www.pobjeda.me/clanak/kako-obnoviti-uruseni-sistem

Povezane objave

Gramzljivi i dvolični Lenjin i Staljin

HF

ŠOK ZA BIJELU KUĆU Kongresnica objavila video dokaze da su Bidenovi uključeni u međunarodnu trgovinu ljudima

hrvatski-fokus

Katarska kriza – klopka koja čeka žrtvu

HF

Nitko ne zna opseg izbornih prijevara

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više