Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo da trpi, već i da umre!
Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo da trpi, već i da umre! „SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac ‘’nije protestirao nego je šutio i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih svećenika i monaha i više stotina tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana. Nije protestirao nego je šutio i kad su hrvatski ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (..) Nije protestirao nego je šutio i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sustavno ubijana i djeca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Židova, Cigana…’’, piše dalje patrijarh Irinej.
Nije točno, to je čisto zlonamjerno, jer Stepinac je itekako digao glas! NDH je proglašena 10.travnja 1941.godine. Po proglašenju Stepinac je prihvatio Hrvatsku državu, kao i većina hrvatskog naroda. Međutim kako su do njega stizale informacije o nepravdama počeo je vrlo brzo pisati pisma visokim dužnosnicima NDH, kojima je negodovao protiv ustaške politike nasilja i netrpeljivosti. Anti Paveliću je 14. svibnja pisao da je primio vijest da su »ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u 20 godina vladanja, ali smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“
Stepinac je stalno slao pisma dužnosnicima NDH i u njima se protivio provedbi politike NDH, Često je pisao pisma kojima je tražio zaštitu i za Židove i za Srbe i za one koji su se pokatoličili, ali i za Židove i Srbe koji nisu prešli na katoličku vjeru.
Stepinac je u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. prosvjedovao zbog »nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima«. Prosvjedovao je protiv nečovječnog transporta »nearijevaca« u sabirne logore, protiv toga da od toga postupka nisu izuzeta ni djeca.
Od jeseni 1942. Stepinčevi prosvjedi protiv režima postaju češći i žešći, osobito putem propovijedi, što je tada medijski bilo najučinkovitije. U veljači 1943. u pismu Paveliću navodi da je Jasenovac »sramotna ljaga za NDH«, a to pismo piše nakon što se sastao sa dr. Ciligom, koji je godinu dana bio zatočen u Jasenovcu i za to vrijeme napisao knjigu Štorice iz Proštine, na svom meterinjem čakavskom narječju. Iz brojnih dokumenata, pa i Stepinčevih pisama, može se zaključiti da je on bio dobro upućen u zbivanja u NDH. Zato je pismima dužnosnicima i prosvjedovao, znao je što se događa izvan Zagreba, što se događa u Jasenovcu, što se događalo u Glini.
Za razliku od SPC koja nije digla glas na progone i masovne likvidacije Židova u Nedićevoj Srbiji.
Otac NDH i otac nedićeve Srbije bili su ista osoba u osobnosti SS General Edmunda Veesenmayera koji je dobio zadatak Hitlera da stvori dvije prijateljske države nacističke Njemačke na ruševinama Kraljevine Jugoslavije.
Nikad se od SPC nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma, dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan .Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli se pokloniti njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti”.
Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izražavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova.
A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa.
I ne samo metropolit već je i skoro cijela intelektualna elita Srbije, preko 500 njih, su u kolovozu 1941. godine, javno izrazili otvorenu podršku okupatorima i kvislinzima , koja je jedinstvena u Europi u tom ratu.
Konačno rješenje (New York, 1985.), str. 77; Walter Manoschek, “Serbien ist judenfrei”.
Ljubica Štefan: „Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata“
U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čist od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“.
‘’Zbog svega iskreno iznesenog u Našem bratskom pismu, a u ime ljubavi Krista Spasitelja, kojom nas jedino On ljubi, pozivajući nas da i mi ljubimo jedni druge kao što On ljubi nas, Mi Vas, Vaša Svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem. Time ćete dati snažan podstrek dijalogu istine i ljubavi na putu ka jedinstvu kršćana i pokazati da autentični smisao primata u Crkvi jest kenotičko, samožrtveno, Kristovim primjerom nadahnuto služenje svim crkvama Božjim u svijetu i njihovom jedinstvu u punoći Jedne, Svete, Katoličanske i Apostolske crkve. Nasuprot tome, Stepinčeva bi kanonizacija, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost’’.
Kako blagoglagoljivo, pun kršćanske „ljubavi na putu ka jedinstvu kršćana ( aha)“, moli Papu da „ pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem“
Kako je Patrijarh Irinej umro 2020.godine duboko se nadam da je prepušten nepogrešivom Sudu Božjemu i da je dragi Bog svojom pravednošću vrednovao njegova djela i po njima mu sudio!
„Kanonizacija na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost’’
Nevjerojatno kako Patrijarh kao čovjek može biti pokvaren. Nije kanonizacija kriva za nedostojnu prošlost SPC , nego njihova velikosrpska agresivna politika prema nesrpskim narodima. Podsjećam na
Valerijanov memorandum
Četnik dr. Stevan Moljević pisac je projekta „Homogena Srbija 1941.“ Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC-a, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu ( njemačkom generalu Ludwigu Schröderu 9. srpnja 1941.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu.
Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Heinrichu Danckelmannu) a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim
Međutim Jugoslavenska i velikosrpska politika, namjerno su dugo sakrivale ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke. Za razliku od Srbije, prema pisanju dr. Ester Gitman,( Židovke i stradalnice holokausta), u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana.
Prema podacima koje je prikupio don Anto Baković ubijeno je 667 katoličkih svećenika, od čega 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-a surađivao je s Dražom Mihailovićem, vođom četničkog pokreta.
Patrijarh je papi istaknuo da su prikupljena i popisana imena i prezimena jednog dijela djece žrtava (njih 74.762), od kojih su većina (njih 42.791) djeca iz srpskih pravoslavnih obitelji. Samo logor Jasenovac progutao je 20.545 dječjih života.
Kanonizacija zaustavljena , SPC oduševljena
https://mondo.rs/Info/Drustvo/a1401798/patrijarh-irinej-pisma-papa-alojzije-stepinac.html
Izjave patrijarha Irineja (1930.-2020.)
Bio je na čelu Srpske pravoslavne crkve od siječnja 2010. godine do smrti 2020.godine, otvoreno je cijeli svoj život zagovarao velikosrpsku politiku.
„Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mestima“
„Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja židovskog naroda“
Treba li uopće komentar?
„Hrvati su jedini u Europi imali ustaške logore“
Nisu mogli imati četničke logore!
„ Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što ga nije htio čuti. I dok je jedna žena koja je bila Austrijanka spasila više od 15.000 srpske djece od smrti, to nisu činili naši stoljetni susjedi Hrvati, koji su jedini u Europi imali dječje logore“
Papi Franji napisao je da je „ Jasenovac progutao 20.545 dječjih života“ a tu kaže 50.000 nevine djece. Nevjerojatna lakoća kojom se i nabacuje brojkama ljudskih života kao da su krumpiri, a ne ljudske duše!
„U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina“
‘Stepinac je ustaški vikar i nacistički suradnik’
„Teško je nabrojati sva stradanja Srba u Bosni, Hercegovini, Lici, Dalmaciji, gde su nestajala cela sela (…) Nisam mogao, a da ne kažem da je SPC čekala godinama izvinjenje rimokatolika i da ga nikad nismo čuli, i da ga verovatno nećemo ni čuti. A mnoge ideje i dalje su žive i to je tragedija i naša i njihova“
Katolička Crkva bila „perjanica odvajanja Hrvatske od Jugoslavije“
Aha, nije li SPC ideologija Velike Srbije sa granicom Virovitica-Karlobag bila uzrok raspada Jugoslavije!?
„Republika srpska je djelo Božje“
Država nastala na genocidu nad muslimanima u Srebrenici i etničkom čišćenju Hrvata, zasigurno nije djelo Božje.
Patrijarh je istaknuo da samo Bog zna koliko je ubijenih u najstrašnijim mukama. “I dalje se vodi velika rasprava o broju. Jako je velik. Najobjektivniji istraživači smatraju da je premašio milijun”, naveo je patrijarh.
Rekao je da osveta ne smije biti predmet razmišljanja, jer je srpski narod kršćanski, pravoslavan, koji sluša Božje zapovijedi i trudi se da ih što više ispunjava.
Tablica prikazuje broj žrtava u 2.svjetskom ratu, koja nikako ne pokazuje milijunske žrtve! Laž, laž, laž….
Patrijarh srpski iz devetog kruga
„Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“ Milorad Tomanić str. 31.
„Za „istorijske dane“ koji su bili pred srpskim narodom i srpskom državom, Srpskoj pravoslavnoj crkvi bio je potreban zdrav poglavar koji će je povesti putem uspjeha i spasenja. Iz tog razloga smrt aktualnog patrijarha nije se više mogla čekati. Srpskim episkopima se žurilo. Smjenom patrijarha Germana sa scene je otišao duhovni pastir koji je na prijestolju svetog Save proveo pune 32 godine (1958-1990)
„Dakle, u decembru 1990.godine, srpski nacionalni brod je dobio svog novog duhovnog kormilara u ličnosti patrijarha Pavla. Vikarni episkop moravički Irinej Bulović izabran je za episkopa bačkog. Dotadašnjeg episkopa banatskog Amfilohija Radovića, Sabor je izabrao za mitropolita crnogorsko-primorskog.
Slijedeće godine, na redovnom zasjedanju Sabora održanom u maju 1991.godine izabrani su da upotpune ekipu: Arhimandrit Artemije Radosavljević, nastojatelj manastira Crna Reka, izabran je za episkopa raško-prizrenskog, a arhimandrit Atanasije Jeftić, dekan Bogoslovnog fakulteta u Beogradu, izabran je za episkopa banatskog.
Njih četvorica, uz patrijarha Pavla, predstavljali su „idejni sinod“ Srpske pravoslavne crkve koji je tijekom 90-tih godina predvodio srpsko pravoslavno stado. Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin, str. 228-232
Kada treba ubijati– Odgovor na ovo pitanje je najlakši, jer nam ga je dao sam Atanasije Veliki, i glasi u ratu. Ubistva počinjena u ratu nisu uzimana za grijeh ni sveštenim licima kojima je po kanonima pravoslavlja takvo nešto izričito zabranjeno. „ubijati u ratu neprijatelje je i zakonito i dostojno pohvale“ I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano’, zbog učešća u ratu i borbe za “nacionalne interese” često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. Vladika Atanasije Jevtić je za Arkana jednom prilikom rekao: “Znam ko je Arkan bio: ali on je sada junak i to treba da bude.”
(Nastavak slijedi)
