Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Zaključci i obveze Hrvatskoga Narodnog Sabora u Mostaru

Bošnjačko el mudžahedinski unitaristi u iščekivanju

 

Muslimansko bošnjačka medijska agresija, koja vodi u nastavak oružanog sukoba između Bošnjaka i Hrvata, na zaključke Hrvatskog Narodnog Sabora održanog 19. veljače 2022. u Mostaru, najbolji je pokazatelj teškog i obespravljenog položaja hrvatskog naroda u američko-daytonskom federalnom entitetu. Ako ni zbog čega drugog, a bezbroj je i drugih razloga, onda je se Sabor trebao održati baš da se pokaže bošnjačka strana u onom pravom okupatorsko radikalnom ozračju u kakvom se, pod različitim maskama, nalazi i djeluje sve od pojave muslimanskog manifesta “Islamske deklaracije”. Iako su pisani na različitim mjestima i nacionalno religijski različitim piscima, velikosrpski SANU i velikomuslimanski MANU, dvije su iste nacifašističke ideologije koje su obilježile kraj krvavog i ratnog dvadesetog stoljeća na europskoj periferiji. Dok se za velikosrpski nacifašizam, SANU, može kazati da je djelomično pobijeđen, za veliko muslimanski MANU može se reći da nije. I ne samo da nije pobijeđen, on nije ni zaustavljen, što potvrđuje i njegova današnja ratna osvajačka politika širenja teritorija. Da je pobijeđena velikomuslimanska ideologija krvi i tla zasigurno ne bi bilo ni razloga za održavanje izvanrednog Hrvatskog Narodnog Sabora.

A izvanredno znači da je pet do dvanaest, i da je bilo kakav zajednički hod federalnih partnera, a sad već i protivnika bošnjačkih unitarista i hrvatskih eurodemokrata, apsolutno nemoguć bez novog federalnog preuređenja. Da su Muslimani a zatim Bošnjaci dotjerali hrvatski narod, gotovo, u položaj raje iz vremena turskog zuluma, čime potvrđuju da su uistinu kako se vole zvati, potomci Osmanlija, pokazuje i činjenica da je to 1. izvanredni održani Sabor hrvatskog naroda u, beogradskim tajnim muslimansko-srpskim pregovorima, podijeljenoj tronacionalnoj i trovjerskoj beha zajednici.

U povijest hrvatskog naroda ulazi i kao prvi, i kao izvanredni, i kao Sabor u kojem “Narod odlučuje”. No, uz to ga povijesnim čine i sveukupne ratno prijeteće bošnjačke reakcije, koje su i neki vid bošnjačkog straha od saborskih zaključaka koje će morati prisiliti svijet na demokratski i europski potez novog uređenja beha zajednice.

A ono zasigurno mora biti teritorijalna, zapravo, nacionalna reorganizacija, kao konačno i trajno rješenje, u Daytonu neriješenog, beha problema. Protiv tog pravednog, dakako i mirnog rješenja koje zbog mira i budućnosti ovako neuređene bezbudućne beha zajednice nema alternativu, upravo su bošnjački radikalni osvajači hrvatskih teritorija.

Bošnjački ratnici u ratu i daytonskom primirju, kao i svi povijesni osvajači i okupatori ne mire se sa, također povijesnom, činjenicom da se sve oteto, okupirano, osvojeno, uzurpirano, bilo što, a napose teritorij i sloboda naroda moraju jednom, bez obzira na koji način vratiti. Daleko, zapravo neusporedivo je pravo obrane sa agresijom. Ni jedna agresija, ni jedan agresor nema pravo na okupaciju i osvajanje niti teritorija niti slobode naroda. A baš o tom povratku okupiranih hrvatskih prava, slobode, jednakosti, ravnopravnosti, teritorija, suverenosti, konstitutivnosti, govore zaključci Hrvatskog Narodnog Sabora, iskazanih kroz svehrvatsko zajedništvo “Narod odlučuje”. Hrvatski narod odlučuje, ne kako to odlučuju Bošnjaci u ime Hrvata, nego u svoje  hrvatsko ime. Još kad to odlučuje porobljeni i obespravljeni narod, onda je to legalno i legitimno pravo po svim međunarodnim konvencijama, bez obzira priznavali to okupatori, osvajači i agresori, u beha slučaju Bošnjaci, Ostali ili Građani.

Najviše zaključci, ali i obveze Hrvatskog Narodnog Sabora, smetaju i protiv njih su muslimanski vojni ratnici iz vremena agresije na Hrvate, i bošnjački postratni politički agresori, koji daytonsko primirje koriste kao pravo daljnjeg osvajanja i obespravljivanja hrvatskog naroda u temeljnim njihovim nacionalnim, vjerskim i ljudskim pravima i slobodama. U tom osvajačkom pohodu najradikalniji su nekažnjeni pripadnici muslimanske armije BiH koji su u vjerskom beha sukobu bili i najbrutalniji prema Hrvatima, u tolikoj mjeri da ne znaju ni koliko su ih poubijali, Komšić, ni koliko su ih poslali u visoke peći  zeničke Željezare, Džaferović, niti koliko ima i gdje su skrivene masovne grobnice hrvatskih žrtava, Izetbegovićov sin.

Pred zaključcima održanog Sabora morat će se sve to znati i otkriti, što i jest razlog njihova straha, i medijsko ratne agresije na hrvatsku obranu “Narod odlučuje”. Ne mogu više u ime tog hrvatskog naroda odlučivati njihove ubojice Komšić, Džaferović, Izetbegović, i cijele te ratne i poratne El Mudžahid postrojbe, koje napadaju na njima poznati način svehrvatsku legalnu i legitimnu obranu.

Kao i u vjerskom beha ratu tako i u daytonskom primirju vođom obrane unitarno građanizirane, što znači radikalno mudžahedizirane beha zajednice ističe se Alijin vojnik mješanac Komšić, okićen krvavim zlatnim ljiljanom, prijatelj mudžahedina i vehabija Džaferović, i ljubimac radikalnih islamskih zemalja Alijin sin Bakir. Tim vojnicima, tim građanima muslimansko-mudžahedinske armije, što je na neki način i razumljivo, i nisu prihvatljivi zaključci HNS-a, zbog toga što su oni protiv te politike i za slobodu Hrvata u jednakosti i ravnopravnosti, u najmanju ruku, sa svojim muslimanskim ubojicama i progoniteljima.

Ravnopravnost i jednakost, sloboda i konstitutivnost hrvatskog naroda mogu biti zajamčeni, uz teritorij kao temelj svih ljudski prava i sloboda a koji je Hrvatima otet daytonskom teritorijalnom reorganizacijom, jedino kroz legitimno političko predstavljanje na svim razinama vlasti. Tu najveću vrijednost civiliziranih i demokratskih društava, plaćena milijunima ljudskih žrtava kroz povijest, bošnjački unitarizirani građanisti ne priznaju hrvatskom narodu, zbog čega čoporski jurišaju na zaključke svehrvatske obrane “Narod odlučuje”. Jurišaju na hrvatski narod i hrvatski teritorij.

Biti protiv narodne odluke znači biti tog naroda. Svako protivljenje, još kad je ono i u obliku ratne prijetnje kakvo dolazi iz udruženih muslimansko bošnjačkih partija, stranaka i svakojakih asocijacija, odlukama naroda, pravu naroda, je zapravo najopasniji muslimansko-mudžahedinski udruženi zločinački pothvat.

Oduprijeti se tom suvremenom islamističkom vjerskom unitarizmu u muslimansko, pravoslavno katoličkoj beha zajednici, moguće je jedino njezinom teritorijalnom (re)organizacijom s federalnim ili konfederalnim poveznicama. Teritorijalna organizacija Bosne i Hercegovine nije ništa novo budući da je ona unesena u Daytonske pregovore, u kojima se znao svaki centimetar beha teritorija kojeg su pregovarači donijeli u tu američku vojnu bazu. Taj nacionalni teritorij kojeg je svaki beha narod unio u Dayton, zapravo su temelji federalizacije Bosne i Hercegovine, na koje upućuju zaključci HNS-a. Njima se treba vratiti i na njima treba ne reorganizirati nego organizirati budući zbirni beha entitet.

Ono što bošnjačkim el mudžahedinskim unitaristima smeta u tom, jedino mogućem i održivom mirnom federalnom organiziranju Bosne i Hercegovine, je njihov multietnički i multireligijski sadržaj koji bi ih činio. To je ono što hrvatski “Narod odlučuje”, federaliziranje Bosne i Hercegovine od tri teritorijalno označene, multinacionalne i multireligijske federalne jedinice unutar federalne ili konfederalne beha zajednice, za razliku od bošnjačko el mudžahedinskih unitarista koji zagovaraju čistu nacionalnu i vjersku bošnjačko muslimansku Bosnu i Hercegovinu.

Samo za čisti nacionalni i vjerski entitet se bore bošnjačko el mudžahedinski unitaristi, i to i jest razlog zašto šire svoj teritorij pa i na način ubijanja hrvatskih povratnika, skrivanjem i nekažnjavanjem svojih ratnih zločinaca, i neotkrivanjem masovnih grobnica hrvatskih žrtava. Kada bi bošnjačko el mudžahedinskim unitaristima Međunarodna zajednica jamčila etnički i vjerski čisti njihov entitet unutar beha zajednice zasigurno bi ga prihvatili pa bio on i ono što su Muslimani tražili od Alije, “uzmi Alija, pa makar k’o avlija”.

Nu, međunarodna zajednica, napose europska, boji se tako čistog muslimanskog entiteta na svom pragu, zbog čega i drži Hrvate u bošnjačko el mudžahedinskom konclogoru nazvanom federacija. Budući da se svjetska politika u globalu mijenja, što je i dobro budući da ona ne smije biti statična nego dinamična i da dolaze novi mladi ljudi na čela europskih zemalja, mora se promijeniti i bošnjačko el mudžahedinsko-unitarististička politika u Bosni i Hercegovini. U kojem smjeru se treba, zapravo mora, krenuti pokazuju zaključci Hrvatskog Narodnog Sabora iskazani na način kako se to radi u svim slobodnim zemljama svijeta “Narod odlučuje”. Budući da u zbirnom beha entitetu tri naroda odlučuju, rješenje njegova problema je u konfederalnoj diobi, nakon koje će svaki narod na svom teritoriju u punom kapacitetu uistinu odlučivati o svojoj sudbini, svome putu i svojoj budućnosti.

Kamo idu, zapravo kako i u kojim mukama nestaju zemlje, napose slojevite zajednice, u kojima narod ne odlučuje najbolje, opominjuće pokazuje slučaj, ne Andrićeve, nego danas svjetske “Proklete avlije”.

Vinko Đotlo

Povezane objave

Gdje prestaje logika, tu počinje Bosna

HF

Malteški sudac pere svoju nečistu savjest kod unitarnih Bošnjaka

hrvatski-fokus

Ravnopravnost Hrvata je ugrožena

HF

Tko je dobio novac?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više