Alisa u zemlji čudesa
Amina sjedi u kupeu i prelistava željeznički časopis Via. Neočekivano, iz vedrog neba bubnu pljusak i svu je zali. Ona se nasmija, i ostali kišom zatečeni putnici se smiju, i diže teško škripavo prozorsko staklo. Okači časopis na klin iznad sjedišta pa gleda plavo ljetnje nebo prošarano krupnim kapima vode.
Voz stoji u Saint-Saphoran-u. Stara malehna gospođa prolazi kroz kupe živahnim sitnim koracima.
- Moraš mi naći mjesto s pogledom – cvrkuće elegantno odjevena starica. Obraća se, ne okrećući se, sredovječnom krupnom muškarcu koji poslušno ide za njom.
- Ovo je mjesto sasvim dobro – kaže muškarac. – Da sjednemo ovdje?
- Previše je blizu vratiju – dvoumi se starica dugi minut i češka sebi bradu. – Nećemo se više mučiti traženjem.
Amina sjedi iza tog neobičnog para, na sjedištu desno. Posmatra staricu kako iz kožne tašne s ručkama od bijele slonovače vadi presavijeni časopis, otvara ga i prelistava.
- Ovaj sat hoću kupiti. Pogledaj – pruža časopis muškarcu koji joj po godinama može biti sin ili zet. – Osamnaest hiljada franaka, to nije skupo.
- Naravno da nije – kaže muškarac. – To je izuzetno rijedak model.
Amina ne skida pogled s staričinog naboranog vrata. «Hoće li makar jednom dići pogled s časopisa i upraviti ga prema jezeru?». Starica s puno pažnje prelistava časopis, povremeno kaže «Ovo nije tako loše» pa nastavlja da razgleda. Tako čitavih deset minuta. Zadovoljna sobom kao da je upravo pokupila krupnu opkladu, Amina ustaje da bi se približila izlaznim vratima. Pretpostavlja kako će stara dama pedantno, s puno takta i povazdan gnjaviti osoblje kad se za koju godinu bude uselila u njen ili njemu sličan starački dom. «Dignite mi roletne… Razgrnite zavjese…Ne tako, molim vas! Zar ne vidite da su bijele zavjese različito namreškane…?» Tražiće da joj se sto prekrije stolnjacima i salvetama na način kako to ona zavaljena na krevetske jastuke vidi, da se cvijeće u vazni aranžira kao što je njena vjerna guvernanta decenijama radila – jedino je ona to umijela lijepo da radi jer je voljela cvijeće, tražiće da se balkon pospremi pojastučenim ležaljkama… Neće prestati da zakera dok se svaki pedalj prostora što je okružuje ne uredi po njenoj volji a, već sutradan, neće htjeti izaći na balkon, jer je previše hladan ili previše sunčan, nešto će uvijek nedostajati njenom kompletnom ugođaju. Onima što im se sat od osamnaest hiljada franaka ne čini skup vrlo rijetko i teško se može ugoditi. « Profesionalna deformacija» – Amina prekori sebe zbog ružnih misli i siđe na kratkom kišom zaprašeni peron.
Sat kasnije su se pljusak i grmljavina obrušili svom silinom na starački dom. Charli je, ushodan po hodniku, namah poskočio kad je nebeski vatromet otpočeo.
- Uhu-hu, što bije! – uzviknu. – Umalo se ne prepadoh.
- Zašto niste u vašoj sobi, Charli?- pita Amina i ulazi u kuhinju da uzme jogurt od moke za Simone.
- Kako mogu biti u sobi? Ne mogu ostaviti ove dame da se same snađu. Kažu da pojma nemaju gdje su njihove sobe.
Lucienne, Hedwig i Friederike su spremno, držeći se pod ruku pošle za svojim muškim
zaštitnikom. Zastaju pred šankom da se srdačno rukuju i požele jedna drugoj laku noć.
- Svugdje sam vas tražio – nastavlja Charli da hoda za Aminom dok ona spušta roletne na salonu, gasi svjetla, kupi pepeljare pune opušaka sa stolova.
- To što radite nije važno – gunđa nezadovoljni Charli. – To možete i kasnije. Najprije se morate pobrinuti za ove izgubljene dame. One pojma nemaju gdje se nalaze.
- Pobrinuću se kasnije za njih, sad imam prečeg posla.
- Ne, to nikako ne! Ove gospođe nikad nisu boravile u ovoj kući i niko im nije pokazao njihove sobe. To tako ne može!
Amina priđe trima damama koje su se još jednom rukovaše, nasmiješiše ljubazno jedna na drugu i krenuše prema liftu. - Lucienne, kuda idete?
- Pa, u svoju sobu, gdje bi drugdje? – odgovori najmlađa od tri gospođe i zastane. – Gore nije moja soba?
- Naravno da nije. Ovaj šarmantni gospodin će vas otpratiti. – Okrene se prema Charliju. – Zadnja vrata desno, ne možete pogriješiti. Fotografija dvije mace je na vratima.
- Ne, ja to neću uraditi! –blago se ljutnu starac. – To nije moj posao.
- Večeras vas uzimam za pomoćnika. Zar ne vidite da mi je neophodna vaša pomoć?
- Kakav pomoćnik? – nasmiješi se Charli smušeno. – Ja sam u penziji već dvadeset godina.
- Ja vas ništa ne razumijem! – uzviknu Friederike. – Šta se ovdje čeka?
- Ti svakako nikad ništa ne razumiješ – Lucienne odmahnu rukom. – Ovaj gospodin je u penziji i neće da me otprati u moju sobu. Ova gospođica ne može da nas povede sve tri odjednom jer smo na različitim spratovima. Je li ti sad jasno?
- Ja tu ništa ne razumijem! – uzbuni se Friederike. – Prva i poslednja noć mi je u ovoj kući. Sutra se vraćam u svoj stan.
- Šest mjeseci ste već ovdje – uzvrati Amina. – Vi znate gdje vam je soba. I Hedwig zna. Ona spava u istom krevetu već pet godina. Zar nije tako, Hedwig?
Pospana Hedwig protrlja oči i nasmija se lijeno:
- Ako vi tako kažete. Mene o tome niko nije obavijestio.
- Hu-hu! – hukće Charli. – Jesmo li mi ovo u ludnici!? Šta se ovdje dešava? Ima li ko sposoban da riješi ovaj problem?
- Vi kočite situaciju – kaže kao naljućeno Amina.- Kažete da ste u penziji i nećete da pomognete. Bez vas ništa ne mogu završiti. Nećemo se pomjeriti odavde dok ne obećate da ćete pomoći.
- Vi ste nepopravljivi! – uzviknu Charli. – Upošljavate jadnog starca! Zar ne znate koliko je meni godina!? – okrenu se i pođe ispred Lucienne. – Požurite, mlada damo, meni se spava.
Amina se glasno nasmija. – Nemojte ulaziti u njenu sobu, Charli. Samo joj pokažite vrata. Njena cimerka će vas izgrditi ako uđete unutra.
Poveze liftom Friederike i Hedwig na drugi sprat. Friederike neće da uđe u svoju sobu jer «ona tu nikad nije boravila!… ona ima svoj zaseban stan u zgradi…u prizemlju živi njena kćerka…ona to ne razumije…o kakvoj se prevari tu radi?!» Amina je zamoli da sačeka minut i povede prvo Hedwig koja od umora i pospanosti jedva korača pa se vrati kod Friederike koja gleda u naljepnicu na vratima na kojoj je napisano njeno ime ali svejedno nastavlja da se buni
protiv nerazumljive prevare. Otvara vrata, pali lampu, pokazuje joj njen krevet, njenu pidžamu, kupatilo…Uobičajeni ritual upoznavanja s mjestom boravka za koji Friederike ni posle šest mjeseci neće da zna.
U prizemlju nađe Charlija koji se uznemireno raspituje ko je sad ova «nova gospođa…ta što kunja zavaljena u fotelji».
- Šta će joj bunda na ovoj vrućini? – čudi se.
- Čula grmljavinu pa misli da je hladno – kaže Amina. – To je Alice iz zemlje čuda. Niste čuli za nju?
- Jesam čuo…- dvoumi se Charli. – Samo nisam mislio da je ovoliko stara.
- I djevojčice iz priče mogu ostariti – zabrunda Alice. – Znate li vi kad je napisana ta priča? – Protrlja sitne, krupnim roze podočnjacima pritisnute oči i pođe da ih lagano otvara. – Sišla sam dole jer imam jedan problem. Našla sam cigarete, našla sam upaljač ali ne uspijevam da pripalim.
- Pokažite – kaže Amina.
Alice vadi iz džepa paklicu s patronama za naliv pero i upaljač.
- Nešto tu ne štima.
- Uredićemo mi već to. Zar ne, Charli? – nasmiješi se prema starcu koji vrti prstom iznad uha da joj pojasni kako je starica malo ćaknuta. – Ja ću donijeti dvije cigarete a vi ćete pripaziti da otresa pepeo u pepelnicu a ne na sto. Hoćete li mi učiniti još tu uslugu? Moram odgovoriti na zvonce.
- Još samo to pa idem u svoju sobu. Otkako sam u penziji niko od mene nije zahtjevao da ovoliko radim – promrlja. – Dobro je sad! Čujem da zvoni. Idite vi samo. Neću joj dozvoliti da napravi požar, ne brinite.
Charliju je drago što je bistrije pameti od ostalih, što za Aminu može da obavi nešto korisno – gunđa tek koliko da malo uveća vrijednost svojih usluga – i sve dok ne utvrdi da su mali salon i sala za ručavanje prazni ne ide u svoju sobu. Svakako će sutradan spavati do podne. Izvlačiće ga iz kreveta, ljutiti se, moljakati, pozivati se na njegovog sina ali neće uspjeti da ga pokolebaju. Moraće još jednom nevoljko priznati da je on starac koji zna da uživa u danima koji mu preostaju.
Alice preda Amini bundu od lisičjeg krzna i žurno prihvati cigaretu. Ona je malehna, ne prelazi visinom metar i po, ali je čvrsto građena. Njeno okruglo tijelo je mladalački glatko i jako, a pjegavo rumeno lice namreškano dubokim gustim borama. Glas joj je hrapav i muški krupan. Dok korača povlači ramena u stranu i njiše se kao da se priprema za dvoboj. Kad god izbjegne pažnji njegovateljica hoda bosa ili u bijelim steznim dokoljenicama. Ravna mala stopala joj brzo otiču pa uske salonske cipele skida kad god joj se za to pruži prilika. Prilično je samostalna i ne zahtjeva puno brige. Treba je napomenuti da se nasapunja kad se tušira i da pripazi da prejakim mlazom ne napravi poplavu. Sve ostalo uspijeva i hoće da uradi sama.
Jedanaest sati je već a Amini preostaje da obiđe još nekoliko soba na drugom spratu. Zatiče Lizu svu uspaničeno zadihanu. Njeno brektavo uzbuđenje liči na porođajne muke.
- Šta vam je? Smirite se i recite u čemu je problem.
- .. – dahće – prozor se otvorio a napolju grmi.
- Neka grmi. Nije vam valjda prvi put da čujete grmljavinu. U Africi je sigurno bilo puno strašnije.
- Muž mi je bio živ i s nama je bilo uvjek puno sluga. Zato se nisam bojala.
- Zatvoriću prozor. Nemate se čega bojati. Ovo je nova zgrada i ima gromobran.
- Spustite do kraja roletne, molim vas. Tako će se ta nesnošljiva buka malo utišati.
- Kako gospođa zahtjeva – šegači se Amina i zamrači u potpunosti sobu. – Da još zavrnem ton grmljavini i sve će biti dobro.
- Postoji opasnost?! Sigurno postoji opasnost, ali vi to nećete da priznate.
****
Liza je svoj životni vijek provela u Africi pod okriljem brižnog muža i desetine crnih slugu. Kaže da joj muž nije dopustio, iz straha za njenu slabašnu utrobu, da rodi makar jedno dijete. Ne može da shvati zašto se danas, od nje stare i jadne, traži da radi kad je u mladosti više nošena nego je hodala. Njegovateljice tvrde da bi mogla puno toga da obavi oko svoje toalete, da povremeno prošeta po bašti, učestvuje u pojedinim zabavnim aktivnostima iako njoj svaki napor izezetno teško pada. Uzduha se, lice joj se zacrveni i glasno uspaničeno počinje da hukće na bilo kakav prijedlog koji bi od nje tražio nekoliko koraka više nego što je spremna da napravi.
Friederike kleči na bočnoj ivici kreveta. Spusti bose noge na parket pa iznova proba da se nabadajući se na gola koljena četvoronoške uspne na krevet.
- Sačekajte da vam pomognem! – uzvikne Amina i zakorači u mračnu sobu. – Ne možete leći tako.
- Mogu, zašto da ne? Samo mi malo fali.
Amina priđe i opipa krevetski čaršaf. Sva mu sredina mokra.
- Moram presvući krevet, gospođo.
Friederike, ne slušajući je, pokušava da nekako zajaše na krevet a da ne upadne u vlažni dio.
- Okvasili ste krevet, Friederike. Leći ćete pošto zamijenim posteljinu. – Izvuče iz komode suhu pidžamu.
- Presvucite se dok ja donesem čaršafe pa ćemo namjestiti krevet.
- Nećete valjda reći da sam se ja upiškila? Nećete valjda to reći? – ljuti se i sve jače uzbuđuje Friederike. Nervozna, dopola gola se šeta po sobi i vitla rukama. – Meni se takvo što ne može desiti. Priznajte da ja to nisam uradila!
- Niste, naravno da niste – reče pomirljivo Amina. – Moguće da vam je neko polio krevet vodom.
Uzdrhtala Friederike se osvrće na sve strane kao da traži krivca.
- Zašto onda nema mog donjeg dijela pidžame? Gdje su nestale moje gaćice? – dosjeti se.
- Vjerovatno ste ih ostavili u kupatilu. Daću vam druge.
- Vi ste to izmislili! Da sam se ja upiškila? Vidi to! Kakva gadost!
- Ma, nema u tome ničega strašnog. Što se oko toga uzbuđujete?
Glasna zvonjava Bip-a prekide mučnu raspravu. Friederike hoće da zna ko i zašto u ovo kasno doba zvoni.
- Hamid, moj kolega. Moram sići da mu otvorim.
Hamid ima ključ i već je zašao iza pulta da im oboma napravi kafu. Kaže da je u gornjoj kući ludnica, da je nemoguće umiriti grmljavinom preplašene starce.
- Gori su nego djeca – kaže pun gorčine. – U njihovim godinama se tako bojati grmljavine?! Nečuveno!
Ispije stojećki, iz dva gutljaja, vrelu kafu i pripali cigaretu.
- Hajde da završimo to što ti preostaje pa da idem. Paola neće stići odgovoriti na sva zvonca.
- Samo ti idi, završiću već sama – kaže Amina. – Većina mojih staraca već spava.
Gospođa Herman zvoni. Amina svraća u biro po tabletu placebo koju su odlučili da daju mužu kako bi umirili brižnu suprugu.
- Hoće čašu vode uz tabletu – kaže gospođa Herman. – Herman reci «Molim vas», nemoj to zaboraviti.
- Aha – kaže gospodin Herman, stavi tabletu u usta i pridiže bijeli čaršaf do preko nosa da bi tako «sakriven» ispljunuo tabletu. Amina napravi dva koraka u dubinu sobe, u pravcu suhonjave bijelokose starice koja podignuta na laktove kontroliše ponašanje svoga muža i zakloni joj pogled.
- Herman, popij svu vodu, molim te. – Gospodin je, lica blistavog od sreće što mu je prevara uspjela, zgrabio čašu obema šakama. Adamova jako istaknuta jabučica mu poigrava dok voda uz klokot prolazi kroz njegovo grlo.
- Reci «Hvala», Herman. Nemoj da ne kažeš «Hvala».
- Aha – odgovori gospodin i stade da privlači na sebe jorgan.
- Nisi rekao «Hvala», Herman. Zaboravio si da kažeš «Hvala».
- Rekao je, gospođo – kaže Amina. – Izgovorio je toliko tiho da niste mogli čuti.
- Mogao bi reći glasnije. Kad se na mene ljuti i previše dobro ga čujem – odhukne nezadovoljno supruga. – Ti muškarci!
Alice pačjim korakom hoda mračnom salom za ručavanje. Poskoči kad joj se Amina približi.
- Zašto moja djevojčica iz bajke ne spava?
- Zato što joj se ne spava – zabrunda. – Zato što nešto traži. Izgubila je nešto.- Stade da pretura po praznoj tašnici. – Ovdje nema ništa. Pogledajte sami.
- A šta bi tu trebalo da ima? –Amina se zagonetno smješka.
- Ne znam.
- Vi ćete sjesti tamo na onu udobnu fotelju i pričekati dok vam ja nađem to što tražite.
S police iznad šanka izvuče paklo «danhil» cigareta. Kad ga spusti pred Alice, ona se pridiže i uzviknu:
- Ti si kraljica! Kako ti sve znaš!?
- Još nešto sam našla – kaže Amina i otvori kutiju čokolodom filovanih keksova «Petit prince».
Alice napumpa obraze pa fućka dim kao da je duhan vlažan te se ne da povući i istovremeno mljacka keks. Obrisa umazana usta prstima pa ih onda pažljivo otra o žuti čisti stolnjak.
- Je li vam Madelaine danas bila u posjeti? – pita Amina.
- Trebalo bi – premišlja se Alice. – Ona dolazi skoro svaki dan.
Madeleine je jedina osoba iz njene bliže prošlosti koja čvrsto opstaje u njenoj Alzahaimerom dobro oštećenoj memoriji. Zna da ima kćerku, da joj povremeno dođe i to je sve. Na pitanja: Šta kćerka radi? ima li muža? Djecu? – Alice sleže ramenima ili se dugo mucavo napreže, otpočinje rečenicu, zastaje stišćući očne kapke kao da će iz mraka sjećanje lakše izaći dok na kraju ne prizna da pojma nema šta je s njenom kćeri.
Poslednje decenije njenog života zaškljocaju zamagljeno, u povremenim zasjenjenim kratkotrajnim sličicama što se zavrte ubrzano i bučno kao na kaleidoskopu. Prije nego je uspjela da ih datira, da im dokuči značenje, one su već otišle u nepovrat, u crno ždrijelo razarajućeg proždrljivog dijela mozga. Ona više ne može pouzdano svjedočiti o svome življenju u poslednjih pedeset godina. Ne može reći šta se jučer desilo, šta je večeras jela. Ljude što je okružuju prepoznaje po izgledu, toplini ili grubosti u glasu i samo na osnovu te, životinjski istančane pronicljivosti ih prihvata s puno ili malo srca. Amina joj je draga. Toliko.
Kad se uzmuha i ushoda skrhana potrebom za cigaretom dođe ta mlada žena i razveseli je rješenjem njenog neiskazivog problema. Ne mora, neshvaćena, zaurlati poput ranjene životinje. I ostale njegovateljice pamti samo po osjećanjima koje u njoj uspijevaju da izazovu.
- Moramo reći Madelaine da vam kupi šteku cigareta. Ovo vam je pretposlednja kutija.
- Ne moramo joj ništa reći – kaže ubijeđeno Alice. – Ona na to budno pazi.
Oboljeli od Alzahaimera u jednom dugom periodu misle ustaljenim navikama i osjećanjima. Potrebno im je redovno ponavljanje značajnih situacija da se urežu u pamćenje koje se vrlo malo ili nimalo oslanja na moždane vijuge. Ta vrsta pamćenja iskače iz racionalnog razumijevanja i utapa se u neistraženo široko polje raznoraznih čuvstava. Vrlo malo štićenika će znati da kaže šta su jeli, koji je dan, godišnje doba, kako se zove dom u kome godinama borave, kako se zove makar jedna njegovateljica koju poznaje. Ne zna koja je njegova soba ali lako određuje u koji krevet treba da legne. Svaki štićenik se orijentiše njemu svojstvenim vrijednosnim pravilima i situacijama koje u njemu lično izazivaju jaka osjećanja. Ponavljanje je bitno ali nije prevashodno u kreiranju svakodnevnice. Ako štićenik nije gurman vrlo malo mu je od koristi činjenica da se tri puta dnevno i u isto vrijeme jede. Svejedno će tražiti ručak u sred noći jer se desilo da je tad osjetio glad.
Da je Madelaine, pošto ju je prije dvije godine smjestila u dom, prestala da je redovno i često obilazi – Alice bi je u potpunosti zaboravila iako je prvih dana urlala od muke što ni u jednoj od soba što je uspaničeno obilazila nije mogla da je nađe. Alice bi zatomila gubitak – njegovu težinu ne bi mogla da mjeri i održava sjećanjem na mnogobrojne zajedničke trenutke – preinačila bi ga u nerazumljivu bol, u neku vrstu bolesti kojoj ne može da odredi izvor ali od koje se vremenom oporavlja.
Nasuprot izbrisanoj, skoro u potpunosti ili donekle oštećenoj memoriji, netaknuta i svježa kao da se desila juče stoji daleka prošlost koja se u Alice-inom slučaju odnosi na period ranog djetinjstva do dana kad je njena kćer navršila dvanaest godina. O tome periodu ona može, ohrabrena podpitanjima, da dugo i – sa sasvim malo lijenog zastajkivanja – slikovito priča.
Imala je skromnu jednostavnu porodicu, koja je bez protivljenja prihvatala nemaštinu i svoju odvajkada podređenu poziciju. Djeca su trebala ići u školu koliko je neophodno za njihov budući komad hljeba. Otac je radio kao stolar tokom čitave sedmice a nedeljom išao u šumu da bere gljive. Volio je prirodu, šum vode i razdragani cvrkut ptica. Vodio je svoju najstariju kćer u šumu dok je mater s dvoje mlađe djeca odlazila u crkvu.
- To je bilo tako – sleže Alice ramenima. – On je vjerovao da Boga može naći prije uz žubor vode nego pod hladnim crkvenim svodovima. – Naučio me je da uživam u malim stvarima. Zavoljela sam uspinjanje na planinu. Posebna je stvar kad iz posne doline hodaš satima da bi ti noga ugazila u škripavi snijeg.
- Sa šesnaest godina sam počela da radim kao švalja – uzdahnula je. – To je bilo sve što djevojka mojeg porijekla može da postigne. Trebalo je da se zadovoljim ubitačno dosadnim cjelodnevnim udaranjem igle u tkaninu.
Alice govori o nepodnošljivosti sjedenja na stolici koja žulja kao da se radilo o nemirnom djetetu što se stalno nervozno meškoljilo iščekujući spasonosno školsko zvono. Ni trunka u njoj pobune što teži da mijenja okamenjenu klasnu nepravdu. Ona o tome jedva da išta zna. Strpljivo čeka na lično svoju svjetlosnu zraku i grabi je oberučke kad je jednog dana obasja.
Poznati vajar je tražio modele. Djevojke, švalje kao i Alice, su ustvrdile da im takav jedan posao može pokvariti budućnost – svesti mogućnost dobre udaje na mršave grane – i zdušno se obrušile negodovanjem na takvu besramnu ponudu. «On dobro plaća ali traži da se pred njim stoji dva sata. Gola!» – rekla je jedna od djevojaka dok su se kasno naveče vraćale s posla kući. «Šta smeta?» – rekla je Alice. «Za to nudi dobru cijenu».
Ipak joj je to prvo svlačenje pred muškarcem teško palo. Nije mogla suzbiti drhtanje. Gospodin Milo M. je to primijetio i probao da je ohrabri. «Tvoje tijelo je za mene jednako bitno kao za tebe plastična lutka na kojoj probaš sašivene haljine» – rekao je i okrenuo glavu dok je ona sa sebe skidala odjeću. Bio je impozantno krupan, smeđa mu davno nešišana kosa razbarušena a pantalone i džemper prekriveni crvenom glinenom prašinom. Odavao je utisak nemarnosti i žurbe. «To mi treba!» – uskliknuo je kad ju je ponovo pogledao. Ona je stajala pred njim posramljena. Crveno lice joj je gorilo kao u vrućici. «Nastavi da tako držiš ruke, molim te». Tražio je od nje da satima ostane u položaju djevice koja se snebiva, crtao je takvu pa onda oblikovao u masnoj glini.
- Mjesec dana poslije postala sam njegovom ljubavnicom – kaže Alice. – Za mene je to bio prirodni nastavak staze kojom sam zakoračila. Pred mene se rascvijetao sasvim novi, primamljivi svijet. Više nego u privlačnog muškarca zaljubila sam se u vajara i u oreol slave što je lebdio iznad njegove glave. Bio je prirodan i nonšalantan. Volio je šume i planine jednako kao i moj otac, bio kliktavo radostan što ga posvuda pratim bez prosvjeda. Uveo me je u krug bogatih salona u koje je kao poznati umjetnik redovno pozivan. Nisam više bila mala nevažna švalja bez budućnosti. On nije dozvolio da se tako osjećam.
- A vaši roditelji, Alice? Kako su oni na to reagovali? – prekide je Amina.
- Kako su prihvatili sramotu, hoćeš da kažeš? – pita Alice dok pretura po tašnici u potražnji za cigaretom. – Imaš li ti da mi pozajmiš jednu? – diže pospani pogled. Amina joj pruži cigaretu i pripali.
- Oni su bili toliko obuzeti siromaštvom i svakodnevnim brigama da su imali malo volje da se zamlaćuju pitanjima morala. Mama je bila sretna kad joj kupim kilu šećera, komad maslaca, veselila se kao djevojčica kad poslije nekoliko dana izbivanja dođem kući načičkana kao grozd raznoraznim paketima i kesama. Djeca su poskakivala oko mene kao oko Djeda Mraza. Milo je razumio tu moju potrebu da obradujem svoga mlađeg brata i sestru, ponekad me je čak i pratio po prodavnicama i navaljivao da kupim sve što mi se svidi. «Kupi im olovke i teke. Kupi im po jednu knjigu, to će im valjati» – insistirao je. «Iz siromaštva se može isplivati kao i iz brze duboke rijeke» – govorio je kao da je znao o čemu se radi, kao da je i sam okusio puno životnih nedaća. «Treba samo dobro savladati vještinu plivanja».
I sledećih noći Alice je silazila u mali salon. Često se nakašljavala i brundala trapavo se osvrćući na sve strane kao da rastjerava strah od mraka u koji je skoro sva kuća bila zavijena. Amina ju je presretala po hodniku na prvom spratu, nabasavala na nju u potpuno mračnoj sali za ručavanje, nalazila je uspavanu na dvosjedu u malom salonu.
- Alice, da vas povedem u vašu sobu? Prošla je ponoć i svi drugi spavaju.
- Ne spavaju! Ti ne spavaš!
- To je drugo, Alice. Vi dobro znate da vam ne smijem dozvoliti da spavate tu. Ustanite, molim vas!
Ona se dizala uz protezanje i zijevanje i sjedala na fotelju.
- Šta imaš za jelo?
- Makarone na kajmaku. Hoćete li malo?
- Neću, ja bih nešto slatko i čašu vode.
- U redu. Dobićete to.
Kad bi se vratila iz kuhinje s nekoliko komada keksa zaticala bi je kako puši.
- Alice, to su moje cigarete – rekla bi polunaljućeno.
- Što ih ostavljaš na sto ako ti nije pravo da se njima služim? Nosi ih u džepu. Na toj bluzi imaš puno džepova.
- U pravu ste, Alice. Odsad ću ih nositi u džepu.
Nije to uradila. Alice-ino društvo joj je bilo drago. Jedino se bojala da iz nepažnje, pospana kakva je stalno bila, ne zapali stolnjak.
- Niste mi dovršili priču, Alice?
- Koju priču? Ne sjećam se o čemu sam ti to pričala.
- O vašoj ljubavi prema vajaru…kako se ono zvaše?
- Milo, zvao se Milo. To je daleka prošlost. To i nije bila neka velika ljubav.
- Otkud to sad? Zar nije bio pun pažnje i ljubavi prema vama i vašoj porodici?
- ..pun pažnje…to da! To ipak nije bila ljubav. On je bio umjetnik koji je izlagao čak u Americi. On je bio zaljubljen u svoj posao i djela koja je stvarao. Njima je bio očaran. Ja sam mu bila drago, često suvišno društvo. Obradovao se silno kad je saznao da je jedan muškarac zaljubljen u mene. «Udaj se za njega» – savjetovao me je. «On će ti pružiti puno više nego ja. Lud je za tobom. Nije za odbaciti ni njegova poželjna finansijska situacija. Ima stalne prihode i na dobrom je glasu».
Alice je poslušala. Udala se za sredovječnog proćelavog hemijskog inžinjera i otputovala s njime u Francusku. Kupili su kuću u podnožju Pirineja. On je rukovodio industrijskim kompleksom u blizini Touluze. Ona se brinula o cvjetnoj bašti koju je uredila oko čitave kuće i djevojčici koju je rodila poslije godinu dana braka. Moglo se reći za nju da je uspjela. Sve joj je išlo glatko u životu. Kad god joj se prohtjelo mogla je ostaviti djete sluškinji i uputiti se prema planini. Sve češće je odlazila na planinu. Uprti ruksag s nekoliko sendviča i krene. Samo joj tako nadođe. Da sve ostavi i krene u pustolovinu.
- Tako sam jednog nabasala na Madeleine. Lijepa mlada žena sjedi pored puta i plače. Iščačila nožni zglob – kaže. Obavijem joj članak čvrsto zavojem i pomognem da ustane. Siđemo lagano, malko sam je pridržavala, i krenemo prema mojoj kući. Umjesto jedan uobičajeni sat utrošimo tri sata hoda. Svako malo zasjednemo u travu i pričamo. Čini nam se da se poznajemo oduvijek. Ona voli planinu kao i ja. Ona se oduševljava kalemljenjem cvijeća kao i ja. U svemu se slažemo kao da smo bliznakinje. Muž je često odsutan i ona dolazi u to vrijeme. Kad jedne noći dođe i leže pored mene u krevet shvatim o čemu se radi. Nas dvije se volimo. Toliko nam je stalo do naše veze da je sve drugo nebitno. Madeleine nije bila u braku i odlučila je da dođe za mnom u Lozanu kad sam poslije dvije godine skrivanja sve priznala mužu i napustila ga. Bilo je suza ali i razumijevanja. On mi je čak dopustio da povedem djete jer nije znao šta inače da radi s djevojčicom od dvanaest godina. Posao mu nije dozvoljavao da se za nju brine.
- Tako? Madelaine je vjerovatno našla neki posao u Lozani? – pitala je Amina.
- Sigurno je nešto radila, morale smo se nekako prehranjivati. Možda sam i sama nešto radila. Ne sjećam se više ničega. Spava mi se, hoćeš li me povesti u sobu?
- Naravno – odgovori Amina i pohita da joj pomogne da ustane.
- A muž? Šta je bilo s njim?
- Nastavio je da radi kao hemijski inžinjer. I danas to sigurno radi.
- Malo vjerovatno. Ako je živ trebalo bi mu biti blizu sto godina.
- Baš toliko!? – uzviknu Alice. – Ja ipak mislim da on još uvjek negdje radi. Previše je bio veliki stručnjak da bi se svog posla mogao odreći.
(Nastavak slijedi)
