Medo Pucić jaše ilirskoga konja, ljubi ilirske žene…
Godine 1908. Frano Kulišić napisao je knjižicu “1848. u Dubrovniku”. Pod pritiskom krvavih nemira u ožujku 1848. austrijski car Ferdinand I. “daruje” svojim narodima Ustav 15. ožujka, to dopisom dobiva namjesnik u Dubrovniku barun Karl Roszner 25. ožujka, te 28. ožujka (ne valja preša, op., T.T.) dopis daje javno oglasiti.
Roszner izražava u objavi zadovoljstvo što je njemu dano u čast da to objavi, te kićeno dodaje da su Dubrovčani po svojem stupnju civiliziranosti i po svojim slobodnim precima dostojni ustava i njegovih sloboda. (Krasno je to Ferdinand darovao kada je narod ustao u krvavu bunu, op., T.T.) U proglasu se isticala “blagodarnost” dubrovačkom načelniku Niku pl. Puciću (Pozza) i vijećnicima koji su narodu Ustav objavili lijepom popratnicom.
Dana 31. ožujka Općinsko vijeće i načelnik Pucić izdaju proglas. Supotpisnici su prisjednici Niko Klaić, Miho Benić, Lujo Serragli (Talijan, djed Iva Vojnovića, obogatio se na proizvodnji meda, op., T.T.), Nioa Puhiera i tajnik Lujo Berenguier. (popis iz 1817. bilježi 55 godišnjega Francuza Frana Berenguiera i njegovu djecu, Karla od 19 godina i činovnika (impiegato) Luja od 27 ljeta. Majka Marija je Dubrovkinja, znači Lujo ima 1848. oko 58 godina; izvor A. Violić Koprivec).
Proglas općine pohvaljuje držanje Narodne garde i razboritost puka kojega poziva da gleda svoje poslove i svoju obitelj (familju). (Mirne Dubrovčane se može optužiti za sve ljudske grješke, ali ne i za revolucionarnost, op., T.T.)
Ipak, čim se čulo da je Roszneru stigao proglas skupila se (spontano sigurno ne) ogromna masa ispred Kneževog dvora tražeći da se proglas javno objavi, te kličući caru i Ustavu uz pratnju građanske muzike koja je svirala državnu himnu. Pjevalo se i vikalo do sitnih ura. Sutradan odslužila se u Gospi (Katedrali posvećenoj Mariji) svečana misa uz nazočnost gradskih poglavara, grad je rasvijetljen uz nastup gradskih glazbara.
Taj dan je Narodna garda od 400 ljudi pod pl. Liechtenbergom započela svoje službovanje. (Liechtenberga imamo u srodstvu sa dubrovačkim plemstvom pl. Gozze (Gučetić) po ženskoj liniji, jedan je bio pruski konzul. Dva su njihova groba na Gospinom polju gdje je zanimljivo groblje vojnika, poslanika, mornara, stranaca, žandara, domobrana, svećenika i dr., te jedan na Boninovu, op., T.T.).
Podatke vadi Kulišić iz dubrovačkoga lista “Rimembranze della settimana”; list traži odmah 1. travnja u prvom broju i slobodu tiska (da je tisak igdje na svijetu slobodan to je stvarno prvotravanjaska šala, op., T.T.). List je izlazio svakih 8 dana, prestao je izlaziti 24. 6. dotad je izašlo 13 brojeva. Vlasnik i izdavač je bio tiskar Martecchini.
Uskoro u kolovozu (5. 8.) izlazi L’Avvenire (Budućnost) kojoj je urednik preporoditelj I. A. Kaznačić. Do gašenja 31. 3. 1849. izašlo je 35 brojeva. Program mu bijaše ekonomsko, politički, trgovački i književni.
Pozivajući se na povjesničara kanonika Ivana Stojanovića navodi Kulušić da je niži puk krivo shvaćao ustavnu slobodu, ali da je to, kao i ekscesi koji su postojali nevrijedno spomena. Šteta!
Medo (Orsat) pl. Pucić se oduševljava u svojoj poeziji, jadikuje nad svim što smo pretrpjeli, kaže strancu je otvorena naša kuća, on jaše ilirskoga konja, ljubi ilirske žene (tu ima i kompleksa Medovoga, on je bio po svemu sudeći u spolnoj herezi, što se onda krilo op., T.T.).
Tako se po Puciću ne smije nadalje, vrijeme je da se puške prihvati i da se krv lije.
I Srpska i Crnogorska i Valacka (Vlaška, tj. rumunjska) i Moldavska ne molili ne zaman (zaludu, turcizam, op., T.T.) – njim’ sad sv’jetli jasni dan! (tj. oružjem su stekli slobodu, zapravo teško bi bez Rusa oni išta postigli. op., T.T.).
“A mi kako? Molba neće biti zaman, pukla je zora, blizu je dan!”
Zanosi se ilirskom idejom.
“Hajdmo mladi Iliri mi,
Braća jedne misli svi,
Hajdmo složni, hajdmo slavni,
Žrtvovati sve pripravni;
U nas ufa narod vas!”
Kasnije je Medo Pucić ilirsko ime zamijenio srpskim, pa i u gornjim Davorijama.
Kulušić navodi da su se stare grožnje među vlastelom i napetosti vlastelin – seljak prenijele u prikrivenoj formi i u dubrovačku 1848. godine, najviše u satirama i međusobnom bockanju.
Aristokrat Vlad Gučetić kad je čuo da se puk veseli i viče zbog proglašenoga Ustava poviče: “Ha! Ha! Non e maturo (nije sazreo), bit će poslije po državama kolika una recrudescenza cioe dispotismo (pojačavanje despotizma, op., T.T.)”
Ova složenica od crescere rasti i rincrudere koje se odnosi na epidemije i smrtnost je teško prevediva na hrvatski (op., T.T.).
Stari gospar Vlad je bio u kućnom pritvoru i pod prismotrom.
Josip Bona (plemić) sjedio je kao gimnazijalacu kavani s Nikom pl. Pucićem, kada su neki seljaci (katolici i pravoslavni) tamo razgovarali o vjerskim pitanjima. Josip je ironično dometnuo Puciću da od godine 1848. i neuki puk raspravlja o vjeri, književnosti i politici. Istina je da velike ideje uskomešaju male ljude, ali tužno je i kada čovjeku ostane samo velika prošlost i veliko ime. Podsmijeh, podrugivanje i prijezir ne pomažu. Kulišić kaže da je bilo pojedinaca koji su huškali puk na činovnike, te da je bilo činovnika koji su zlorabili položaj i lažno blatili Dubrovčane dalmatinskoj upravi u Zadru.
Josip Betondić, zapovjednik Narodne garde dao je žestoku izjavu proti denuncijacija činovničkih da Dubrovčani prelaze granice slobode tiska; on je čitao dubrovačke novine i u njima nema ništa čega nije čitao u tisku bečkom, zadarskom i drugdje. U polemičkom tonu on nadodaje da je birokracija kojegod boje (tj. odjeće, veste) srođena sa intrigama, ulizičkom korupcijom, prepotencijom, plaćenim mistifikacijama… (“E la burocrazia qualunque veste essa indossi si familiarizzi finalmente col l` abdizacione assoluta all` arbitrio, al mistero stipendiato, all` intrigo, alla prepotenza, alla corrutrice adulazione…”)
Kulušić smatra da je vlast zaboljelo širenje narodnoga pokreta i slavenske ideje, sveslavenski kongres u Pragu, a i ilirizam pušta korijenje u Dubrovniku!
U broju 8 “Rimembranze della settimana” izlazi rasprava B.Bizzara “Il grande Ilirio e le tendenze illiriche”(Velika Ilirija i ilirske tendencije)
Redakcija list u broju 11. brani Josipa Betondića od napadaja dalmatinskoga namjesnika od 26. svibnja 1848. da je došlo do teškog remećenja reda i mira. List navodi da se moguće radi samo o 30 – 40 ljudi iz prostoga puka, koji su možda i nahuškani i “uvaženi” od samog (nepoznatog) izvora denuncijacija. Kulušić umuje da je tu svakako bilo i prstiju dubrovačkih, tj. starih svađa i podjela, ambicija i strančarenja.
Narodna garda kao legalno tijelo imalo je i pravilnik odobren od Općine 05. travnja 1848. Tko su općinari? Od tridesetak osoba većinu čine pripadnici bivšeg plemstva, pokoji bogatiji građanin, najčešće trgovac, Serragli kao jedini Talijan, i dva pravoslavca, J. Škuljević i vrlo vjerojatno Lazar Pavlović. Članom garde mogla je biti muška osoba između 18 i 60 godina stalno nastanjena u Dubrovniku, nekažnjavana radi zločina i fizički sposobna za službu.
Bile su 4 kumpanije (momčadi) za Dubrovnik, od kojih je jedna pripadala Gružu i Lapadu. (Lapad je većinom bio u maslinicima i šumama, op.,T.T); ta je imala nešto manje od 100 vojnika sa 1 srzentom (narednikom), 1 tenentom (poručnikom) i 1 kapetanom.
Ostale tri kumpanije su imale svaka po 100 vojnika, 12 kapurala (desetnika), 1 podčasnika, 1 tenenta, 1 kapetana. Zajedno su 4 kumpanije činile legiju na čelu sa vrhovnim zapovjednikom i dva pomoćna časnika. (tenent ađutant i srzent barjaktar)
Pretpostavlja Kulušić po nekoj pjesmici (La guardia nazionale alle donzelle) da je barjak bio dvobojan, kao na barokiziranom dubrovačkom grbu kardinalsko crvena i modroljubičasta. Zapovjednik Lichtenberg se zahvalio na počasti nekoliko dana nakon jednodušnog izbora, koji je bio 15. 4., nakon toga imenovan je Josip Betondić. Zanimljivo je da Kulušić zapaža čak 10 zlatara u momčadima, ili je taj zanat bio raširen, ili je zlatarima bilo do reda i mira. Tu se vide u listi momčadi dubrovačke obitelji, od kojih su mnoge izumrle, a neke iselile. Izbor je vrlo demokratski, svaka kumpanija bira 12 kapurala, ovi pak biraju srzente, jedni i drugi biraju časnike. Bira se ceduljicama uz nazočnost načelnika ili nekog predstavnika općine.
Da su neki agitirali pa i podmićivali kod izbora naslućuje članak dr Josipa Terzaghi(ja) u broju 12 Rimembranze…koji naglašava da nije dovoljno biti dobar vojnik već i dobar građanin.
Ni bogatstvo ni visoki tituli nisu kvalifikacija za visoki status u gardi.
“Građansko i političko žentlmanstvo, odlične intelektualne sposobnosti…, moralnim superioritetom.
Treba imati dobru reputaciju i biti neokaljana poštenja.”(bismo li ljude koje biramo u Sabor birali sebi za prijatelje i povjerili im svoju imovinu?, op., T.T)
Terzaghi apelira na birače da odbiju sa prezirom i još prokažu one koji hoće djelovati na birače da prodaju svoj glas, jer takvi su otrovnici opće sreće. Dobro to Kulišić zapaža.
L’Avvenire, br. 25 od 20. siječnja donosi vijest o glazbenoj priredbi u korist garde u velikoj dvorani Dvora (Kneževog), inače je garda mršavo stajala sa financijama. Za Narodnu gardu u Stonu znamo da je otpočetka do kolovoza 1848. kapetanom bio neki Golubović (vjerojatno rodom iz Postranja u Župi, op., T.T.).
Zanimljivo je da su u glazbenoj akademiji pjevali Talijani(ke), Elisa Pinelli, i g. Pini i naši Milković i Lepeš. Pjevale su se talijanske opere kao Seviljski brijač Rossinijev, Verdijev Ernani, Donizettijev Torquato Tasso. Naime 1848. se bune i Talijani protiv carske vlasti.
Popis ljudi po kumpanijama pokazuje nam zanimanje (profesiju), nacionalni sastav, aspiracije ambicioznih ljudi (tko je časnik) i taj dio je dobro valjano proučiti. Zanimljivo je da kumpanije imaju u svojim redovima i Židove koji inače nisu bili osobito raspoloženi za vojničku službu.
Sudjelovanjem u Narodnoj gardi se izražavala i lojalnost dinastiji i državi. Kulišić završava dopisima dr. Nikole Bjelovučića iz Janjine, Pelješac. Na Pelješcu na Janjini narod se zanosio idejom obnove Dubrovačke Republike, pod vrhovništvom Habsburgovaca. Takve ideje su prema Kulušiću postojale i u Dubrovniku. Na čelu garde u Janjini je bio kapetan Antun Bjelovučić, ali je zbog nepostojanja novčanih sredstava garda više postojala na papiru. Rad garde se sastojao više manje u Bjelovučićevom tumačenju Ustava seljacima i pučanima. Bio je dobar govornik i vidio je dosta svijeta, najviše SAD i carsku Rusiju (tada se puno trgovalo ruskim i ukrajinskim žitom u Odesi, op., T.T.). Bjelovučićeva garda je imala hrvatski barjak, zvali su ga “bandiera nazionale”. Čuvali su okolna brda, osobito se isticao neki seljak Pero Klašić.
Autor članka Frano Kulišić (1884.- 1915.), umro u austrijskom pritvoru kao pristaša Jugoslavije. Klasičnu filologiju završio u Beču. Kao antiaustrijanac nije mogao dobiti državnu službu, pa je radio na sređivanju Bogišićeve zbirke u Cavtatu, bio i tajnik Matice srpske.
Imenovan 1913. za festanjula feste svetoga Vlaha. Umro od upale pluća. Mnoge ideje i ideologije nisu izdržale test povijesti, mislim tu i na srbokatolike, jugoslavizam, ali i na europski i američki kvaziliberalizam koji će završiti u staretinarnici historije zajedno sa komunizmom i fašizmom. Josipa Betondića ne treba miješati sa istoimenom isusovcem, pjesnikom i prevoditeljem sa Šipana, koji je veći dio života proveo na Pelješcu (1709.-1764.).
Josip Jozo Betondić
Josip Jozo Betondić, narodnjak (Dubrovnik, 16. VI. 1815. – Dubrovnik, 8. XII. 1864.). Sin književnika Jakova i Marije Guske; posljednji muški potomak obitelji. U Dubrovniku je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a u Padovi studirao filozofiju. Bio je imućan posjednik i trgovac. Sudjelovao je u dubrovačkomu političkom životu obavljajući različite funkcije. Kao pripadnik ilirsko-narodnjačke skupine u Dubrovniku stupio je u doticaj s Lj. Gajem; 1841. predaje mu rukopise starih dubrovačkih pisaca, a 1843. dopisuje se s njim iz Ljubljane. Revolucionarne 1848. zastupa proslavensko stajalište, član je komisije općinskog vijeća za unapređenje dubrovačkog kraja te kapetan i načelnik Narodne straže, u kojoj je, ponajvećma njegovom zaslugom, bio uveden hrvatski kao saobraćajni jezik. Zbog nesporazuma s pokrajinskim vlastima glede stanovitih nemira i incidenata u Dubrovniku napisao je članak Dichiarazione (Rimembranze della settimana, 1848., 7), gdje razjašnjuje dubrovačke političke prilike kritizirajući birokraciju, njezine spletke i insinuacije. Nešto kasnije dao je ostavku na svoju dužnost. God. 1852. dalmatinska vlada imenovala ga je članom porezne komisije za dubrovačko okružje. Odmah nakon Bachova apsolutizma ističe se, uz Meda Pucića, Pera Čingriju i dr., u svojevrsnim prosvjedima protiv vlasti. Svojim političkim i duhovnim pogledima bitno je utjecao na formiranje mladoga Čingrije. Potpisnik je adrese koju su dubrovački narodnjaci uputili 25. VI. 1861. vođama Narodne stranke u Dalmatinskom saboru u znak potpore i protivljenja tendencioznom pisanju o Dubrovniku. Čini se da se nakon početnih političkih neuspjeha narodnjaka razočarao i potpuno povukao u svoj trgovački poziv. Betondić se također bavio unaprjeđivanjem poljodjelstva te fizikom, napose mehanikom. Imao je kabinet u kojem je konstruirao sprave, osobito za preradu ulja na obiteljskom imanju u Kobašu kraj Stona. Bio je jedan od prvih poklonika fotografije u južnoj Hrvatskoj; samostalno je načinio veliku kameru opskuru. Suvremenici su hvalili njegove fotografije Dubrovnika i okolice. Na te »neobične« pojave za malenu okolinu podrugljivo je reagirao prigodničarski pjesnik Luko Diego Sorkočević trima epigramima G. Betondiću, koji učiše nauke fizike (Naučna biblioteka u Dubrovniku, rkp. br. 725.). Izdavač Ovidijevih Heroida (Dubrovnik, 1849.) u prijevodu njegova djeda Josipa i oca Jakova, Petar F. Martecchini, posvetio mu je to izdanje. Dio Betondićeve ostavštine (privatno-pravni dokumenti, poslovne bilješke, korespondencija i dr.) nalazi se u Historijskom arhivu u Dubrovniku (Arhiv Čingrija). Liberalan duh i promicatelj suvremenih naprednih ideja, Betondić je zarana prihvatio ideje narodnog preporoda i nastojao, kao većina njegovih sugrađana intelektualaca, ljubav prema slavnoj dubrovačkoj prošlosti uskladiti s novim vremenom.
