Bl. Alojzije Stepinac svijetli svetošću nad mračnom politikom manipulacije i laži SPC-a
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916.godine u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.
U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran. Ujesen 1919. godine, upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
Dana 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
Uhićen 18. rujna 1946.godine, 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.
Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Alojzija Stepinca.
http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/o-stepincu/zivotopis/100
Alojziju Stepincu u cijelosti, je presuda poništena tek 22.srpnja 2016.godine kada je kardinal proglašen nevinim.
Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca
Kanonizacija Bl. Alojzija Stepinca bila bi kraj srpskim manipulacijama i lažima, stoga se Srpska pravoslavna crkva žestoko bori protiv nje. Pisma koje je patrijarh Irinej slao papi Franji naišla su kod njega na razumijevanje, jer mu je zbog njegove zamišljene misije ekumenizma potrebna suglasnost svih kršćanskih vjerskih zajednica.
„U svijetu izmučenom ratovima, mržnjom, nacionalizmima i podjelama, zajednička molitva i zajedničko zauzimanje za veću pravednost ne mogu se odgađati. To su propusti koje si ne možemo dopustit….naše zajedničko svjedočanstvo molitve i vjere donijeti će plod, a vaš pohod ojačati već vrijednu suradnju među luteranima, pravoslavnima i katolicima…. pozvani smo nikada se ne umoriti na tom putu pravednosti ne može se djelovati sam; pravednost se za sve ljude moli i traži zajednički.“ rekao je papa Franjo na molitvenom tjednu za jedinstvo kršćana prigodom svog posjeta Finskoj https://ika.hkm.hr/novosti/papa-franjo-ekumenizam-je-nepovratni-put/
Papa Franjo govori o pravednosti, a u slučaju kanonizacije Bl. Kardinala Alojzija Stepinca nije preispitivao pravednost Srpske pravoslavne crkve i njenu ulogu u podupiranju etničkog čišćenja u Hrvatskoj i genocida u Srebrenici, u neviđenoj brutalnoj agresiji na Hrvatsku i BIH od 1991. do 1995. godine.
Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici, njemačko Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohteVölker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom ‘Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima’, rujan 1995. godine, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke. I to ne samo radi zadane teme nego i kao izraz čuđenja zašto to nije poznato u Vatikanu; postavlja se pitanje zašto je papa Franjo dopustio da takva Crkva suodlučuje o tome je li veliki mučenik i blaženik Alojzije Stepinac dostojan postati svecem?
„Patrijarha Pavla odveli su 1995.godine u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe! „ Mirko Đorđević,
https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf str129
SPC i kanonizacija bl. Kardinala Alojzija Stepinca
Patrijarh Irinej je u intervjuu za Politiku (koji je prenijela agencija Tanjug 2. srpnja 2014. godine ) rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanoniziran do kraja 2014. godine bile „veliko iznenađenje za srpske arhijereje, jer – „da neko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani“.
Licemjerno, podlo i pokvareno, jer SPC nikada nije tražila suglasnost kod proglašavanja svojih sveca-četnika koljača od drugih kršćana, a pogotovo nije od Katoličke Crkve.
„Kardinal Stepinac je svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. ožujka 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za „najveće prokletstvo Evrope“ i upravo te riječi zabilježio u svom dnevniku odmah poslije kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske“, piše patrijarh Irinej.
Na takve objede odgovorio je sam Stepinac na suđenju 1946. godine, ali to patrijarha Irineja nije zanimalo: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Vi me optužujete kao neprijatelje države i nacionalne vlade. Molim vas, recite mi, koja je vlast bila za mene 1941. godine? Je li Simović u Beogradu ili u Londonu ili njoj u Jeruzalemu, ili u šumi ili u Zagrebu? Doista, i 1943. i 1944., je li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste bili za mene od 8. svibnja 1945. Mogu li vas slušati u šumi i ovdje u Zagrebu? Može li se dvojica majstora ikada služiti? Nije to katolički moral, ni međunarodnim ni univerzalnim ljudskim pravima. Ovdje nismo mogli ignorirati moć, čak i kad bi bila ustaška, bila je ovdje. Imate pravo pitati me i nazvati me nadležnim od 8. svibnja 1945.!
(Nastavak slijedi)
